ENG
PROSVJETA UČI HRVATSKU MJERI ČOVJEKA
Autor/ica 👤Nenad Bunjac
Izdvajamo
- U prosvjetnom štrajku svi su prepoznali svoje egzistencijalne želje i ovo je bujrum narode, prvi put da su Hrvati digli glas protiv vlasti izravno prijeteći paralizom sustava. Bahatost se skupo naplatila kod političke elite i prema zadnjim saznanjima, u trenutku dok pišem tekst hrvatska Vlada vodi nenajavljene konzultacijske pregovore sa sindikalnim predstavnicima. Uplašili su se naroda i neka se boje.
Povezani članci
Foto: N1
Prosvjetari traže poštovanje struke, primjenjiv i dugoročno utvrđen program rada i ovlasti, funkcionalnu radnu infrastrukturu, konzekventan sustav nagrađivanja rada i kažnjavanja nerada, ukidanje anonimnih prijava Prosvjetnoj inspekciji, najčešće bijesnih roditelja koji drže da je njihovo čedo zakinuto za znanje zbog profesora, a ne zbog toga što je vikendom uglavnom kopao nos i razvaljivao u pucačini nazizombie. Da, obrazovni sustav je loš poput kompilacije Milly Vanilly, ali bijes je krivo adresiran, a čini se da je i ta činjenica konačno shvaćena.
U balkanskom serijalu ratova od 1991. do 1999., prvo što se ugasilo uz živote 250 tisuća nesretnika zavitih u ideološko interesnu crnu maglu jest pridjev socijalni, društvena svijest o ljudskoj solidarnosti i življenju dostojno čovjeka. Ustavne preambule i zakoni socijalne ravnopravnosti ustuknuli su pred balkanskom verzijom tržišnog kapitalizma, zdrava supstanca i vrijednosti socijalističkog gospodarstva izravno su ubrizgane u financijski krvotok novostvorenih elita, koruptivni predatori zagrnuti stranačkim zastavama u svim društvenim segmentima grabili su privilegije pred očima naroda paraliziranog od ratnih trauma i “novog, vrlog svijeta”. Stvoren je paralelan sustav vlasti, tzv. “duboka država” u kojoj zakoni pogoduju privilegiranim dok su svi preostali prepušteni na milost i nemilost životu. Bogati čereče siromašne, jači tlače slabije i sav taj plan su, è logico, ozakonili. Kao što bi to napisao nepoznati autor čuvenog grafita ”svaka država ima svoju mafiju, jedino u Hrvatskoj mafija ima svoju državu.”
No, najviše su stradali pravo na obrazovanje, odnosno osobni napredak, na dug i kvalitetan život te ideja o nezavisnom pravosuđu u kojem smo svi jednaki pred zakonom bez obzira na materijalni status, društveno porijeklo i političke sklonosti. I dok liječnici i sestre rade po zemljama EU bez ikakvih ograničenja jer je jezik medicine univerzalan, a pravnici hrle u odvjetničke sfere izmučeni od političko interesnih diktata, prosvjetari su doslovno jedini (pre)ostali zadnji na braniku “države znanja” i podjednakih mogućnosti za sve.
Samo što su nam umjesto smješka, vlasti prodale egzistencijalni grč. Jokera.
TI KOJI SU UVIJEK NA VLASTI
Kao u svakoj dobroj priči, treba slijediti trag novca ulupanog u obrazovanje, suvišno izdavaštvo udžbenika, pritisak klerikalno konzervativnih snaga, generalskih zborova i pratećih dječaka. No, popratimo kronologiju; nakon neočekivanog Sanaderovog pada i vlasti iz vedra neba, socijaldemokratski premijer Zoran Milanović (!) – po vokaciji neoliberal, a po definiciji relikt napuštene diplomatske i kadrovske doktrine – 2011. godine, na tragu Sanaderove izjave “odsad smo u banani” – traži uštede u proračunu na unutarnjem planu i bum, prosvjetarima u duhu recesije “skida” plaću ukidanjem Uredbe o povećanju plaće za 3, 5, 7 ili 9 posto.
Jbga, gadna vremena, đava ih odnija.
