8. IZJAVA SJEĆANJA SRPSKOG NARODNOG VIJEĆA

Povezani članci

• Križev korak
• O jednom krivom subjektu i književnosti bez demokracije
• Klauški: Povratak Hdz-a u mrak Franje Tuđmana čovjeka krvavih ruku
• Komemorativna kozmetika
• Zombiji s Kustošije
• Kiss Democracy Goodbye

Povodom dvadeset godina od akcije „Oluja“ i dvadeset pet godina od ratnog raspada zajedničke jugoslavenske države i početka rata u Hrvatskoj, Srpsko narodno vijeće izjavljuje da i u ovom trenutku suosjeća sa svima, i Hrvatima i Srbima, koji su u tom razdoblju ratnih strahota u Republici Hrvatskoj patili zbog gubitaka svojih najbližih, koji su ostajali bez zdravlja, koji su ostajali bez svojih domova, zavičaja i svega što su generacijama i stoljećima stjecali, te posebno s onima koji su proveli veći dio ovih godina u progonstvu ili su još uvijek prognani iz svojeg zavičaja i svoje zemlje.

Povodom dvadeset godina od akcije „Oluja“ izražavamo potresenost činjenicom da u našoj javnosti, u istupima predstavnika države i društva ni nakon dvadeset godina nema spomena na historijsko stradanje hrvatskih državljana srpske nacionalnosti kao ni iskaza moralne i istinske pravne odgovornosti za zločine koji su tokom i nakon ove akcije počinjeni. Većina naših sugrađana zbog načina obilježavanja „Oluje“ i dominatne politike sjećanja nema svijest o tome  da je tokom i nakon „Oluje“ izbjeglo 230.000 hrvatskih državljana srpske nacionalnosti, bez mogućnosti i prava da sami odluče o tome gdje će živjeti i u koji će se ustavno-pravni poredak integrirati i da je pobijeno na stotine onih koji su ostali, a mahom su bili stari i nemoćni. Također, većina nema znanja da je zapaljeno na stotine naselja i gradova, izvan i bez ikakvih borbi i da je optuženo hiljade Srba kao odgovornih za ratne zločine i da je sva imovina izbjeglih proglašena državnom imovinom i dijeljena onima koje je država naseljavala u sklopu programa etnički homogene, čiste države, te da je njihov povratak otežavan nasilnim, pravnim i političkim sredstvima.  Kako godine protječu sve se više stječe dojam da se oslobađajuća presuda dvojici generala pred sudom u Haagu tumači kao „pravosudna ‘Oluja’“ nakon koje su i država i društvo razriješene i očišćene od moralne i zakonske obaveze da se sa nesumnjivim i višestrukim zločinima suoče, a potom i da ih se sankcionira. Umjesto toga predstavnici političkih i društvenih elita se međusobno takmiče i pri tome sukobljavaju oko toga čije je slavlje autentičnije. Umjesto toga razvija se netolerancija i anti-manjinska atmosfera prema pripadnicima manjinskih naroda, posebno prema pripadnicima srpskog naroda.

Nakon dvadeset godina od akcije „Oluja“ – prije koje među najutjecajnijima očito nije bilo dovoljno onih koji su bili spremni pružiti priliku krajiškom stanovništvu da odluči o sebi, da napravi izbor – svjedočimo proširivanju i produbljivanju jaza u državnim politikama sjećanja na prostoru bivše Jugoslavije, posebno između Hrvatske i Srbije. Ovom izjavom iskazujemo nesreću i nezadovoljstvo što zbog toga dolazi i što u proteklih dvadeset godina u hrvatsko-srpskim odnosima nije bilo dovoljno truda da se taj jaz smanjuje i premošćava. Ovom izjavom također iskazujemo svoje strahove da će ne samo podijeljene, već i sukobljene politike sjećanja na „Oluju“ i druge akte sjećanja umjesto mira proizvoditi atmosferu rata u međuetničkim i međudržavnim odnosima, a ta atmosfera blokirati ukupne društvene potencijale slobode, napretka i blagostanja. Stoga pozivamo predstavnike Hrvatske i Srbije da učine sve da se to ne događa, jer kao ni od rata tako ni od toga koristi neće biti ni za jedno društvo, ni za jedan narod. Upravo suprotno: umjesto osjećaja slobode, sputavat će nas osjećaj mržnje; umjesto  među znakovima napretka, kretat ćemo se među znakovima nazadovanja; umjesto društva blagostanja trošit ćemo ostatke onog što je ranije stvoreno i gledat ćemo kako oni koji bi ga trebali stvarati, najsposobniji i najobrazovaniji, odlaze i takvo će društvo stvarati negdje drugdje, negdje gdje su država i politika posvećeniji životu ljudi.

Na kraju, nakon dvadeset godina od akcije „Oluja“ i sedamnaest godina od završetka mirne reintegracije istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, kojom je integriran i teritorij i stanovništvo, te dosegnut potpun kraj rata, Srpsko narodno vijeće izjavljuje ono u što vjeruje, ono čemu je posvećeno i na osnovi čega djeluje: nema istinskog mira bez suočavanja s odgovornošću za počinjene zločine od strane onih koji su za njih odgovorni ili onih koji su tu odgovornost kao moralni imperativ spremni preuzeti na sebe, a ne može ga biti ni bez spremnosti na oprost od strane onih prema kojima je zločin počinjen ili onih koji su to na osnovi moralne zrelosti spremni na sebe preuzeti.

Srpsko narodno vijeće poziva sve odgovorne i s hrvatske i sa srpske strane da nam se u ovome pridruže i ovo pretvore u moralni osjećaj nacionalne pripadnosti i moralni imperativ državnog zakona. Moralni osjećaj pokajanja i moralna zrelost oprosta jedina su osnova na kojoj se može graditi mir među narodima i suradnja među državama. Mi koji govorimo u ime naroda koji je toliko stradao u ratnim sukobima tokom 20. stoljeća imamo moralnu obavezu da uputimo ovakav poziv u momentu kad se politike sjećanja ne koriste za suočavanje s ove dvije vrste odgovornosti već za njihovo izbjegavanje.