„Veliko hrvatstvo“, licemjerna moneta za predizborno potkusurivanje hlebinaca

Izdvajamo

• „Veliki Hrvati/ce“ su „veliki“ i po tomu, što svoju djecu daju na izobrazbu u kvalitetne škole i univerze na Zapadu (od Miomira Žužula i Mirka Galića do Zorana Milanovića) ili, kao gaf-predsjednica RH Grabar-Kitarović, u internacionalni (američki) program na engleskom jeziku u hrvatskoj elitnoj ustanovi, u kojem se ne uči hrvatska povijest ni drugi nacionalno-identitetskih sadržaja. Taj se podmladak „velikih Hrvta/ica“ sigurno ne priprema za suživot s „malim Hrvatima/icama“, nego za upravljanje njima. E sad, u čije ime i za čiji račun, možda se dade zaključiti po afinitetima njihovih roditelje. Koji su bitno različiti od afiniteta, želja i potreba najvećeg dijela „malih Hrvata/ica“. Na to upućuju sva sociološka, politološka i ina istraživanja. ZNA SE unaprijed na koga se, kako i kada računa da će nastaviti započeto 1990-ih. Jamačno (ni)su stari Latini bez veze skovali onu o vremenima i običajima. Grandomansko licemjerje i opsjednutost častima i počastima povijesna je kontanta među „velikima“, pa zašto bi, je li, „Veliki Hrvati/ce“ bili iznimka. „Domoljublje“ u izravnoj funkciji pohlepe, zgrtanja materijalnog i s tim uvezanog „ugleda“ postat će raison d'être života u zemlji „velikog hrvatstva“ u kojoj su svi ostali - gosti (Ruža Tomašić). Vektor slobodnog pada je zakon. Ne Žuja.

Povezani članci

• Ivo Josipović dolazi u dvodnevni posjet BiH
• Tko se boji Angelina straha?
• LICEMJERSTVO BOŽIJIH SLUGA
• Operacija Olujić pred Sudom pravde
• UMJESTO POMOĆNIKA PROČELNIKA GLUMILI SU “ZAMJENIKE ŠERIFA”
• Pobjeda Evrope, ali kakve?

Ilustracija tn

Licemjerje „velikog hrvatstva“ je samo licemjerje. Nema smisla čak ni u usporedbi s „velikim srpstvom“, najiritantnijim balvanom u oku svakog/e „velikog/e Hrvata/ice“, jer je to uvreda inteligenciji i zdravom razumu. „Veliko hrvatstvo“ i „domoljubna“ mantra, parazitiraju na krvi, znoju i suzama (Winston L. S. Churchill) „malih Hrvata/ica“ i to je pijavičenje veće, što je „velikim Hrvatima/icama“ novčanik deblji, a jezik dulji. Ako još nije, bilo bi dobro da netko mudar savjetuje „velikim Hrvatima/icama“: ljudi, čuvajte račune za blagostanje što ste ga prekonoć namrli za još pâr budućih naraštaja svojih obitelji. Trebat će vam. Počnite raditi na alibijima za obećano „malim Hrvatima/icama“ i debelo naplaćeno, a neispunjeno. Trebar će vam. Itekako 

Marijan Vogrinec

„Nitko ne može biti veći Hrvat ili Hrvatica od mene niti mojih kolega na listi“, nadmeno je Dubravka Šuica bubnula televiziji N1 Hrvatska, HDZ-ova europarlamentarka koja se – kao druga na listi, iza mlađahna Šeksovog posinka Karla Resslera – upustila u utrku za drugi petogodišnji mandat među preplaćenim eurobirokratima. Blago onima koji ne vidješe, a vjeruju, novozavjetno se jako potkovanim upravo pokazao HDZ-ov zamjenik predsjednika Milijan Brkić nadimkom Vaso. Opservacijom u jednom drugom slučaju, ali paralela je dušu dala za Šuičinu bedastoću o velikim, većim i najvećim Hrvatima, jer je to stupnjevanje besmisleno. Ne postoji crta razgraničenja ili kriterij o tomu gdje u etničkom oboru prestaje mali/a, a počinje veći/a, odnosno prestaje veći/a i nastaje najveći/a… Hrvat/ica, Srbin/Srpkinja, Rumunj/ka, Inuit/kinja, Talijan/ka, etc. Ako bivša nastavnica engleskog i njemačkog jezika, naglavačke već od 1990. godine uronjena u unosnu političku profesiju – za koju nije školovana – ipak znâ da postoji ili je izumila vjerodostojno mjerilo po kojem „nitko ne može biti veći Hrvat ili Hrvatica od mene niti mojih kolega na listi“, zadužit će svijet patentira li ga. Osigurat će si globalnu znanstvenu i političku slavu.

