DEČAK IZ VODE

Izdvajamo

• U tom i takvom okruženju kada je to bio čin veleizdaje srpstva i svog naroda Dečak iz vode uz Caneta, Partibrejkerse i Električni orgazam učinio je veličanstvenu stvar, Dečak iz vode spasio je obraz svog naroda ali i nama, Dečak iz vode nama koji smo čekali knjižice HOS-a i Vukovar pokazao je drugo lice agresora, pokazao je da Srbi generalno nisu Četnici ni Beli Orlovi, pokazao je da je s druge strane ista ona EKV generacija s istim onim porukama mira, ljubavi, mudrosti i budućnosti i da ima nade za mir.

Povezani članci

• Naftalin za hrvatski monetarni suverenitet
• Ratni zločin, razum i srce hrvatske državne politike
• Imamović otkrio Čovićeve laži: U Gradskoj upravi Tuzle pet šefova odjeljenja je hrvatske nacionalnosti
• Nenad Obradović: Sloboda čina ljubavi
• Knjiga ‘Bog je netko drugi’ promovirana u klubu Zenta: ‘Amarcord Splita iz Anićeva doba, djelo koje neće dopustiti da grad otkliže u zaborav’
• Božica Jelušić: NAČELNOST

Studenti su po vokaciji buntovnici, studenti su akteri kritičkih mišljenja i čisto, esencijalno mladenački zaneseno preispitivanje i relativizam, studenti su, pa makar oni bili i svjesni da im budućnosti nema u ovoj zemlji nakon i u tijeku studija dužni ustajati, dužni su vikati, demonstrirati, prokazivati i činiti ovaj svijet boljim, vrijednijim i u konačnici student su oni koji svojom borbom, svojim htijenjima i svojom energijom mogu i moraju mijenjati svijet.

Svoje buntovne studentske dane pamtim po koječemu i uvijek se s neskrivenom nostalgijom i ponosom prisjećam tih “otkačenih“ vremena i probušenih džepova s ljepotom mladosti, jer mladost je dostatna sama sebi i dovoljno lijepa da anulira sve nedostatke i vanjske utjecaje, mladost je znate lijepa u svakom sistemu.

Pamtim te godine s vremenskim odmakom koji je ono ružno i ono strašno pokrio velom one fine izmaglice kavana subotom i mog grada koji je svoju mladost tako fantastično integrirao u svoju dostojanstvenu starost. Istina, štošta bi bilo i dobro zaboraviti, postoje stanovite praznine uzrokovane alkoholom i opijatima ali ako malo bolje razmislite jebeš studenta koji studira, naš “faks” zasigurno je bio u najmanju ruku slikovit i sadržajan, fakultet obilježen generacijom osamdesetih, zadnjom generacijom jedne zemlje koja je imala dobru muziku i dobre temelje.

Ono ružno, ono što će uskratiti mojoj generaciji i putovanja i koncerte, druženja, gitarijade i festivale dogodilo se u tim prvim godinama naših studija, neki su ostali bez tog i takvog šarenog vremena, a većini i nije bilo do pizdarija, no ja ću o onoj prvoj godini svog “studiranja” u kojoj sam dobio Index i kao pripadnik Torcide osamdesetih smjelo i hrabro zakoračio u svijet koji je sinonim za buntovništvo sam po sebi u svoj svojoj punini.

S prvim danima shvatio sam neke bitne stvari, moj stav “odjebite svi” itekako je prolazio kod mojih kolega koji nisu krili simpatije ali i svrstavanje u istu buntovnu skupinu, no shvatio sam i da se mijenjam, u mom gradu osim nas sa dosjeima debljim od biblije studirale su i cure a cure moje generacije bile su, kao uostalom i sada izuzetno zahtjevne.

Našim curama kao što znate imovinska kartica nije bila toliko bitna kao ni markirana odjeća ili konjske snage naših limenih ljubimaca, postupno i na svoj užas otkrivao sam da je curama u Splitu izuzetno bitno koji i kakav te glas prati, a ako si dovoljno hrabar da otpočneš kakav – takav suvisao razgovor moraš biti izuzetno i jebeno elokventan, načitan i širok u svim sferama i aspektima života, moraš slušati dobru i kvalitetnu muziku i to naravno nije sve, moraš imati uz sve to i istančan smisao za humor, moraš biti zabavan i zanimljiv ali i romantičan, pjesnički nadaren i odlikaš u krevetu. Tu sliku Supermana koji svaka splićanka više manje drži iznad kreveta pa smo je počeli  stvarati o sebi složno i od početka, u mom okruženju SPRINT i SN Reviju zamijenio je Fromm i Kant, lamentirali smo o Camusu i Kunderi a Branimira Štulića postupno i u suzama polako mijenjali za Neil Younga, Nicka Cavea i Pink Floyde.

No jedna grupa iz Beograda bila je hit među curama, jedan dečak iz vode zaludio ih je sve a mi preneraženi fanovi Azre polako smo, kako to obično biva ako želiš da večer završi po tvom, počeli slušati što to tamo taj klipan očiju boje meda na uho šapuće tim našim princezama.

