Strah i svađa zbog izgradnje džamije: Najveće gradilište u Tiringenu

Povezani članci

• Krajem maja vanredni samit Evropske unije
• Peking odbacio izvještaje o masovnom zatočeništvu muslimana
• Nastavaljaju se pregovori o iranskom nuklearnom sporazumu u Beču
• Je li Porošenko povezan sa sumnjivim ugovorom od 500 miliona dolara?
• Velikan skijanja Jure Franko: Moja medalja je Bosanska
• Promocija knjige fra Drage Bojića “Kraljevstvo Božje i nacionalizam” u Tuzli

Foto: Peter Maxwill/ DER SPIEGEL

Prva novogradnja jedne džamije u Tiringenu trebalo bi ovih dana da bude gotova ali iz toga tako brzo neće biti ništa. Planeri su očigledno podcjenili jednu stvar: djelotvornost predrasuda.

Piše: Peter Maxwill, Erfurt
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Kad bi strah bio zgrada, mogao bi se predstaviti kao kupolasta građevina sa tornjom, položena u industrijskoj oblasti između radionica za automobile i filijale Crvenog krsta. Džamija. Izgleda da ništa trenutno ne izaziva veći užas – u svakom slučaju u negostoljubivom sjeverozapadu Erfurta.

Tamo ova zgrada stvarno postoji, doduše zasada bez kupole i tornja. Mohammad Suleman Malik hoda po blatnjavom tlu i pokazuje rukom u pravcu sivog betonskog skeleta. “Ovo ovdje”, kaže on “je moje dijete.” Smije se sav sretan.

Malik je mjesni predstavnik džemata Ahmedija, koji je odgovoran za prvu novogradnju jedne muslimanske bogomolje u istočnonjemačkim saveznim pokrajinama. Da će se džamija u Erfurt – Marbachu stvarno graditi i on sam nije vjerovao jer su suviše velike izgledale birokratske prepreke – i islamofobija.

Ipak u novembru prošle godine premijer Bodo Ramelow stvarno je položio kamen temeljac – pod policijskom zaštitom, dok su demonstranti na drugoj strani ulice u megafon urlali grube teorije zavjere. Na njihovim plakatima su stojali ovakvi izrazi: „Ovdje nastaje uporište na putu širenja islama!“

U međuvremenu umirilo se u marbachskoj industrijskoj zoni. Međutim, neprijateljski otpor prema građevinskom projektu nije nestao. Promijenio je samo svoj izraz.

Govornik džemata Malik vadi jednu cedulju: kopija maila građevinskog preduzeća koje je prije nekoliko mjeseci trebalo podići krov na džamiji. U njemu piše da to neće biti moguće jer firma koja ima kranove neće da u tome učestvuje. Ona se boji “napada na njeno vozilo i sukoba”.

Jedno drugo preduzeće slično je reagovalo, piše dalje u mailu. A Malik kaže da je dobijao telefonske otkaze ovakve vrste: „Neki su sasvim otvoreno rekli da ne žele imati ništa sa gradnjom džamije.“ On to može djelomično i razumjeti. Jedan preduzetnik prema vlastitim izjavama izgubio je više narudžbi jer se okolo pričalo o njegovom učešću u gradnji džamije.

Jedna vrsta bojkota protiv bogomolje jedne religiozne manjine u Njemačkoj 21. stoljeća? Malik kaže: „To rezultira iz klime straha koja ovdje vlada.“

Ljetos su građevinski radovi zbog otkazivanja skoro sasvim zaustavljeni a od tada je terminplan probijen: Umjesto ovoga novembra džamija će se otvoriti tek 2020. sa najmanje četiri mjeseca zakašnjenja.

Ovaj slučaj pokazuje: Nisu potrebne nikakve manifestacije sa prijetnjama i napadima da bi se manjine zaplašile. Mržnja i rasizam, iracionalnost i islamofobija su društvenu klimu u nekim mjestima odavno zatrovali. Jedni mrze islam, drugi se boje mrzitelja islama.

Malik to posmatra sa brigom – ne samo kao musliman nego i kao stanovnik Erfurta, Nijemac, angažovani građanin. Izučeni trgovac je u svome dijelu grada nestranački odbornik i zamjenik načelnika. „Nedostaje nam senzibilnost“, kaže on, „ i društvena debata o islamofobiji.“

To da džemat Ahmedija za neke narudžbe nije našao nijedno preduzeće u regionu ukazuje na temeljni problem, kaže on. Nije ugrožena samo religiozna sloboda i društveni mir: „Ovaj pomak u desno šteti domaćem gospodarstvu.“

 „Oni ugrožavaju našu demokratiju“

Malik vadi iz džepa svoj mobil i prolazi kroz uvrijede prošlih mjeseci. To su video zapisi sa Facebook pošte puni zlobe i fantazije nasilja. Malik čita pojedine: Nekada su upravljeni protiv džamije i muslimana uopšte (“kao kamen temeljac molim jednu bombu”), nekada protiv njega osobno (“taj može biti sretan da je još živ”).

Prema njegovim izjavaama Malik dobija ovakve poruke svaki dan. „To su oni koji ugrožavaju našu demokratiju“, kaže on. „Ljudi neće da imaju ništa sa nama ali se stalno žale na nas.“ Dali on odustaje? Malik klima glavom: On je za dijalog, iz principa. U aprilu je doveo suosnivača AfD Bernda Luckea na gradilište, nekoliko tjedana kasnije sporio se na jednom podiju sa Thilom Sarrazenom oko islama.

