Medijska „bomba“ u sezoni kiselih krastavaca: Tito osobno ubijao logoraše u Jasenovcu!

Izdvajamo

• Oglodana stara kost neoustaškog mainstrema nije ni u sezoni kiselih krastavaca zavrijedila ozbiljniju javnu pozornost hrvatskih medija. Kao ni autor knjige, vjerski (!?) medij koji mu lašti blatnjave cipele i politikantska praksa šarolike „konzervativne revolucije“ koja se već neko vrijeme kotrlja prema vlasti u RH.

Povezani članci

• Plivanjem protiv raka: Maarten s onoga svijeta
• Čovjek koji previše zna: Ivo Sanader
• Osam sekundi
• Kraj Republike Hrvatske
• »Bilježnica Robija K.« u Kerempuhu: Subverzivna satirična bomba ispraćena ovacijama
• Dragan Markovina: Zašto je Mesić toliki problem desničarima?

Foto: Violeta Trkulja

Što „Crkva u Hrvata“ ima biti „opravdano zainteresirana“ i što ima sa „stvarnim značajem koncentracijskog logora Jasenovac“ da bi nekakvog znanstvenog anonimca Mladena Ivezića zvala revizionistički svjedočiti u Glasu Koncila!? Licenciju gubilištu izdao je Jasenovcu osobno Adolf Hitler, a „Crkva u Hrvata“ – u liku zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca – blagoslovila je neljudsku ustašku „državnu misiju“

Piše: Marijan Vogrinec

„Crkva u Hrvata“, kako joj vole tepati ultranacionalisti, svako se malo brine da medijska sezona kiselih krastavaca ne doživi srpanjsku turističku traumu zbog tzv. srpanjske rupe. Umjesto prvog tjedna tog mjeseca, kao dosad, ovogodišnja je rupa zinula na cijeli srpanj. Kolovoz je osvjetlao hrvatski turistički obraz i dok se čekalo blagdan Velike Gospe, kojim se ljeto obično oprašta od velikih vrućina i počinje prazniti jadranske plaže, katolički se velmože iz Nadbiskupskog duhovnog stola zagrebačkog iz čista mira sjetili – Jasenovca. Božji ljudi, a ne daju mira mrtvim kostima davno usmrćenih!? Komu to i zašto treba, vrag će ga znati. Rogati se ionako cijelu vječnost nešto pjeni po globusu, a Svevišnji mu ne uspijeva na rep stati, pa bi valjda samo Sotona mogao imati top secret dojavu svog Richarda Sorgea („Ramsay“) u episkopatu o tomu što je ovoga kilavog ljeta na umu politikantski agilnoj momčadi kardinala Josipa Bozanića.

U Glasu Koncila, službenom glasilu rečenog stola, glavni urednik mons. Ivan Miklenić objavljuje skandalozan razgovor svog novinara Tomislava Vukovića s navodnim povjesničarom Mladenom Ivezićem, autorom knjige „Titov Jasenovac“. Knjiga već naslovom sugerira da se među koricama zacrvotočila: laž. Jasenovac su, znaju i ptice na grani, kao tvornicu smrti osnovali ustaše radi istrjebljenja Srba, Židova, Roma, komunista i nepoćudnih Hrvata iz svoje kvislinške endehazijske paradržave. Licenciju gubilištu dao je osobno Adolf Hitler, a „Crkva u Hrvata“ – u liku zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca – blagoslovila je ustašku „državnu misiju“ i delegirala u jasenovački logor fratra Filipovića Majstorovića za glavnog mesara. Poslije ga se nekim čudom odrekla. Do kože mokrog od krvi nedužnih pravoslavnih kršćana svih dobi i spolova!

Veliki poznavatelj jasenovačke povijesne ljage na hrvatskom imenu morao je sve to znati, pa svojoj knjizi odrediti naslov „Pavelićev Jasenovac“. Tito i partizani nisu osnivali ni svoje, a kamoli naci-fašističke koncentracijske logore. Nije fer „kititi ih tuđim perjem“, kao što čine slabo čitani Glas Koncila i njegov revizionistički nabildani sugovornik, zajedno s novinarom koji razgovara o temi o kojoj nema pojma. Ili je toliko opčinjen ustašama da namjerno sudjeluje u neukusnoj ujdurmi protiv zdravog razuma i povijesnih činjenica!?