Moja “ekipa” moji studenti polako su se mijenjali kao i ja s njima, postajali smo drugačiji buntovnici i postajali smo ono što studenti po svojoj vokaciji i jesu, permanentni otpor režimu, otpor vlasti bilo kakvoj i otpor gluposti koja se kao mrak počela valjati mojim gradom. Da  su tada, u to vrijeme među nama bili ili se pojavili prorežimski instruirani studenti iz Mladeži HDZ-a ili bilo koje druge partije bili bi prokazani kao licemjeri kojima je “nešto obećano“ iza faksa, bili bi popljuvani, ismijani i objesili bi ih na stup srama, ako ne i na prvu banderu.

Dečaka iz vode koji je nekako uvijek bio u tom nekakvom kontekstu priznajem iskorištavao sam i  volio isključivo radi cura, cura koje su padale na poznavanje njegovih stihova. No tada se sve kao što znate promijenilo.

Dečak iz vode uradio je ono što je samo pripadnik generacije osamdesetih i mogao da učini kao vođa i uzor jedne takve mladosti, Dečak iz vode je hrabro ustao protiv svog naroda i svoje braće i pozvao studente, pozvao svoju generaciju da bojkotira horde koje su se valjale prema Vukovaru, da ne bacaju cveće pred tenkove i da dignu svoj glas, da ne pristaju da budu ovce, da ne pucaju u svoju braću, u svoju generaciju sa druge strane.

U tom i takvom okruženju kada je to bio čin veleizdaje srpstva i svog naroda Dečak iz vode uz Caneta, Partibrejkerse i Električni orgazam učinio je veličanstvenu stvar, Dečak iz vode spasio je obraz svog naroda ali i nama, Dečak iz vode nama koji smo čekali knjižice HOS-a i Vukovar pokazao je drugo lice agresora, pokazao je da Srbi generalno nisu Četnici ni Beli Orlovi, pokazao je da je s druge strane ista ona EKV generacija s istim onim porukama mira, ljubavi, mudrosti i budućnosti i da ima nade za mir.

Dečak iz vode postao je tim činom simbol ovih prostora, simbol da je moralo i da je trebalo biti drugačije da se slušalo nas, EKV generaciju osamdesetih koju su gurnuli u rat.

Nakon skoro trideset godina od tih događaja svijet je nastavio svoju vrtnju, u mom gradu stasali su neki novi studenti, neka nova djeca, stasala je jedna posve različita generacija mladih ljudi, generacija odrasla na opskurnom i infantilnom turbo – folku, generacija Playstationa i generacija čiji je bunt uspješno autanaziran trgovačkim centrima, hedonizmom i Red Carpetima. U toj i takvoj generaciji posve je normalno, čak i poželjno da budeš stranački pripadnik, da gorljivo ističeš ideje establišmenta jer si tada mudar čovjek kojeg očekuje sjajna politička budućnost, u toj generaciji poželjno je stajati iza Tomislava Karamarka i mahati zastavicama. Njihovi prijatelji, studenti kazat će vam da su ti momci i cure pametni i da ulažu u svoju budućnost u ovoj sjebanoj zemlji.

Tako smo slijedom tih i takvih studentskih opstrukcija u mom Splitu, točnije na Visokoj dočekali da marljivi studentski zbor iskaže želju, pak i htijenje većine svojih vršnjaka da se kampus na Visokoj nazove po prvom predsjedniku RH, Doktoru Franji Tuđmanu.

Nije mi namjera ulaziti u lik i djelo dotičnog doktora, u njegov blagoslov da jedan Kutle i jedan Orešar, Gucić i Todori unište moj grad i tisuće sudbina u njemu, nije mi politika ni cilj ni namjera, ono što je gadljivo i licemjerno u toj priči je ulizivački smrad koji osjetite kada čujete jednu takvu inicijativu, bio to smrad dodvoravanja Titu, Tuđmanu, Hajle Selasiju, smrad je udvornički uvijek isti i smrad je univerzalan, smrad onih koje čeka svijetla budućnost nakon studija.

Studenti su po vokaciji buntovnici, studenti su akteri kritičkih mišljenja i čisto, esencijalno mladenački zaneseno preispitivanje i relativizam, studenti su, pa makar oni bili i svjesni da im budućnosti nema u ovoj zemlji nakon i u tijeku studija dužni ustajati, dužni su vikati, demonstrirati, prokazivati i činiti ovaj svijet boljim, vrijednijim i u konačnici student su oni koji svojom borbom, svojim htijenjima i svojom energijom mogu i moraju mijenjati svijet.

Zato poslušajte jednog starog i olinjalog “studenta” davno navučenog na bunt i anarhiju, taj vaš jebeni novosagrađeni kampus na Visokoj nazovite jedino onako kako se on mora i kako se treba zvati, nazovite ga

“SVEUČILIŠNI DOM MILANA MLADENOVIĆA.”

A sve one koji vas uvjeravaju drugačije, sve one koje čeka svijetla budućnost nakon faksa pošaljite tamo gdje i treba, tamo gdje svaki pristojan student šalje cijeli svijet sve vlasti i sve diktatore u tri pičke materine prodane.