Neki dan „rehabilitirani“ u tzv. aferi elitna prostitucija i medijski razglašen ponosni vlasnik-jahača četvrt milijuna kuna vrijedne zvijeri Harley-Davidsona – kakvom se ne šminkaju ni mainstream tajkuni u Bijednoj Našoj, predratni gologuzi, niti može itko drugi među „velikim Hrvatima/ica“ – mora da se gadno naježio na Šuičinu nacionalnu „skromnost“. Jer, kako Milijan Brkić nadimkom Vaso, jedan od „velikih Hrvata“ tzv. prve brzine, koji je sav svoj politički habitus, da se i ne govori o imovinskom, izgradio upravo na toj „domoljubnoj“ i braniteljskoj râvni „velikog hrvatstva“ i „vrlikog katolika, može biti, je li, manji ili manje Hrvat od stranačke kolegice? Dobro, zbog serije afera poveznih s njegovim imenom i navodno ulogom u tzv. tvrdo-desnokrilaškom u stranci sapunanju daske Andreju Plenkoviću malo je gurnut u stranu, ali drži glavu iznad vode. Tvrd karakter, i neće ni pred streljačkim vodom priznati da je itko veći Hrvat od njega i njegovih istomišljenika. Ta HDZ-ova struja – koja ima otvorenu i jaku potporu u dijelu ratnoveteranske populacije, inostranačkih političkih marginalaca i Crkve – ne želi dobro Plenkoviću i njegovom birokratsko-europejskom hrvatstvu. Kamoli Šuici i onom što ona politički znači i čime se interesno busa u proplenkovićevska prsa.

Nije prvi put niti je ova maratonska, dvomjesečna euroizborna kampanja (izbori su u nedjelju 26. svibnja) jedini uzrok naguravanja na râvni, gdje se samozvani „veliki Hrvat/cei“ na jeziku karikaturalno otimlju za primat. Bog i Hrvati uz kontejner s kućnim smećem? Bog i Hrvati uz krevet djeteta, koje gladno liježe na počinak? Bog i Hrvati na autobusnom kolodvoru, s iseljeničkom kartom u ruci? „Veliki Hrvati/ce“, a među njima Dubravka Šuica – najveća. Tko ne vjeruje, neka pogleda njezin službeni zid: Dubravka Šuica/ Članica Europskog parlamenta. Klonirano pokazivnje čistoće/bjeline zuba u milijun i jednoj fotoinačici, da se i ne govori o pisanim porukama, očit je dokaz neprijeporne simbioze iskustva i političkih rezultata „velike Hrvatice“, pune smjelosti javno, svima u bebu skresati kako je ona, Dubravka Šuica – najveća Hrvatica. I nema niti može biti veće od nje. Citira Brkić nadimkom Vaso iz Svetog pisma: „Blago onima koji ne vidješe, a vjeruju“. Budući da joj je stranački gazda udijelio drugo mjesto na listi – jer ga se ne tiče tko vidi što, odnosno tko (ne) vjeruje, Šuici ne gine novih pet masnih godina među 751 (EU 28) ili 705 (EU 27) eurozastupnika.

Velike, veće i najveće – bedastoće 

No, srećom za nju, HDZ i Andreja Plenkovića, neće se morati praviti Tošo pred „velikim Talijanom“ Antoniom Tajanijem – iredentističkim aspiratorom na hrvatsku Dalmaciju s otocima i Istru – jer će ga na čelu Europarlamenta zamijeniti jamačno netko procijepljen protiv fašisto-geopolitičke grandomanije. Ruku na srce, ni Šuica nije baš toliko „velika Hrvatica“ u Strassbourgu i Bruxellesu kakvom se, za kućnu uporabu, radi osobne materijalne koristi, predstavlja na izborima u Bijednoj Našoj, ali to više govori o osobi koja se nekontrolirano nabacuje „domoljubljem i stanju zdravlja društva, nego o politici i ideologiji. U slučaju rečene medijski posredovane bedastoće, Šuica je svoje tzv. najveće hrvatstvo dokazivala time da je u HDZ-u već 30 godina – hadezeovka s dna kace – da je obnašala najodgovornije dužnosti u Dubrovniku, u HDZ-u, u Hrvatskom saboru te da je bila uspješna u Europarlamentu. Puca, je li, od iskustva, rezultata, radnog elana, ambicija i ideja, pa birači zapravo nemaju o čemu razmišljati kad njezino ime vide na listi.