Razbijene kristalne vaze

No, dobro. Sezona kiselih krastavaca uvijek je bila zlatni rudnik medijskim začinjavcima, jer su kod trećerazrednih urednika na zamjeni mogli lijepu šušku zgrnuti u džep. Nema događaja, političari i kojekakvi poslovođe gospodarskih improvizacija razbježali se po plažama, a narod zasluženo-nezasluženo planduje na burzi rada ili pred pučkim kuhinjama. Novinske stranice, internetske portale i elektroničku rtv-minutažu nečim treba popuniti. Dušu dalo za kojekakve manipulacije i žurnalističke smicalice, reciklažu davno prežvakanih tema i bespovodne razgovore s izmišljenim autoritetima.

Glas Koncila nije iznimka. Možda i zato što na hrvatskoj (i šire, regionalnoj) medijskoj sceni gotovo ništa ne znači. Vjerski list koji si, pod dirigentskom palicom zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića i operativom desničarski nabrijanog mons. Ivana Miklenića, utvara da je važan/snažan arbitar u nacionalnoj društveno-političkoj svakodnevici. A nije. Tek tu i tamo nezgrapno ili namjerno sruši kakvu vrjedniju kristalnu vazu, prouzroči neugodnu buku krhotinama u rasapu i opet se izgubi u gemištu svete vode i tamjana. Što će reći, to uglavnom (u)čini glavni urednik u liku prvog komentatora, čije se štivo čita kao Bozanićevo i autorstvo dijela episkopata pod njegovim pastirskim štapom.

Da nije sezone kiselih krastavaca u medijima, jer se politička vrhuška i institucionalna reprezentacija u raznim djelatnostima već brčkaju u svojim godišnjeodmorskim odredištima, ni Glas Koncila niti tog nekog Mladena Ivezića s njegovim revizionizmom nitko profesionalno svjestan među novinarima ne bi zarezivao. Ovako, eto nezaslužene medijske pozornosti. Prijepori o ustaškom logoru u Jasenovcu nisu počeli jučer niti će završiti sutra, pa…

Nadbiskup Stepinac pozdravlja Antu Pavelića na godišnjicu NDH

Najprije je na intervju „Ideologijska i dnevnopolitička uloga jasenovačkog mita“ upozorio kolumnist Novog lista Predrag Lucić u svom osebujnom stilu. Na to se prilijepio Jutarnji list izvješćem o događaju, pa skandal podignuo na višu potenciju kraćim komentarom svog kolumnista Davora Butkovića. Internetske portale apologetskog desničarenja nije vrijedno spominjati iz razloga mentalne higijene. Za njih su i dalje partizani zločinci; Srbi, komunisti i Židovi neprijatelji, a ustaše zapravo – partizani. Da kiselina ljeta u punom pogonu već probija i iz Jutarnjeg lista, zaključuje se po uredničkom pretjerivanju plasmanom i količinom teksta pod naslovnom hiperbolom: „SKANDALOZNO Glas Koncila objavio intervju s povjesničarom koji negira holokaust“.

Pa što onda!? U hrvatskoj medijskoj prašumi moguće je objaviti i neusporedivo gore stvari, pa opet nikomu ništa. Kažu, demokracija. Neusporedivo je veći skandal bio kada je prije koju godinu isti taj Jutarnji list, gramzljivo brzajući za lovom na tržištu novina i nakladom po svaku cijenu, objavio na naslovnici fotku i identifikacijske podatke 17-godišnjeg navodnog silovatelja djevojčice iz jedne novozagrebačke osmoljetke. Građani su se ubrzo, na osnovi novinske „tjeralice“, dohvatili mladića i temeljito ga fizički obradili tako da je maloljetnik završio na kirurgiji. Ispostavilo se da je siroče i da nema blage veze sa spornim silovanjem. Novine su se ispričale… Ljudski je griješiti!? I što sada!?

„Katolička crkva opravdano je zainteresirana za istraživanja o stvarnom značaju koncentracijskog logora Jasenovac“, ispisuje Butković u najmanju ruku čudnu opservaciju. Spominje desetljeća lažnog optuživanja Crkve i hrvatskog naroda „zbog izmišljenog broja žrtava u Jasenovcu“. Kaže da objavljeni razgovor s Ivezićem „izlazi iz područja istraživanja istine o tom logoru te ulazi u sferu čistog antisemitizma i povijesnog revizionizma“.

Što „Crkva u Hrvata“ ima biti „opravdano zainteresirana“ i što ima sa „stvarnim značajem koncentracijskog logora Jasenovac“ da bi nekakvog znanstvenog anonimca Mladena Ivezića zvala svjedočiti u Glasu Koncila!?