Od 1999. do 2017. obrazovni sustav je trpio, praktički na razini školske godine, stalne zakonske promjene, uredbe i naputke, strukturne preinake na programsko organizacijskom planu, svaka nova godina u pravilu je donosila sumnjive zakonske dodatke, kontinuirano povećavajući odgovornost profesora bez stvarnog ulaganja u poboljšanje radne infrastrukture. Županije su investirale značajna sredstva u infrastrukturu, ali sve se svelo na “gole zidove” i dvorane koje se grade po osam godina dok djeca preskaču konjića u školskom hodniku. Na klupama punih rupa ne stoje tableti, nema pametnih ploča i dalje se čuje gadan cijuk krede po ploči. Punih dvadesetak godina sustav obrazovanja bio je uhodan biznis između izdavača, granskih sindikata, resornog ministarstva i uz prešutni pristanak Vlade, a profesori su na terenu morali objašnjavati zašto udžbenik Povijesti počinje s Knjigom Postanka, gdje je nestao Darwin i evolucija, zašto Crkva u Hrvata misli da su koncentracijske logore osnovali ateisti, očigledan prijezir prema LGBT zajednici, previše je kreacionističkim lobijima bio rad i uglednih znanstvenika dr.sc. Ivice Đikića ili dr. sc. Ivana Puljka, “kakav te crni svemir spop’o, Sotona je to”. I k’o prstom u čelu, kroz taj sustav obrazovanja probila se druga generacija privilegiranih, poznata po svojim ispadima i bahaćenju, prosvjeta je gubila bitku za bitkom.
I jednog turobnog dana prosvjetari su onima koji su uvijek na vlasti poručili: dosta! Dvadeset godina od nas očekujete nemoguće, a zauzvrat ne nudite ništa, ne možete nam prodati priču “dobro je dok je ovak’o”.
Jer, koliko oni pamte, oduvijek je ovako.
JE LI PETNAEST DJELJIVO S OSAM?
Sve se stvarno zakuhalo kad je stručni tim dr.sc. Borisa Jokića – ugodan, inteligentan, pomalo konvencionalan lik – nakon mjeseci iscrpnog rada probranih pedesetak suradnika napravilo crosslongitudinalnu studiju kao Nacrt kurikulirarne reforme. Pričali su sa svima, saslušali struku, roditeljske udruge, Crkvu, veteranske udruge, XY skupine, napravili pionirski posao.
I HDZ, odnosno politika u vidu Radovana Fucsha &co., odbila je Nacrt načelno ga ocjenjujući nezadovoljavajućim, iako to izrijekom nikad nije napisala u obliku zaključka. Struka je pošizila, roditelji također, skupio se drugi najveći skup u Hrvata kad je 70 tisuća ljudi na Jelačić placu tražilo primjenu istog jer su utukli u dvadeset godina gotovo isti red veličine u kunama, a stanje ne samo da je bolje nego pet puta lošije od zatečenog.
I kad se već može pronaći za božićnice državnoj administraciji, potpisom pera resorne ministrice Blaženke Divjak pokloniti mostarskom sveučilišnom kampusu točno polovinu sredstava (217 milijuna kuna) koji zahtijevaju štrajkaši, kupiti tucet blindiranih limuzina i osmisliti bogat protokol za Kongres pučana, možete li se možda sjetiti između dvije kreativne potrošačke akcije, da nas konačno počnete cijeniti i prestati ponižavati? Od prosvjete, od profesora do zamjena, namijenili su im ne samo edukacijsko pedagošku ulogu nego su ih državnom uredbom pretvorili u mizerno plaćene administrativno osoblje i babysittere. Dopizdilo narodu i sjetio se jadu.