Veliki/a Hrvat/ica, što je ili tko je to? Jer, ako postoji veliki/a Hrvat/ica, mora postojati i mali/a Hrvat/ica, jer kako može postojati veliki/a u slučaju da ne postoji mali/a? Nema logike. E pa sad, na tragu organonskog pametovanja mudrog atenskog peripatetičara više nego tri stoljeća prije slavne betlehemske štalice, početka računanja nove ere i dva i pol milenija prije Šuičine bedastoće o najvećoj Hrvatici, analogija će slovničkog (sic transit) stupnjevanja pridjeva pokazati da na superlativnoj razini mora postojati i – najveći/a. O.K., ali najveći Hrvat/ica? Gramatika, pardon u školama se sada uči da se kaže slovnica (sic transit), nema veze s rusvajem u ovdašnjoj političkoj areni. Ali nije bezazleno šaliti se s gladijatorima u toj vrsti nacionalističkih oklopa. Biti „veliki Hrvat“ velika je i prevažna, pače karijerno i čak egzistencijalno presudna stvar. Populistička je cirkusijada u RH uoči europarlamentarnih izbora iznjedrila, eto, veći broj „velikih Hrvata/ica“, koji se žestoko – za pragmatične potrebe preotimanja biračkih glasova – verbalno šaketaju za aureolu najvećeg/e. Koju pak Dubravka Šuica grčevito stišće nad glavom. I ne dâ nikom, ni po koju cijenu. Makar joj Grod zdrmala trešnja ravna ili još katastrofalnija od one iz 1667.

Ni sam Rogati nije toliko moćan presuditi tko je veći od najvećeg – vidi, contradictio in adjecto, veći od najvećeg? –  jer je šaketanje najžešće upravo među „najvećim Hrvatima/cama“. Svaki/a za sebe tvrdi da je najveći/a. Sizifov posao. Niti će jedan/a drugom/oj išta dokazati niti će ih itko ozbiljan, u trijeznom stanju uzeti za ozbiljno. Sizifov je posao i to da se Dubravka Šuica, okretna na jeziku koliko i Ruža Tomašić, je li, pograbi s bivšom kanadskom policajkom zbog aureole „najveće Hrvatice“. Jer, dok je Šuica poučavala školarce u Dubrovniku engleskom i njemačkom jeziku, bila ponizna građanka u „komunističku mraku“ i sa suprugom, pomorskim kapetanom Stijepom i kćerkom Mirtom živjela (do 2003. godine) u Gružu u skromnom stanu od šezdesetak četvornih metara, godinu dana mlađa prva kanadska policajka na motoru Ruža Tomašić, kaskaderka u serijalima „Dosjei X“ i „Millennium“ i ratnica protiv droge i inog kriminala, već je bila „velika Hrvatica“. Pa još u – hrvatskoj emigraciji. I k tomu s danas iznimno cijenjenim pedigreom komunistički progonjene obitelji.

Osiguravala je Franju Tuđmana za posjeta Vancouveru u jesen 1990. – Tomislav je Jakić 2010. u knjizi „Nisam zavijao s vukovima“ indikativno opisao kakav je tada bio Tuđmanov posjet Kanadi i SAD-u, s vodičem Gojkom Šuškom, tko je bio s njima iz tada još jugoslavenske Republike Hrvatske, etc. – a na njegov se poziv vratila u RH čuvati ga u Banskim dvorima te je velikohrvatski zagrizla u radikalnu konzervativnu politiku. Gdje se (neuspješno) prošetala tzv. pravaškim strankama, a „velika Hrvatica“ je i danas. Prva je na listi tzv. suverenista te izravna europarlamentarna konkurentica Dubravki Šuici. E sad, je li Šuica veća Hrvatica od Tomašić, a mlađahni Ressler od Ružinih radikalnih istomišljenika – Ladislava Ilčića, Željka Sačića, Bernardice Juretić-Rožman, Pere Kovačevića, Tomislava Sunića, Hrvoja Zekanovića i takvih? Sve do komada 12 na broju, koji će se jemačno provesti na izborima kao bosi po trnju, kqo i Ruža Tomašić. Međutim, tko se ne bi – kad zatreba denver plavom ZNA SE probitku i kad „veliko hrvatstvo“ Šuičinog tipa godi imovinskom statusu – sramotio bedastoćom: „Nitko ne može biti veći Hrvat ili Hrvatica od mene niti mojih kolega na listi“?

