Drago Bojić: Žrtvovani na oltaru Domovine

Izdvajamo

• Ako bosansko-hercegovačkim Hrvatima još uvijek nije jasno što ih je snašlo, neka čitaju stenograme. Ako ni zbog čega drugog, a onda zbog ispita kolektivne savjesti – a u njoj se nakupilo uznemirujuće puno zabluda, mraka i zla.

Povezani članci

• O ZEMLJI LEPTIRA ILI UČITELJ O UČENIKU
• Život u sjeni brončanih likova
• Gromovi s Kaptola
• Zabrinutost za tradiciju bosanskohercegovačkog društva
• Dževad Karahasan: Dejtonski sporazum je rasistička svinjarija
• Za dom se spremte, četnici!

Stenogrami o podjeli Bosne i Hercegovine svjedoče o autodestruktivnom i samoubilačkom mentalitetu bosansko-hercegovačkih Hrvata koji su, izručujući se Tuđmanu, zanijekali same sebe – vlastitu povijest, kulturu, zemlju – i tako dugoročno pristali na vlastiti nestanak

Ponovno objavljivanje dijela Stenograma o podjeli Bosne nekome se može učiniti nepotrebnim i uzaludnim poslom jer je u međuvremenu sve poznato i jer je o tome toliko toga rečeno i napisano da se gotovo i nema više što dodati. Dovoljno se sjetiti koliko su analitičkih i kritičkih tekstova ispisali urednici i suradnici u splitskom Feralu i sarajevskim Danima, zahvaljujući kojima su Stenogrami o podjeli Bosne I i II – autentični zapisi i transkripti razgovora koje je Franjo Tuđman vodio u vrijeme rata, po prvi put 2005. godine i objavljeni. Uz to, ovakav pothvat može biti i kontraproduktivan jer svako novo ukazivanje na destruktivnu politiku Franje Tuđmana i njegovih suradnika u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini samo dodatno ojačava njegovu i njihovu poziciju unutar hrvatskog naroda u obje države. Što je više dokaza koji razotkrivaju Tuđmanovu politiku, njegove aspiracije na Bosnu i Hercegovinu i političku trgovinu s bosanskim Hrvatima – to ga više Hrvati, pogotovo bosanski, slave i časte!

Prema stenogramima, Tuđman je o podjeli Bosne i Hercegovine govorio već u lipnju 1991. godine (Izvod iz zapisnika sa 7. Sjednice Vrhovnog državnog vijeće Republike Hrvatske 08. 06. 1991.), smatrajući da su granice Hrvatske „apsurd, da su nemoguće i u smislu upravno prometnom, a pogotovu u smislu zaštite tih granica“. Pa prema tome, tvrdi prvi predsjednik Hrvatske i zaneseni povjesničar bez povijesnog znanja i povijesne logike, „s našeg gledišta, ne manje, nego li sa srpskog, postoji potreba da se pitanje riješi u svojoj biti, jer je uspostavljanje Bosne, granica Bosne i Hercegovine poslije drugog svjetskog rata povijesni apsurd vraćanja jedne kolonijalne tvorbe nastale od 15. do 18. stoljeća“ i dodaje na toj istoj sjednici da je imao sastanak s hrvatskim predstavnicima, s vodstvom Hrvatske demokratske zajednice u Bosni i Hercegovini i da oni „jasno podržavaju i to zdušno podržavaju takvo naše stajalište“. Nekoliko mjeseci kasnije na sastanku predsjednika Tuđmana s delegacijom HDZ BiH i uz prisustvo dužnosnika Republike Hrvatske (27. 12. 1991.), za riječ se javlja i Dario Kordić (u to vrijeme predsjednik Općinskog odbora HDZ-a Busovača i potpredsjednik HZ Herceg-Bosne, a kasnije, od 9. 6. 1994. do 2. 12. 1995.,  predsjednik HDZ BiH) tvrdeći da „hrvatski narod u travničkoj regionalnoj zajednici živi sa idejom konačnog priključenja Hrvatskoj državi i da je spreman da to ostvari svim sredstvima“. Dario Kordić se doista trudio oko toga – koristio je sva moguća sredstva zbog čega je kao ratni zločinac osuđen u Hagu na 25 godina zatvora.