Katolička crkva je u suštini dobrovoljna udruga građana koji vjeruju u svu tu mitologiju koju prodaje. O stvaranju čovjeka od blata u tjedan dana (s danom odmora, jer se meštar strašno naradio mijeseći ilovaču), o Adamu i Evi, o raju i paklu (naknadno montiranom i čistilištu), o Sinu koji je sišao iz astralne sfere iznad umjetnih satelita i dosega ljudskog oka u dubinu Svemira ne bi li spasio svog još blatnjavijeg Čovjeka… Glavna je mantra te međunarodne organizacije (oko 1,2 milijarde katolika među 2,2 milijarde kršćana) da tamo Gore, a ni sam papa ne zna točno gdje, duše (!?) njezinih članova čeka spasenje. Vječna sreća, zadovoljstvo i blagostanje – u raju. Ulaznica za to preugodno mjesto u vječnosti, uza samog Stvoritelja, prvi red do mora, stječe se cjeloživotnom molitvom, trpljenjem i pokornošću ovozemaljskim vjerskim autoritetima.

Vjerniku je dopušteno samo neprestano se moliti. Onom kojega nitko nije ni vidio niti osjetio, ali višerangirani dužnosnici udruge, koji žive upravo od te molitve, jer nije besplatna – tvrde da postoji. Mora se vjerovati da postoji. Agnostička sumnja nije dopuštena. Neki drugi dužnosnici nekih drugih udruga istog smisla tvrde da postoji nešto/netko drugi i da mu se mora malo drukčije umiljavati, također cijelog života. Što reče svevremenski Ostap Bender: ideja naša, benzin vaš. Član udruge službenog naziva Rimokatolička crkva, ustrojene na sliku i priliku države ili multinacionalne kompanije, dužan je potkrijepiti molitvu doživotnim trpljenjem, urednim plaćanjem lemuzine i milijun kojekakvih naknada, bespogovornom pokornošću hijerhijskoj piramidi udruge i poštivanjem članskih pravila. Tek se tada, uz još neke uvjete, može – nadati spasenju u vječnosti (raju).

Ništa unaprijed nije zajamčeno, spasenje valja zaslužiti. I, da, uopće nije preporučljivo vjerovati u Njega, a ne držati se statuta udruge s taksativnim popisom obaveza (prava su sastavljači demokratski zaboravili). Onda cijela igra ne vrijedi. Udruga diže ruke od svog člana i prepušta ga Rogonji iz same, također nedohvatne kao i sam raj, sumporne utrobe globusa da mu posmrtno maltretira dušu najstrašnijim mukama i psinama od kojih se i psihički zdravom agnostiku smrzne mozak.

„Crkva u Hrvata“, tvrtka-kćer Rimske kurije, ne želi se baviti samo vjerom i vjernicima, nego želi vladati svim građanima, držati ih pri nozi ili barem biti ravnopravna svjetovnoj državi. A vlast Bijedne naše ionako ju već četvrt stoljeća drži kao kapljicu svete vode na dlanu. Najpovlaštenija je među udrugama (službeno-razlikovnog naziva: vjerske zajednice), pa neovlašteno arbitrira u političkim i drugim državnim poslovima koji je se ne tiču. Politika nije crkvena zadaća kao što nije njezino da se bavi prebrojavanjem jasenovačkih ili bilo kojih žrtava. Crkva nije ni forenzični laboratorij niti znanstveni institut za proučavanje povijesne istine. Njezino je pomoliti se za ubijene i – točka. Zamoliti za oprost što je njezin čelnik, nadbiskup Alojzije Stepinac, kovao u zvijezde uspostavu tzv. NDH i poglavnika Antu Pavelića iz čijih je ruku 1944. dobio „Velered sa zviezdom“, odličje za zasluge! Kakve zasluge u zločinačkoj paradržavi!?

1941. nadbiskup Stepinac

Revizija zdravog razuma

Otkud onda Butkoviću ideja o tomu da je „Katolička crkva opravdano zainteresirana za istraživanja o stvarnom značaju koncentracijskog logora Jasenovac“? I zato Crkva u sezoni kiselih krastavaca potkrjepljuje „opravdanu zainteresiranost“ pripuštanjem na stranice svog službenoga glasila „znanstvenika“, koji marginalizira ustaški zločin, vrijeđa žrtve i negira holokaust. I Jutarnji list i Glas Koncila bave se ćoravim poslom. Autor ovih redaka „opravdano je zainteresiran“ za raskošnu vilu s bazenom i bijesnim automobilom u elitnom sjevernom zelenilu Zagreba, ali ta fantazija nije stvar za medijskog telala.