Takvo što – objavljuje 23. svibnja 2017. portal Biografija.com – vodi Šuicu i obitelj iz skromnog stana u Gružu ravno među zvijezde: „Danas posjeduje vilu na Pločama u Dubrovniku, kuću na Pelješcu, kuću u Cavtatu, stan u Zagrebu, stan u Lapadu, vikendicu u Risovcu u Bosni i Hercegovini, jahtu vrijednu 500 tisuća američkih dolara, šumu i vinograd, a vrijednost njezine i suprugove imovine se procjenjuje na više od pet milijuna eura.“ Sva najbliža rodbina bogato zbrinuta. Navodno je sâm Plenković postavio Šuičinog brata Franu Luetića za direktora Zračne luke Dubrovnik s plaćom višom od 20.000 kuna, a on zaposlio Ivana Maslaća, brata Plenkovićeve supruge na rukovodno mjesto tog aerodroma. Drugi Šuičin brat, Nikša Luetić, okretan je vlasnik punionice vode kojom se opskrbljuju kafići u Dubrovniku i solarne elektrane snage 30 kW, etc. Biti „veliki Hrvat“, je li, nije mala stvar. Velika je, itekako velika/unosna. I zato – u ovako trknutoj, „dubokoj državi“ tzv.  ortačkog kapitalizma, duboko impregniranoj nepotizmom, klijentelizmom, korupcijom, kriminalom svake vrsti, nacional-vjerskim licemjerjem, socijalnom neosjetljivošću, ali i moralnom pokvarenošću bez koje ne bi bilo naprijed rečenog – šaketanje za aureolu „velikog/e Hrvata/ice“ neće prestati.

Neki biografi tvrde kako „najveća Hrvatica“ među najvećima voli „u slobodno vrijeme loviti ribu i lignje“. S plovećih 500.000 dolara ili s pomoćnog gumenog kaića, biograf nije zapisao. „Veliko hrvatstvo“ uključuje i obilje slobodnog vremena. Saborski, je li, zastupnici gotovo uopće ne dolaze na radna mjesta za prosječno blizu 20.000 kuna zajamčene plaće. Sjedili u sabornici, ne sjedili, osim kad petkom stranačke vojske po klupskoj direktivi moraju dignuti ruke ZA tuđe mišljenje. Ministri se već petkom prije podne, pa i četvrtkom po završetku vladine sjednice, razbježe svojim provincijskim nastambama – neki i s dnevnicama i, da susjedi vide kakva „sam ja državna šarža“, službenim vozačem u službenom limenom luksuzu – jer baš za vikenda, blagdanom ili praznikom „službeno“ moraju biti u svojoj izbornoj bazi. Medijski su evidentirani i tako „veliki Hrvati“, kao bivši SDP-ov ministar zdravstva Siniša Varga, koji su privatno putovali na skijanje u inozemstvo u službenom vozilu sa službenim vozačem. Neke pak ministre nije za vidjeti u Zagrebu prije ponedjeljka navečer ili utorka dopodne.

Hrvatski novac u „hrvatskom“ Monacu

To što je dopušteno Jupiteru, pardon „velikom/oj Hrvatu/ici“, nije dopušteno volu, pardon „malom/oj Hrvatu/ici“. Quod licet Iovi, non licet bovi? I točka. Jesmo li glasali za samostalnu, neovisnu i suverenu državu RH i kapitalizam? Jesmo. Pa? Što smo tražili, to smo dobili? „Velike Hrvate/ice“ da nam za državnim kormilom kroje gaće. A kad tamo, kasno je sada lupati se u glavu – „nismo znali, nismo to željeli, prevarili su nas“, etc. – uzjahali piškalonca „Veliki/e Hrvati/ce“ i mamuzaju malu Hrvatsku, s manje od četiri milijuna osiromašenih i ubijenih u pojam „malih Hrvata/ica“ u velike probleme. Životne. Koji su toliko nabujali da će se jamačno riješiti, ako će, po onoj da vrč ide na vodu dok se ne razbije.