Na nekim drugim sjednicama i sastancima, pogotovo u vrijeme hrvatsko-muslimanskih sukoba, Tuđman će uvijek iznova tvrditi da Bosna i Hercegovina nije rješenje za hrvatski narod i da je to sva povijest pokazala i „da je prije svega pitanje kako održati državu Hrvatsku, kako u Bosni i Hercegovini dobiti maksimalno što možemo“ pa je s početkom hrvatsko-muslimanskih sukoba dao zadatak ministru obrane Gojku Šušku i generalu Janku Bobetku, načelniku glavnog stožera hrvatske vojske, da se angažiraju u Herceg-Bosni „jer se tamo rješava pitanje budućih granica Hrvatske države“. Spominje Tuđman i to da je razgovarao i slušao i glas biskupa i svećenika i „da je stekao dojam da biskup Perić u potpunosti shvaća i dijeli politiku vodstva republike Herceg-Bosne, da je biskup Komarica u nekoliko navrata dolazio u Zagreb i da mu je rekao da je jedino ta politika koju vodimo u interesu Hrvata izvan Herceg-Bosne, ali nadbiskup Puljić, vodeći računa o svojoj dijecezi, znači u Sarajevu i Srednjoj Bosni, da bi on bio i za održavanje cjelovite Bosne“ (Izvod iz Zapisnika sa sastanka Predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana s predstavnicima Herceg-Bosne, održanog u „Vili Dalmacija“ u Splitu 05.11.1993.). Tuđmanove političke aspiracije najpreciznije je u vojnom i ratno-osvajačkom kontekstu već u rujnu 1992. godine izrazio Jadranko Prlić (u početku predsjednik HVO-a, a kasnije predsjednik Vlade Herceg-Bosne) kad je kazao„da nećemo imati ono što ne držimo čizmom“

Stenogrami jasno i nedvosmisleno svjedoče da je Franjo Tuđman u suradnji s političkim i vojnim vodstvom Republike Hrvatske i Herceg Bosne bio opsjednut podjelom Bosne i Hercegovine kako bi podebljao „neprirodne granice Hrvatske“, a to je značilo da se mora dogovarati sa srpskom stranom i velikosrpskom politikom koja je svojatala dijelove BiH i u međuvremenu već zauzela veliki dio zemlje. To, naravno, ne bi nikako išlo bez suglasnosti političkih predstavnika bosansko-hercegovačkih Hrvata, a pogodovala mu je i politika Alije Izetbegovića i drugih predstavnika bosansko-hercegovačkih muslimana koji su u svemu tome pokušavali izvući vlastitu korist. Upravo zbog strašnog zla koje je ta politika prouzročila ali i zbog sudbine bosansko-hercegovačkih Hrvata koji zadnjih godina proživljavaju egzodus ima smisla ponovno objavljivati stenograme i uvijek iznova se vraćati na uzroke i aktere koji su doveli do sadašnjeg stanja.

Stenogrami o podjeli Bosne svjedoče o autodestruktivnom i samoubilačkom mentalitetu bosansko-hercegovačkih Hrvata koji su, izručujući se Tuđmanu, zanijekali same sebe – vlastitu povijest, kulturu, zemlju – i tako dugoročno pristali na vlastiti nestanak. Trideset godina poslije, nakon humanih preseljenja, etničkih čišćenja i stradanja, taj je narod ušao u posljednju fazu svoga nestajanja. Svakodnevno iseljavanje zbog teškog ekonomskog i socijalnog stanja kao posljedice nerazumne politike devedesetih i pljačkaške privatizacije u vremenu poraća, završni je čin u kolektivnoj tragediji i nesreći. Ništa ne ukazuje na to da bi moglo biti drugačije, jer je taj narod davno odlučio da želi vlastitu propast i čini se da ga ništa od toga ne može odvratiti. Bilo je među bosansko-hercegovačkim Hrvatima i u Katoličkoj crkvi u BiH i u opasnim i mračnim devedesetim godinama pojedinaca koji su drugačije mislili i upozoravali na pogubnost Tuđmanove i herceg-bosanske politike. Ali oni su kao i oni koji danas o tome kritički pišu u vlastitim redovima prokazani kao izdajnici, unutarnji neprijatelji, prodane duše…

Tragedija bosansko-hercegovačkih Hrvata, međutim, nije otpočela s Tuđmanom i HDZ-om, koliko god su posljedice te politike najstrašnije u cjelokupnoj povijesti bosansko(hercegovačkih) Hrvata. Franjo Tuđman je praktično došao na gotovo jer u vrijeme kad se on nameće kao jedini „bogomdani“ vođa Hrvata na ovim prostorima, bosansko-hercegovački Hrvati su već bili „pripremljeni“ i u duhovnom, i u kulturnom, i u psihološkom i u političkom smislu, da mu se posve izruče. Religijskom terminologijom govoreći, bili su spremni da budu žrtvovani za ideju nacije, za hrvatsku državu na oltaru nametnute „matične“ domovine. Bili su spremni da zaniječu same sebe, da odustanu od sebe i svojih zavičaja, od svoga prirodnoga konteksta života samo da se ostvari „tisućljetni hrvatski san o vlastitoj državi“ s kojim, da stvar bude do kraja tragikomična, bosansko-hercegovački Hrvati u povijesnom smislu nemaju ama baš ništa zajedničko. Takav politički mazohizam doista je rijetka pojava i u svjetskim razmjerima.