Udari ih gdje najviše boli: u čiste račune i proračunska sredstva. Vratite nam, ako boga znate, ono što nam pripada po zakonu i zasluzi. I nota bene, tražili su izjednačavanje koeficijenta složenosti poslova jer njihov koeficijent zaostaje za koeficijentima drugih zaposlenih u javnom sektoru, nezavisno od osnovice jer je u međuvremenu rasla gotovo svima državnim namještenicima, “još prije rođenja Krista”. Vlada RH na čelu s premijerom Plenkovićem praktično je od samog početka posprdno odgovarala na sindikalne zahtjeve, “zašto ne 6,11 %, dajmo im 100% veću plaću”. Samo što nije pljunuo na taj nezamislivi čin mogućeg plaćanja konkretnog rada i zasluga. Dajte prosvjetarima, “obrazovanim mazgama sustava” ono što traže, tražiti će pripadajuće zaostatke zdravstvo, pa policija i vatrogasci, najbolje da ne damo nikome, mi “odgovorno pristupamo proračunu”. HDZ i pripadajući političko medijski sateliti poput Davora Huića pokušali su imitirajući javnost posvađati sindikate koji raspolažu savršenim arsenalom za uspjeh štrajka – nesnalaženja su postojala i još postoje, mogli su se provoditi sadržaji koji se rjeđe pojavljuju u programima, zadržati djecu u školi i očuvati princip štrajka- zavrtili spin u javnosti o “sebičnom zahtjevu prosvjetara zbog kojih trpi obrazovanje djece i egzistencija roditelja”, pokušali onemogućiti svaki oblik sindikalnog pridruživanja, prijeteći neustavnom zabranom štrajka, neisplatom plaća zaposlenicima u štrajku, zaredali s računicama od “20% povećanju primanja“ u vidu jednadžba s dvije nepoznanice – najniže rangirani namještenik državne administracije u pravilu ima trećinu veću osobna primanja, uz niz materijalnih benefita nezamislivih za prosvjetare – tražili šestomjesečni moratorij kako bi se ustvrdio opći konzensus. I tako blabla “šest pišem, nulu zbrajam” sve dok se nisu preračunali ti koji su oduvijek na vlasti i do trenutka kad su pare prestale biti važne.
Jbga, petnaest nije djeljivo s osam u paran broj ako me razumijete.
GUBITNICI PO VOKACIJI, DOBITNICI PO DEFINICIJI
Prosvjetari traže poštovanje struke, primjenjiv i dugoročno utvrđen program rada i ovlasti, funkcionalnu radnu infrastrukturu, konzekventan sustav nagrađivanja rada i kažnjavanja nerada, ukidanje anonimnih prijava Prosvjetnoj inspekciji, najčešće bijesnih roditelja koji drže da je njihovo čedo zakinuto za znanje zbog profesora, a ne zbog toga što je vikendom uglavnom kopao nos i razvaljivao u pucačini nazizombie. Da, obrazovni sustav je loš poput kompilacije Milly Vanilly, ali bijes je krivo adresiran, a čini se da je i ta činjenica konačno shvaćena.
Naime, u nekoliko istraživanja javnosti; čak 78% javnosti smatra da “treba izaći na ulice”, a prvi razlog je “samovolja elita”, 96% struke daje potporu granskim sindikatima koji su konačno prepoznali sinergijski efekt udružujući se s 47 sindikata različitog profila. Hrvatska Vlada i premijer našli su se između kamena i žrvnja. Umjesto 80 tisuća birača subverzivnog tipa poput obrazovanih ljudi koje ćemo “lako nadomjestiti u BiH”, vlast se suočila s 500 tisuća bijesnih ljudi koji zahtijevaju dostojanstven život.
I naravno, dok prosvjetna struka prolazi kroz još jedan ciklus online edukacija maštovitog imena Lumen – derivat uvezenih obrazovnih modela i hrvatskih platežnih mogućnosti, bez jasne ideje provedbe – štrajk se pretvorio u potencijalnu društvenu bombu, izrazitog revolucionarnog potencijala generiranog nepravednom vokacijom društvenih gubitnika i promjena. U prosvjetnom štrajku svi su prepoznali svoje egzistencijalne želje i ovo je bujrum narode, prvi put da su Hrvati digli glas protiv vlasti izravno prijeteći paralizom sustava. Bahatost se skupo naplatila kod političke elite i prema zadnjim saznanjima, u trenutku dok pišem tekst hrvatska Vlada vodi nenajavljene konzultacijske pregovore sa sindikalnim predstavnicima. Uplašili su se naroda i neka se boje.
Svojedobno je francuski predsjednik Nicholas Sarkozy na HRT-u dao odgovor kolegi na hipotetsko pitanje “bi li se i s kakvim posljedicama se Francuska suočila kao Hrvatska u slučaju neočekivanog Sanaderovog pada”? “Vi Hrvati imate problem demokratske praznine od dva stoljeća“ – smiješeći se odgovorio je predsjednik – „još uvijek se bojite vlasti. U Francuskoj se vlast boji naroda, najčešće s razlogom”.
Jer, mjera čovjeka je proporcionalna osobnom i radnom zadovoljstvu. A Vlada RH je upravo gromoglasno pala s nenajavljenim ispitom iz ljudskosti.
Autor/ica 👤Nenad Bunjac