„Veliki Hrvati/ice“ i zato su „veliki“, jer svoj veliki novac – nema veze je li porijekla lijeva ruka desni džep svake vrsti, korupcije, iz stranački namještenih poslova s državom, više ili manje vrhunskog sporta, unovčene pameti, umjetnosti ili najstarijeg zanata na svijetu i čega već – drže u velikim bankama tzv. poreznih oaza. Da i drže taj novac u tzv. domaćim bankama, opet bi bio u stranim trezorima, jer hrvatskih više nema. Osim HPB-a, koji je također pred privatizacijskim bubnjem. Ostali hrvatski novčarski velikani odavno su prodani strancima za kikiriki. Navodno za 5,5 milijuna dolara, nakon što su prethodno voljom „velikih Hrvata/ica“ s Markovog trga napunjeni – tzv. dokapitalizacija, sic transit!? – s 87 milijardâ kuna. „Veliki Hrvati/ice“ ostavili su svoje inkriminirajuće papilarne linije na novohrvatskim, ratnim i krimi-pretvorbenim modelima eutanazije nacionalne ekonomije, prenesene iz ex-Jugoslavije. Nestao je kompletan industrijski Žitnjak u Zagrebu, industrijski Split, Rijeka, Osijek, Karlovac, Sisak, Slavonski Brod, Duga Resa, Čakovec, Bjelovar, Zadar, Vukovar, etc., PIK-ovi, zatrto je ratarstvo, stočarstvo… Velike mase sirotinje iz drugo/trećerednog staleža, „malih Hrvata/ica“, kolektivno bi popadale na debelo meso, komu je još ostalo debelo u zemlji hrvatske lisnice u hrvatskpm džepu i hrvatske puške na hrvatskom ramenu, da im se gurne pod nos lista „velikih Hrvata/ica“ – odreda „uglednika“, „zaslužnika“, „domoljubnika“, „vjernika“, hodajućih „nacionalnih spomenika“ i domovinskih „junaka“ hrabrijih od Boška Buhe – s bankovnim računima samo u Monacu. Da ne idemo dalje.

I da se ne spominje uistinu velikanku sa samog sportskog Mount Everesta u svojoj disciplini, koja bez da trepne uredno inkasira državnu plaću podministarskog razreda ili „velikog Hrvata“ sa švicarskom automobilskom tablicom, računom vani, doduše i nekim repovima navodno zamračene u europskoj pečalbi dolarske svote, kojem je Tuđman iz VIP lože navodno vodio Dinamove utakmice. Među uvlakačima čuveni nogometni strateg i taktičar, s bogatim iskustvom na ledini u Velikom Trgovišću, ali i specijalizacijom u direktorskom fotelju nogometnog kluba bivšeg JNA, beogradskog Partizana. A dobričina taj – sine – Ćiro. Bio i ostao. Kako da mu itko zamjeri što se nudio navodno i prati auto Tuđmanovoj kćeri Nevenki koja je, također Hrvatica sorte „velikih“, kasnije imala gadne sudske okupacije zbog kriminalne tzv. afere telefonske centrale. Da se ne spominje ni „velike Hrvate/ice“ s dvojnim državljanstvom, zlu ne trebalo. Čim im u RH zagusti zbog ratnih zločina, gospodarskog kriminala, novčanih prijevara, etc., bježe u BiH, gdje su im korijeni, a drugi pak – nek’ se nađe u nevolji – kriju u džepovima američke, kanadske, australske, argentinske, njemačke ili koje već „jake“ putovnice. „Veliko hrvatstvo“ ima rok trajanja, a nitko ne zna što donosi sutra.

KGK – foto Ranko Šuvar/cropix

Da se ne spominje ni sve ine „velike piškalonca Hrvate/ice“, koji raspamećeno jašu „male Hrvate/ice“, što ih nespremne i samo zločesti novinari znaju tu i tamo zateći u nebranom grožđu. Vidi legendarnu fotku čuvara državnog trezora Zdravka Marića za vratom, piškalonca, šibenskom tajkunu Josipu Stojanoviću-Jollyju za nogometnog SP-a 2018 u Rusiji ili predsjednicu RH Kolindu Grabar-Kitarović kako joj pobjeglica u BiH Zdravko Mamić priređuje proslavu rođendana u svojoj vili. Tu „veliki Hrvati/ce“ s jako doziranim velikohrvatstvom jašu i „velike Hrvate/ice“, koji svi zajedno ne bi bili ni sekunde „veliki Hrvati/ice“ da nema toliko „malih Hrvata/ica“, koji ne vidješe, ali im na riječ vjeruju da su i oni jednako „mali Hrvati“. Njihova krv. Tomu i služi mantra – „i ja sam iz naroda“, „služim svom narodu“, etc. – koju ponajviše kotrlja javnošću Grabar-Kitarović, od predsjedničke kampanje i inauguracije do danas (HDZ-ova) „žena iz naroda“. Mo’š mislit’, sav se narod pet puta dnevno presvlači u dizajnersku odjeću i obuću i tjera luksuz u svakom smislu, a država – neokolonijalni bantustan.