O ustaškom logoru smrti u Jasenovcu odavna se znade sve ključno. Napisana je Himalaja ozbiljnih i neozbiljnih knjiga, istraživalo se na lokacijama, desetljećima su se u muzeju Spomen-područja (sada neobjašnjivo banaliziranog zločina!) mogli vidjeti dokumenti, izvorne fotografije strave, osobni predmeti žrtava i jezivo nadrealistički razni artefakti koji ne ostavljaju nikakvu sumnju o tome da je zločin bio programiran u samoj srži ustaškog režima i njegove međunarodno nepriznate paradržave. A to, je li tamo tek slučajno (nekom se pijanom neotesancu s dva razreda pučke škole omakla ruka s namjenski dizajniranom kamom) ubijeno stotinjak ili abnormalno napuhanih 1,7 milijuna ljudi – uopće nije važno!

I u prvom, i u drugom i u nekom trećem slučaju – ustaše su u Jasenovcu počinili stravičan zločin, koji se ničim ne može ni opravdati niti umanjiti. I samo je to važno. To je povijest, a ostalo su pojedinosti. Revizija istine nije moguća.

Činjenica je da je Jasenovac bio ustaška klaonica. Točka. Činjenica je da su tu klaonicu smišljeno osnovali hrvatski naci-fašisti radi masovnog istrjebljenja Srba, Židova, Roma, komunista i nepoćudnih Hrvata iz svoje podrepaške tzv. NDH. Točka. Činjenica je da za to nema ni ljudskog niti božjeg opravdanja. Točka. Ni jučer, ni danas niti sutra nema mjesta u zadnjem kutku zdravog razuma za reviziju tog sramotnog dijela hrvatske povijesti. Točka. Nikakvi ivezići, jurčevići, lucići… i njihov medijski agitprop, pojedinačno ili sinergijski, ne mogu promijeniti ono što se uistinu dogodilo.

Ma koliko im Jutarnji list u sezoni kiselih krastavaca pravio nezasluženu reklamu, gradeći ih važnijima nego što uistinu jesu. Ustaše se ne može svetom vodom i tamjanom prepraviti u „hrvatske domoljube“, kao što se ne može od dreka napraviti zlato. Ustašijada i tzv. NDH zaudarat će dovijeka.

No, u prvu je Butković kad ističe: „Je li nadbiskup Josip Bozanić svjestan da je u novinama za koje je on formalno odgovoran izašao poziv da se obavezno čitaju knjige u kojima se tvrdi da se holokaust nije dogodio (i to u kontekstu teme o Jasenovcu)? Je li zagrebački kardinal svjestan realne političke težine (i štete) najnovijeg pothvata Glasa Koncila?“ To, što je komentator Jutarnjeg u pravu, smežuran je smokvin list za kardinalovu upitnu ne-svijest! Zagrebački je nadbiskup mnogo toga važnijeg u hrvatskoj politici odavno svjestan i baš zato što je svjestan, glupo je pitati ga – je li svjestan.

I ustaške jeze u Jasenovcu itekako je svjestan. Zna kardinal o njoj više od Mladena Ivezića, mons. Ivana Miklenića i njegova novinara zajedno. Plus Davor Butković., koji se snebiva nad rečenom trojicom „nestašnih“ revizionista. Da kardinalu treba Ivezićeva poduka, ne bi se 2010. zaputio (napokon!) izmoliti, a neizmoliti Očenaš u ustaško „plandovalište“ pod Kamenim cvijetom Bogdana Bogdanovića. Avaj, nije se svidjela Onom gore neiskrena nakana, pa je blagom kišicom poručio „no, no!“ smjernom nadbiskupu Bozaniću te se ovaj s pola puta do Cvijeta vratio u jasenovačku crkvu. S Bleiburga ni razoran tsunami nikad nije otjerao ni jednog biskupa, a Nebo je znalo povodnjem plakati. Nad sramotom kakvu su režirali čudom preživjeli mesari upravo iz ustaškog logora u Jasenovcu.