U trenutku kad se posvuda u Europi koncem 19. stoljeća rađaju nacije u njihovom modernom smislu, bosansko-hercegovački Hrvati se u identitarnom smislu doživljavaju kao katolici. No, oni će početkom 20. stoljeća, a da toga nisu posve svjesni ni oni a ni njihove vođe, osvanuti u hrvatskom nacionalnom identitetskom ruhu. Pritom će među tada masovno neobrazovanim i apolitičnim bosansko-hercegovačkim katolicima manju ulogu odigrati politika, ali će njezine ciljeve i interese ostvarivati predstavnici Katoličke crkve cijelo stoljeće prije nego što će se pojaviti Tuđman, HDZ i Herceg-Bosna. Onoga trenutka kada među bosanskim franjevcima zamire ideja Bosne i kada i franjevački i dijecezanski dio Katoličke crkve u BiH bosansko-hercegovačke katolike sve više veže uz Zagreb, „Crkvu u Hrvata“ i „matičnu domovinu“ Hrvatsku, započinje proces apatridizacije cijelog jednog naroda. Preko oltara, propovijedi nacionalno ostrašćenih svećenika, katoličkog nacionaliziranog tiska iz Hrvatske, kulturnih utjecaja i na različite druge načine, bosansko-hercegovački Hrvati postepeno postaju duhovni, psihološki i politički beskućnici u svojoj vlastitoj zemlji.

Zato Franjo Tuđman uopće nije imao težak zadatak i mogao je s bosansko-hercegovačkim Hrvatima raditi što ga volja, o čemu upravo svjedoče i stenogrami. Takvu privrženost i odanost jednom oholom, samodopadnom i po svemu ograničenom čovjeku – i u smislu znanja, kompetencije, sposobnosti, posve lišenom političke odgovornosti, etike i humanosti, teško je pronaći u suvremenoj povijesti. Takav egokratski stav, politička zaslijepljenost, uvjerenost u „božansko poslanje“, s jedne stane, i pokloničko-obožavateljski stav političkih predstavnika bosansko-hercegovačkih Hrvata, s druge strane, moguće je jedino još pronaći u propalim nacističkim i komunističkim režimima 20. stoljeća. Mučno je čitati one dijelove stenograma u kojima delegacije bosansko-hercegovačkih Hrvata prvi hrvatski predsjednik postrojava i ponižava, upozorava i prekorava, zavodi i manipulira, a oni mu se kao u nekom sektaškom ritualu bespogovorno klanjaju i s ushićenjem i radošću zbog mogućnosti služenja „ocu nacije“, izvršavaju bespogovorno sve njegove zapovijedi, pa i one koje su uključivale humano preseljenje, etničko čišćenje, logore, maltretiranje i likvidiranje ljudi. S kojom bešćutnošću i lakoćom ti ljudi govore o stradanjima svojih sunarodnjaka, kako se poigravaju kartama i sudbinama ljudi, a pogotovo kako bezdušno i brutalno tretiraju pripadnike drugih naroda.

U trenutku kad bosansko-hercegovački Hrvati masovno napuštaju Bosnu i Hercegovinu, što je vjerojatno i posljednji čin njihove kolektivne tragedije, i kada istodobno pjesmom i koncertima, fanatično, frenetično i u opijenom stanju slave baš one koji su odgovorni za njihovu sudbinu, valja još jedanput podsjetiti na glavne aktere te tragedije. To velikoj većini bosansko-hercegovačkih Hrvata ne znači ništa niti će promijeniti njihove stavove o nedavnom ratu i onima koji su ih vodili. Neće to izazvati ni grižnju savjesti kod onih koji su ih vodili niti će promijeniti politiku onih koji ih sada vode. Zle ljude – kaže na jednom mjestu Terry Eagleton – ne može se odgovoriti od njihova destruktivnog ponašanja jer iza onoga što čine ne postoji nikakva racionalnost. Unatoč tome ili baš zato ima smisla ponovno objavljivati stenograme o podjeli Bosne i Hercegovine i uvijek iznova podsjećati na pogubnu politiku koja je i danas dominantna i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Ako bosansko-hercegovačkim Hrvatima još uvijek nije jasno što ih je snašlo, neka čitaju stenograme. Ako ni zbog čega drugog, a onda zbog ispita kolektivne savjesti – a u njoj se nakupilo uznemirujuće puno zabluda, mraka i zla.

—————————————————————————

Sa promocije knjige “Stenogrami o podjeli Bosne” u Mostaru, 1.7.2017.