(Ne)djela istih „velikih Hrvata/ica“, što se tko znâ koji put upinju na izborima prodati hlebincima nacionalnaistička, ratno-domovinsko-„domoljubna“ muda pod bubrege, čine humus na kojem mladi „veliki Hrvati/ice“ u strogo kontroliranim uvjetima stasaju eda bi programirano zamijenili demagogijom izraubane ili povremeno zabludjele stare „velike Hrvate/ice“. Čisto radi kontinuiteta, očuvanja i obrane kastinskih stečevina. Pa će se Andrej Plenković i – papagajski, po stranačkoj direktivi – niži po rangu dičiti floskulom kako je upravo HDZ-ova europarlamentarna lista „najbolji spoj mladosti i iskustva“. Jer, gledajte ljudi, listu nose mladost i znanje jednog Karla Resslera (30), a podupire ga iskustvo stranačkih veterana Dubravke Šuice (62) i Stjepana Adanića nadimkom Šećerko (60), koji se godinama prije promaknuća 2018. predstavljao da je – general. Dobro, predsjednik Hrvatskog generalskog zbora Pavao Miljavac znâ ih još pâr s lažnim zvjezdicama i dan-danas, ali… U udruzi su s najgušćom koncentracijom, samom esencijom „velikih Hrvata/ica“. I, što da se radi – nedjeljom?

Slobodna Dalmacija je još listopada 2014. objavila imena navodno lažnih generala: Ivana Bobetka i Željka Sačića, koji ne pripadaju Zboru. Prvi je sin slavnog Janka Bobetka, borca legendarnog Prvog partizanskog odreda (sisačkog) iz lipnja 1941. u šumi Brezovici, načelnika Štaba 5. armijske oblasti JNA (zagrebačke) te uspješnog Tuđmanovog vojskovođe u Domovinskom ratu. Drugi je bio osumnjičenik u slučaju ratnog zločina hrvatskih specijalaca kolovoza 1995. nad šestero srpske starčadi u zaseoku Gruborima, neuspješan političar i napokon aktivist rigidnih referendumskih inicijativa. Sada na europarlamentarnoj listi tzv. suverenista). „Uf…“, vadio se Pavao Miljavac na novinarsko pitanje o generalskim zvjezdicama bez pokrića. „Zašto me to pitate? Pa dobro, znam da nisu generali.“ To je Slobodnoj potvrdio i brigadni general dr. sc. Ivica Kinder, tada pročelnik Vojnog kabineta predsjednika RH Ive Josipovića:

„Generali“ s jorgan planine

„Navedenoj gospodi nije dodijeljen čin generala Oružanih snaga Republike Hrvatske, niti su u takav čin bili promaknuti od predsjednika Republike i vojnog zapovjednika Oružanih snaga Republike Hrvatske“. Izvan generalske udruge, generalima su se navodno predstavljali i pukovnik Marko Lukić, prvi zapovjednik specijalaca MUP-a u Domovinskom ratu, te lažni brigadni general Vladimir Benac iz Splita. Regionalni dnevnik mu stavlja na dušu „upad automobilom u zgradu Policijske uprave Splitsko-dalmatinske županije, pucanje u strop predvorja Gradskog poglavarstva Splita, sa zoljom u ruci na više sati je zatočio gradonačelnika Ivicu Škarića…“ Neki pak „mali Hrvati/ce“ žele biti „velikima“ makar na drugom svijetu, pa su „učestale novinske osmrtnice u kojima se pored imena pokojnika, poput izvjesnog Tomislava Mesića, navodi generalski čin. U MORH-u, a ni u MUP-u, za ‘generala’ Mesića nikada nisu čuli“. Izidor Štrok, narodni heroj NOB-a i otac pozntog automobilskog asa u bivšoj državi te britansko-hrvatskog biznismena Gorana Štroka, u socijalizmu je sramotio slavnog sina i obitelj također se predstavljajući generalom. Mudar bi pûk rekao – „generali“ s jorgan planine.

„Veliki Hrvati/ce“ su „veliki“ i po tomu, što svoju djecu daju na izobrazbu u kvalitetne škole i univerze na Zapadu (od Miomira Žužula i Mirka Galića do Zorana Milanovića) ili, kao gaf-predsjednica RH Grabar-Kitarović, u internacionalni (američki) program na engleskom jeziku u hrvatskoj elitnoj ustanovi, u kojem se ne uči hrvatska povijest ni drugi nacionalno-identitetskih sadržaja. Taj se podmladak „velikih Hrvta/ica“ sigurno ne priprema za suživot s „malim Hrvatima/icama“, nego za upravljanje njima. E sad, u čije ime i za čiji račun, možda se dade zaključiti po afinitetima njihovih roditelje. Koji su bitno različiti od afiniteta, želja i potreba najvećeg dijela „malih Hrvata/ica“. Na to upućuju sva sociološka, politološka i ina istraživanja. ZNA SE unaprijed na koga se, kako i kada računa da će nastaviti započeto 1990-ih. Jamačno (ni)su stari Latini bez veze skovali onu o vremenima i običajima. Grandomansko licemjerje i opsjednutost častima i počastima povijesna je kontanta među „velikima“, pa zašto bi, je li, „Veliki Hrvati/ce“ bili iznimka. „Domoljublje“ u izravnoj funkciji pohlepe, zgrtanja materijalnog i s tim uvezanog „ugleda“ postat će raison d’être života u zemlji „velikog hrvatstva“ u kojoj su svi ostali – gosti (Ruža Tomašić). Vektor slobodnog pada je zakon. Ne Žuja.