On subotom često stoji u centru grada i poziva prolaznike na razgovor. Prije svega mladi ljudi su bez predrasuda ali bili su i oni koji su mu pljunuli u lice. “ I vrijeđaju nas”, kaže Malik, “ali u najmanju ruku dolazimo u razgovor.”

Odbijanje džamije i njenih posjetilaca podstiče se i na nekim portalima: naprimjer samozvana „Građanska inicijativa jedan posto“, thinktank desničarskointelektualnog publiciste Götza Kubitscheka, bjesni online protiv „raskošne džamije sa minaretom“ i hvali „miroljubivi i kreativni protest erfurtskih građana“ protiv „simbola napredujućeg islamiziranja“.

Navodna „raskošna džamija“ može se vidjeti od silosa za pšenicu iza jedne radionice za automobile, do ceste ima najmanje 50 metara a u blizini vidi se samo jedna stambena zgrada. Kad bi tu bio mujezin njegov poziv na molitvu jedva da bi neko čuo. Osam metara visoki minaret služiće u svakom slučaju samo kao ukras.

Osim toga protest proteklih godina nije bio samo „miroljubiv i kreativan”: Potpuno pokriveni neprijatelji islama kružili su kroz Marbach, u centru grada jedan desničarski ekstremista inscenirao je pogubljenje u stilu džihadističkih terorista a na zemljište oko džamije bačena je svinjska glava na ražnju zajedno sa krvlju i papcima.

Samozvani „Građani za Erfurt“ pokušavali su čak da svoj protest sa drvenim krstovima pored džamijskog zemljišta insceniraju kao kršćanski otpor. Da zvanične crkve stoje na strani muslimana ne smeta navodnim braniocima Zapada.

Frontovi u ovoj borbi kultura protežeu se uzduž onih konfliktnih linija koje izgleda da dijele cijelo društvo. U debati o migraciji, kulturološkoj debati, u debati o islamu.

U alijansu onih koji zastrašuju pripada i AfD Tiringena ultradesničarskog pokrajinskog predsjednika Björna Höckea. Malik postaje bijesan kada se radi o ovoj partiji, počinje govoriti brže i energičnije. Za njega ona je uzrok svih nevolja.

Tirinška AfD organizuje demonstracije, podržava zahtjeve za referendumom, kasnije se žali zbog njihovog odbijanja. Ona je od izgradnje džamije napravila i temu u pokrajinskom parlamentu sa peticijom pod nazivom „ Regulisanje religioznih i kulturelnih konflikata i opasnosti kod izgradnje sakralnih objekata“.

Kako može par desetina vjernika u jednoj industrijskoj zoni predvoditi islamizaciju republike? Kako se može džamija između savezne ceste 35 i gradskog centra za uzbunjivanje smatrati „uporištem islama“?

Malik sliježe ramenima i ide na gradilište. Radije govori o tome šta on naziva svojim djetetom: Pažljivo prolazi budućim prostorom za molitvu, biblioteku, kupatilo – i pokazuje gdje treba da bude regal za cipele, dječije igralište, voćnjak. Malik djeluje sada kao otac koji jedva očekuje da vidi kako se njegovo dijete budi.

 „Mi se ne bojimo“

Ko želi da razumije ovaj ponos mora znati predistoriju: Kao mladić Malik je jednom mjesečno putovao vozom u Berlin, da bi se molio u tamošnjoj Ahmedija džamiji. Od 2004. on se bori za izgradnju bogomolje u Erfurtu, razgovara sa plotičarima, posjećuje građevinska zemljišta –  i stalno dobija odbijenice.

Kad je bio blizu toga da odustane, tako priča on, iznenda se ponudio teren u industrijskoj zoni Marbacha. U međuvremenu su našli i firmu sa kranom koja će podići kupolu na građevinu – ali za četverostruku cijenu od one koju su planirali.

Obilazak gradilišta završava se na krovu. Malik gleda iznad radionica i parkirališta prema horizontu. U proljeće će, kaže on, džamija biti gotova. Da li se boji da bi u međuvremenu moglo nešto iskrsnuti? Malik se široko osmjehuje. “Mi se ne bojimo. Mi imamo vlastite inženjere”. Kupola i minaret biće napravljeni vlastitim radom džematlija bez pomoći drugih zanatlija i firmi.

Strah drugih neće mu opet stati na put.

Ahmedija muslimansko društvo u Njemačkoj

Ahmedija džemat ima u Njemačkoj prema vlastitim podacima oko 45.000 članova i ima među raznim muslimanskim grupacijama posebnu poziciju: Kao prva opština Ahmedije su dobile status društva javnog prava, 2013. u Hesenu a kasnije u Hamburgu. To znači da su Ahmedije time pravno stavljene u isti položaj kao i kršćanske crkve i da na primjer mogu davati nastavu o islamu u osnovnim školama ili od članova uzimati porez. Ahmedije imaju svoje porijeklo u Indiji a mnoge njihove pristalice u Njemačkoj potiču iz Pakistana. Tamo, kao i u drugim muslimanskim zemljama, su pripadnici ove zajednice potisnuti i nisu priznati kao muslimani. Ahmedije važe kao miroljubivi ali konzervativni.

 spiegel.de