„Znanstvenici“, samouki povjesničari intelektualnog kapaciteta Franje Tuđmana, voditelji ultraških emisija lokalnih televizija koji seks s prostitutkama plaćaju kokainom, pa ih zatvara policija, notorni boljševici preko noći prepravljeni u katolibane (Zdravko Tomac, recimo) i mnogi iz Bozanićevih legija uistinu ne mogu spavati zbog Jasenovca. Svakako bi, makar silom, instalirali svetačke aureole nad ustaškim glavama. A to jednostavno ne ide. Zato bi „istraživali“ istraženo, jer „nije bilo tako kako su komunisti i Srbi prikazali“. Zašto ne pitaju kako je bilo svog slavuja iz Čavoglava? Možda zna iz koje je guste magle „hrvatski umjetnik“ skovao drndalicu o Maksu (Luburiću), njegovim mesarima, Jasenovcu i Gradišci Staroj? Ta, spominju se mesari iz Jasenovca.

Novokomponirani bi „povjesničari“ premetali i prebrojavali kosti, otkopavali, otkrivali navodne laži i protuhrvatski sadizam (obavezno i samo komunista, srbočetnika i partizana) i povijest okrenuli naglavačke ne bi li iz nje poispadali na svjetlo dana anđeli iz Poglavnikovih skuta. A to ne ide! Neprobavljivo je i da se na kruh namaže. Da revizionisti prohodaju i na trepavicama, opet ne može. Okreni ovako, obrni onako – partizani ostaju good boy’s, a ustaše bad boy’s, banditi i zločinci, defekt, proljev iz nacionalne guzice. Nema tu pomoći.

Papinski nuncij Marcone (u bijeloj haljini ), nadbiskup Stepinac uz njega, a oko njih sjede vodeći vojni predstavnici nacističke Njemačke i NDH

Oglodana stara kost

Taj Ivezić kaže da nije bilo u Jasenovcu 1941.-1945. kako je uistinu bilo, a Bozanićev agitprop polaže desnicu na raspelo i priseže: „Jest, dragi Hrvati, baš je tako bilo kako naš Mladen kaže da je bilo; napisao je knjigu o tomu kako je bilo. Partizanski zločinac Tito osnovao je logor u Jasenovcu i osobno maljem, mesarskim nožem i Parabellumom 9 mm u potiljak ubijao na Gradini i na obali Save, što su komunisti i Srbi kasnije pripisali ustašama.“

A šaljivčina neki taj „povjesničar“ Ivezić! Da se čitatelj intervjua upiša od smijeha. Eto, spominje jasenovačkog logoraša Srbina, koji da je radio u logorskoj kancelariji, izdavao nesretnik smrtovnice, djed mu spalio fotografije majke s prve pričesti, jer su joj kumovi bili njemački časnik i njegova žena (sic). Srbin, pa logorska kancelarija, pa smrtovnice, pa prva pričest, pa njemački časnik, pa… U drugom „znanstvenom otkriću“, koje „Crkva u Hrvata“ gura pod nos lakovjernima, logoraši su uoči proboja 22. travnja 1945. prisilili 400 svojih „nemoćnih i nevoljkih za proboj“ da popiju cijankalij. Hej, cijankalij!? Otkud sužnjevima na samrti cijankalij? I to u količini da se potruje 400 ljudi!

Tisuće mrtvih već na ulazu od bodljikave žice pod naponom, eto, radili u logorskoj ambulanti, dilali cijankalij i čak i masovno trovati svoje supatnike! A dobri ustaše sve to gledali sa strane, jer se „ne bi šteli mešati“. Divota ili odvratna sprdnja od znanosti?

Pun je intervju takvih i sličnih budalaština s onu stranu logike i zdrave pameti. A prvak svjetskog pokreta osporavatelja holokausta Udo Walendy „znanstveni“ je alibi Iveziću za teze o ustašama anđelima s maslinovim grančicama umjesto maljeva, noževa i pušaka te komunistima i partizanima crnim vragovima, koji su zločin već samim tim što su postojali. Taj nesretni Walendy osramotio se knjigom „Istina za Njemačku“, a bogme debelo i Mladen Ivezić promašenim i sadržajem i naslovom „Titov Jasenovac“. To Glasu Koncila nije smetalo.

Oglodana stara kost neoustaškog mainstrema nije ni u sezoni kiselih krastavaca zavrijedila ozbiljniju javnu pozornost hrvatskih medija. Kao ni autor knjige, vjerski (!?) medij koji mu lašti blatnjave cipele i politikantska praksa šarolike „konzervativne revolucije“ koja se već neko vrijeme kotrlja prema vlasti u RH.