Do ponoći s utorka na srijedu, Državno je izborno povjerenstvo zaprimilo 33 liste za europarlamentarnu utrku, što je osam lista više nego prije pet godina. To potvrđuje tezu o ekvivalentnosti „velikog hrvatstva“ i balkanske svijesti tipa u se, na se i poda se. Kakvi lonci, kakvi bakrači. „Uvijek govorim“, nudi se opet Ruža Tomašić, „gledajte što političari rade, nemojte slušati što govore. Pogledate li što smo napravili u svojim životima, privatnim i poslovnim, vidjet ćete da smo najbolja lista, sve što govorimo, to i radimo i iza toga stojimo.“ Dajte najte, Ružo, reći će bivša (izbačena) članica HSS-a Marijana Petir, nositeljica jedne od dviju nezavisnih lista (druga je ona sudca Mislava Kolakušića), aktualna europarlamentarka, koja je u samo dva dana skupila 11.361 potpis potpore kandidaturi za drugi mandat i predala DIP-u sat prije isteka roka. Ona, ikona klerikalne desnice, negira medijske tvrdnje da joj je u tomu pomogla logistika uimeobiteljske Željke Markić.

„Nisam nikog posebno tražila za prikupljanje potpisa“, monotonizira „velika Hrvatica“ i „velika katolkinja“ sa završenim studijem teologije. „Građani su se samoorganizirali na različitim lokacijama, javili mi se kad su vidjeli da nisam ni na jednoj listi, tražili me da se kandidiram i to me ohrabruje. Mislim da će svatko tko radi čestito, pošteno, radišno, moralno i domoljubno, kao što sam ja radila, biti prepoznat kod naroda. Ljudi su se samoinicijativno okupljali. To je poruka cijelom političkom establishmentu.“ Polit-birokratska narcisoidnost nije nikakva pouka niti će ju birači honorirati. Sva je karijera Marijane Petir klasična činovnička, bez učinkovita traga u razvoju Bijedne Naše kakav se očekuje od „velike Hrvatice“ i „velike Katolkinje“ iz prvog reda pri državnim jaslama. Takva retorika u odnosu na stanje zdravlja RH prije su razlog za uzbunu, a ne za drugi europarlamentarni mandat ili za puniti biračke kutije ovima iz klase Petir. Budući da dosad nisu barem usporili, ako već ne zaustavili slobodni pad svoje nesretne domovine, a ide već, je li, 30 godina tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti, nije realno očekivati da će isti političari osoviti na noge bolesnika u terminalnoj fazi. Nema šanse.

Usporedbe radi, Titova je 24-milijunska SFR Jugoslavija u svojih prvih 30 godina i nakon još katastrofalnijeg rata od Domovinskog podigla narodima i narodnostima državu od političkog/diplomatskog respekta u svijetu, dovedenu u društvo europski srednje razvijenih. RH „velikih Hrvata/ica“ i „velikih katolika/kinja“ – iako Hrvatsku više ne gnjetu ni Beograd, ni Beč niti Pešta – nije ostvarila više od pet-šest posto tadašnje  razvoijne stope i sadržaja. Od industrije i poljoprivrede do kulture i umjetnosti. Nešto gadno smrdi u maloj zemlji „velikih Hrvata/ica“.

Ugledni odvjetnik Anto Nobilo kaže da znâ što i zašto. Znâ i kako deratizirati „duboku državu“ i društvo, jer u protivnom – piši kući propalo je. „Od kada smo ušli u EU, s nekim demokratskim standardima smo otišli unatrag“, tvrdi u intervjuu Večernjem listu. „Na neprimjetan, puzajući način uz poštivanje forme, ide prema režimu čvrste ruke i kontrole u svim segmentima društva. Cijelo naše gospodarstvo je složeno kao ortački kapitalizam, rijetke su značajnije kompanije koje nisu umrežene s državom. A imamo i miniudar na pravosuđe koji nam se događa pred očima, a nitko ništa ne poduzima. Od svog nastanka, HDZ je imao problema sa zakonom, počevši od optužbi za ratne zločine preko Haaga pa sve do postupaka za korupciju. Isto bi se tako ponašao SDP da je na vlasti, jer je RH 1990-ih godina preslikao ideju partijske države. Osnovna uloga partije u komunizmu bila je kadroviranje.

