“FIN DE PARTIE”

Povezani članci

• Senja Perunović: Kako progresivni padaju pred desnicom – primjer biste Tita
• Elvira Ela Stojić: Gdje mi je otac, zašto šutite mostarski isljednici?
• Zatiranje
• PRVI DANI
• Nedzad Bašić: RAT ZA NAROD MIR ZA NAS
• KIRILOV GROB

Ispočetka je ličilo na pat poziciju.

Onda se počelo, poput u savršenom predlošku Samuela Barclay Becketta, proučavati završetak igre koja bi jamčila pobjedu potezom koji će dovesti protivnika u bezizlazan položaj.

(Za Becketta je šahovska završnica poput konačne životne scene.)

Smrt je ta koja se ne može izbjeći. Poput kiše.

Tako izgleda i ova završna scena tragikomične predstave hrvatskog “narodnog” kazališta. Scenografija je pala, šaptači se uvukli u svoje rupe, čaroliju obasjalo danje svijetlo.

Publika, koju do zadnjeg pokušavaju uvjeriti da je predstava dobra, izlazi, zviždi, traži pare nazad.

U mizanscenu par tehničara, po nalogu asistenta režije, sapunaju dasku, koja im je značila život.

Niz lica im se cijedi kreon, maske padaju same. I statisti okreću leđa.

Dežurni “analitičari” i “kritičari” se laćaju pera i orkestrirano otkrivaju finale. I oni, do jučer, puhači u istu tikvu, okreću ćurak, prestrojavaju se.

Upravo će takvi, onima “drugima”, sutra tumačiti kako se i nije moglo drugačije okončati i kako su oni, u stvari, predviđali takav kraj.

Brisat će se fasade i umivati lica – dva lica, a bez i jednog obraza.

Ta slabost je valjda naša sudbina.

Laž, bijeda i kukavičluk.

I Beckett kao metafora.

Jer, bez obzira na to kako Hamm i Clov, gospodar i sluga, Kralj i Klaun, Vladar i Dvorska luda, Otac i Sin, Kralj i Pješak, Otac i Majka, Kralj i Kraljica, odigraju, neće uspjeti preživjeti.

Endgame.