Zločin u Grabovici: Jedina utjeha bi bio pronalazak tijela

Povezani članci

• Snežana Čongradin: Kasnimo 600 dana, ali nema veze
• Kako je Jugoslavija pobijedila virus Variola vere i vakcinisala 18 miliona
• Predrag Blagovčanin: Fašisti su 9. maja 1993. godine na Dan pobjede nad fašizmom likvidirali Mostar
• Koalicija “Prvi mart”: Dan bijelih traka u Prijedoru je građanski protest protiv negiranja zločina
• EU: Novi zakon o sukobu interesa pomogao bi izgradnji društva jednakih šansi za sve u BiH
• Devet znakova da žena glumi orgazam

Devetog septembra obilježava se 28. godišnjica zločina u Grabovici, selu u blizini Jablanice, gdje su pripadnici Armije BiH ubili 33 civila hrvatske nacionalnosti, među kojima i četverogodišnju djevojčicu i najviše žena. Za polovinom ubijenih porodice još uvijek tragaju, poručujući da bi njihov pronalazak bio jedina utjeha.

Josipu Drežnjaku, predsjedniku Udruženja hrvatskih stradalnika “Grabovica 93”, u ovom selu ubijeni su roditelji i sestra, za čijim kompletnim ostacima još traga. Kako kaže, od zvanične razmjene 1994. godine, porodice nemaju novih informacija o tome gdje se tijela ubijenih nalaze.

“A i tada kad smo dobili tijela, pitamo se, zar je moguće da sa jednog početka sela nađete glavu žene, a na kraju sela nađete stopalo”, govori Drežnjak.

U maju 1993. godine Armija Bosne i Hercegovine (ABiH) zauzela je Grabovicu, priča Drežnjak, dodajući da su u narednom periodu živjeli s civilima u selu.

“Maltene su se i hranili. Sve su dijelili, da bi 8. već počelo ubijanje, a 9. se nastavilo. Nama nije jasno zašto se to moralo desiti kad vidimo da su to bili civili, nemoćni, starci, dijete, i da više prevladavaju žene nego muškarci”, pojašnjava Drežnjak.

U Grabovici su ubijena 33 civila, od čega se za 17 njih još traga. Od pronađenih tijela, samo su dva kompletna. Najstarija žrtva bio je 87-godišnji Marko Marić, a najmlađa četverogodišnja djevojčica Mladenka Zadro, koja je ubijena u naručju svoje majke.

Drežnjak kaže da se počinilac ubistva Mladenke i njene majke danas nalazi na slobodi.

“Rekao je – ‘jesam, ja sam ubio majku i djevojčicu dok je majka držala tu djevojčicu u naručju’. Sad kad gledate to, on je odslužio kaznu, danas je slobodan čovjek, a tijela još nisu pronađena. Obitelj bi voljela da je obratno. Da su pronašli tijela”, kaže Drežnjak.

Sud Bosne i Hercegovine osudio je pet vojnika ABiH za ove zločine. Jedan od njih, Enes Šakrak, pripadnik 9. brigade ABiH, osuđen na deset godina zatvora za ubistvo članova porodice Zadro, među kojima je bila i četverogodišnja Mladenka.

Šakrak je svjedočio da je 9. septembra ujutro u Grabovici komandant Nihad Vlahovljak naredio svojoj jedinici “da ubije sve mještane”. Vlahovljak, prema riječima Šakraka, nikada nije rekao od koga je dobio naredbu, ali Šakrak pretpostavlja da ju je dobio od neke višerangirane osobe.

Vojnik Mustafa Hota osuđen je za ubistvo porodice Marić. Dobio je istu kaznu kao i Šakrak – deset godina zatvora. Osuđeni su i Nihad Vlahovljak, Sead Karagić i Haris Rajkić, koji su dobili po 13 godina zatvora.

Generalu ABiH Seferu Haliloviću sudilo se pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) za ove zločine. Suđenje nije rezultiralo njegovom osuđujućom presudom za komandnu odgovornost u vezi sa masakrom, jer tužioci nisu van razumne sumnje dokazali da je on imao efektivnu kontrolu nad snagama koje su u septembru 1993. počinile ubistva u Grabovici. Haški tribunal nije mogao da dokaže čak ni da se operacija “Neretva 93” dogodila. Halilović je oslobođen optužbi.

Anti Mariću u Grabovici ubijene su sestra i majka, kao i mnogobrojni rođaci i komšije. On još uvijek traga za posmrtnim ostacima članova svoje porodice, i pretpostavlja da se nalaze u rijeci Neretvi. Dodaje da gubi nadu u pronalazak tijela.

Marić nije zadovoljan radom pravosuđa. Kako kaže, svega nekoliko izvršilaca je osuđeno te smatra da je rad pravosuđa po ovom pitanju vrlo spor.

Sutra će se pridružiti ostalim članovima porodica žrtava na godišnjici koja će se obilježiti polaganjem vijenaca i svetom misom na mjesnom groblju.

“Taj dan prisjećamo se svih tih teških trenutaka. Šta su tek oni preživjeli, ne smijem ni pomisliti. Vrlo teško je to. Prošlo je puno godina, a meni je to sve tako friško kao da je jučer bilo. S tim živim, s tim ću i završiti. S tom teškom boli i patnjom. Treba s tim živjeti. Ne spavam od tada noćima. Jednostavno poremećen je čovjek za sto stupnjeva”, kaže on.

Naglašava da bi mu utjeha bio pronalazak tijela.

“Znam da ih niko ne može vratiti, ali eto… Dođe godišnjica, a ja ovako, mislim se gdje ću svijeću upaliti, cvijeće odnijeti, to me još više pogađa”, govori Marić.

“Velika je stvar kad se jedno tijelo pronađe. Pa nije bitno kome pripada, kom narodu. Da ne razdvajamo. To je velika stvar za jednu obitelj kad nađe barem jednu kost”, poručuje Drežnjak.

Detektor.ba