Bruxelleski birokrat u svilenim rukavicama

Zato što živimo u ortačkom kapitalizmu, gdje mogu napredovati samo tvrtke koje su povezane s državom, a na sve bitne i manje bitne funkcije dolazi stranačka vojska. I kada je SDP bio na vlasti, radio je po istom tom modelu. HNS je čuven po tom modelu. A sve je to pogrešno. Hrvatska je kapilarno premrežena korupcijom, uhljebima koji su nesposobni, a ukupan rezultat je da nema napretka i da su to sve retrogradni procesi. Sve što se događa, društvo ne prepoznaje kao problem pa oni koji žele imati apsolutnu kontrolu sada imaju odličnu situaciju. Ugroženi smo kao društvo u cjelini, jer smanjenje demokratskog standarda rade ljudi koji su sada već svladali tehnologiju vladanja. Danas imamo Plenkovića koji je bruxelleski birokrat. On neke stvari radi u svilenim rukavicama i sa stilom, bez ikakve reakcije, jer nema oporbe. I zato imamo sve manje slobode, a pravosuđe je jedan od naših najvećih problema. Čemu HDZ služi? Kadrovska komisija za cijelu Hrvatsku. Treba potaracati sve što su dosad napravili i napraviti novu državu, jer ova neće dobro završiti. U Hrvatskoj nema razvoja, jer se ova vlada, kao i svaka druga, brine samo o svojoj stabilnosti i o tome hoće li opstati četiri godine ili neće. Da bi se provele reforme, država se treba ‘resetirati’ i izgraditi iz početka jer je ova koju sada imamo preslika Saveza komunista, samo s nacionalističkim parolama. Suština je ostala ista.“

Veliki Hrvati/ce nisu „veliki Hrvati/ce“, jer nisu preslika Dubravke Šuice i takvih i nisu samo hrvatskih i katoličkih gena, nego svi žitelji RH – bez obzira na etničku, vjersku, rodnu, manjinsku, političku pripadnost ili što već – koji pošteno žive od svog rada i pameti, pošteni su, vrijedni i moralni, poštuju druge i drukčije. nikog ne mrze, drže se reda i zakona, cijene demokratske vrijednosti i građanske stečevine… Oni nemaju potrebe svoje domoljublje iznositi na sva zvona ni misionariti raspelom, ne zanima ih tko je gdje bio 1991. i 1941. niti maltretiraju ikog degeneričnom formulom „(ne) voli Hrvatsku, Hrvate i sve hrvatsko“, surogatom kršćanskog fundamentalizma iz doba progona/istraga „vještica“ i „heretika“ u jezivih 500 godina vjerski zatucane „obitelji kojoj Hrvatska oduvijek pripada“. Sic transit. „Veliki Hrvati/ice“ su ti, što su debelo unovčili svoje „domoljublje, vjeru i ratni put“ i nikako se ne daju izbaciti sa skliskih leđa umjetnog bika vlasti i političke moći. A veliki i najveći Hrvati/ce su zapravo mali Hrvati/ce, što se samozatajni, vrijedni građani, a osjećaju se prevarenim, neželjenim u vlastitoj domovini, obespravljenim, osiromašenim i prisiljenim pakirati iseljeničke putne torbe. „Veliko hrvatstvo“, licemjerna moneta za predizborno potkusurivanje hlebinaca.

Licemjerje „velikog hrvatstva“ je samo licemjerje. Nema smisla čak ni u usporedbi s „velikim srpstvom“, najiritantnijim balvanom u oku svakog/e „velikog/e Hrvata/ice“, jer je to uvreda inteligenciji i zdravom razumu. „Veliko hrvatstvo“ i „domoljubna“ mantra, parazitiraju na krvi, znoju i suzama (Winston L. S. Churchill) „malih Hrvata/ica“ i to je pijavičenje veće, što je „velikim Hrvatima/icama“ novčanik deblji, a jezik dulji. Ako još nije, bilo bi dobro da netko mudar savjetuje „velikim Hrvatima/icama“: ljudi, čuvajte račune za blagostanje što ste ga prekonoć namrli za još pâr budućih naraštaja svojih obitelji. Trebat će vam. Počnite raditi na alibijima za obećano „malim Hrvatima/icama“ i debelo naplaćeno, a neispunjeno. Trebar će vam. Itekako.