Populista pod pritiskom

Povezani članci

• Pregovarači: Oktobar – krajnji i rok za sporazum o Brexitu
• SAD izvele vazdušne napade na Siriju
• Četiri scenarija
• Male tajne sretnih i zaljubljenih parova!
• Šupalj kao švajcarski sir
• Izrael će graditi još naselja na Zapadnoj obali

Foto: DPA – Velike demonstracije CHP u Istanbulu: Aktivnost u opoziciji može biti i zadovoljstvo.

Turska opozicija poučila se iz svojih grešaka i jedinstvenija je nego ikada prije: Je li Erdoganova strategija podjele okončana?

Piše: Seren Selvin Korkmaz – ipg-journal.de – 26.08.2022.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Dok se Turska priprema za parlamentarne i predsjedničke izbore u 2023. godini predsjednik Redžep Tajip Erdogan na osnovu značajne gospodarske krize i djelotvorne strategije opozicionih partija gubi tlo pod nogama. Pod Erdoganom Turska se poslednje decenije razvila u model populističkog autoritarizma. Međutim, šest opozicionih partija nedavno su stvorili opozicioni savez koji je povezan zajedničkom agendom demokratizacije. Njihovi napori zaslužuju biti uključeni u rastući priručnik taktika za borbu protiv autokratskih populista.

Tokom godina Erdoganov stil rukovođenja postajao je sve autoritarniji. On je sebe i svoju partiju za pravdu i razvoj (AKP) pozicionirao kao jedine predstavnike zemlje, svim opozicionim grupama osporio je njihovu legitimnost i uhapsio neke njihove članove. Pomoću svoje parlamentarne većine i referenduma AKP je produbio političku i socijalnu polarizaciju Turske i istovremeno učvrstio kontrolu nad egzekutivom.

Moć AKP dostigla je 2018. svoj vrhunac

Moć partije dostigla je 2018. svoj vrhunac kada je Erdogan progurao transformaciju turskog parlamentarnog sistema u hiperpredsjednički sistem bez kontrolnih mehanizama. Time što je ukinuo poziciju premijera, napravio parlament nesposobnim za funkcionisanje i prenio predsjedniku važna ovlaštenja podredio je Erdogan sposobnost opozicije da se organizuje i mobiliše birače samovoljnoj vladavini jednog čovjeka.

Međutim, uprkos naporima vlade da svoje protivnike zastraše, ušutkaju, podijele, potisnu i kriminaliziraju, Turska ostaje sposobna za demokratski otpor. Najnovije ankete pokazuju da rastuća podrška za opozicione partije predstavlja veliku prijetnju za Erdogana, AKP i njihovog sadašnjeg koalicionog partnera, Partiju nacionalnog pokreta (MHP). Izgleda da je opozicija naučila iz grešaka prošlosti.

Kao i demokratske snage koje su u drugim zemljama srušili populističke vladaoce tako je i turska opozicija prepoznala koliko je važno jedinstvo. Na parlamentarnim izborima 2018. opozicione partije su kooperirale da bi osvojile mjesta u parlamentu ali su protiv Erdogana postavili svoje vlastite kandidate. Ne iznenađuje da je ova strategija bila osuđena na neuspjeh.

Erdoganov ugled kao nepobjedivog vođe je uzdrman.

Opozicione partije su se 2019. dogovorile da na komunalnim izborima postave zajedničke kandidate. I neke partije van zvanične opozicione koalicije, kao prokurdska Demokratska narodna partija (HDP), podržale su implicitno zajedničke kandidate time što u nekim gradskim izbornim jedinicama nisu nastupili. Kao posledicu toga AKP je izgubila kontrolu nad važnim gradovima, među njima Istanbul i glavni grad Ankara, i uzdrman je Erdoganov ugled kao nepobjedivog vođe. Iako su opozicione stranke povremeno podlegale zamkama polarizacije, njihova pozitivna strategija “radikalne ljubavi” bila je uspješna.

A sada se Erdogan suočava s neželjenom posljedicom uvođenja predsjedničkog političkog sistema. Da bi dobio nacionalne izbore on mora sada sakupiti 50 posto i više glasova a Erdogan ne može više računati na usitnjenu i podijeljenu opoziciju koja je konačno shvatila da je ključ do pobjede u suradnji a ne u konkurenciji.

U slučaju izborne pobjede opozicija želi uvesti novi parlamentarni sistem sa jakim kontrolnim mehanizmima.

Ova suradnja razvila se nakon komunalnih izbora 2019. u jaki savez. Šest opozicionih partija – sekularna Republikanska narodna partija (CHP), Dobra partija (koja se odvojila od MHP), islamistička Felicity partija, desno orijentisana Demokratska partija (DP) i dva ogranka AKP, Partija demokratije i napretka i Partija budućnosti – ostavile su svoje razlike po strani i počele sarađivati. Drugačije nego 2018. one planiraju nominirati zajedničkog predsjedničkog kandidata i u slučaju izborne pobjede obezbjediti demokratski prelaz time što bi uveli novi parlamentarni sistem sa jakim kontrolnim mehanizmima.

To je prvi puta u turskoj istoriji da opozicione partije koje zastupaju različite društveno političke interese i ideologije prezentiraju kolektivnu viziju nakon izbora – dalji dokaz za nastajanje inkluzivnog, ubjedljivog i efektivnog narativa protiv polarizirajuće politike vlade Erdogana. Osim toga udružuju se levičarske partije da bi osnovale još jedan izborni savez pod vođstvom HDP.

Opozicija se koncentriše na temeljna pitanja a ne na od Erdogana favoriziranu politiku identiteta.

Dok Erdogan pokušava svojim pristalicama uliti strah prema motu: “Ako ja izgubim izgubićete i vi“, opozicija želi poslati sasvim drugačiju poruku. Kemal Kiličdaroglu, predsjednik CHP, koji bi mogao biti zajednički predsjednički kandidat opozicije, rekao je nedavnoda bi on, ukoliko opozicija dođe na vlast, težio „pomirenju“ (helallešme) za sve ljude i grupacije koji su patili pod državnim nasiljem, ugnjetavanjem i diskriminacijom. Naravno da će sposobnost opozicije da podstiče uključivanje bez da se upusti u polarizirajuću borbu sa Erdoganom, biti neposredno prije izbora stavljena na tvrdu probu.

Obzirom na klijentelističko gospodarstvo Turske, koja vodi ekstremno visokoj godišnjoj inflaciji (zvanična stopa leži trenutno oko 80 posto) i sve većoj nesigurnosti opozicija se koncentrisala na temeljna pitanja a ne na od Erdogana favoriziranu politiku identiteta. Pošto predlaže ubjedljiva rješenja za svakodnevne probleme opozicija prisiljava Erdogana da prihvati neke njihove prijedloge kao naprimjer podizanje minimalne satnice ili ukidanje kamata na studentske kredite.

Iskustva opozicije sa upravljanje velikim gradovima i zadovoljavanjem dnevnih potreba ljudi uprkos ograničenjima od strane centralne vlade dokazalo je da su oni u stanju da vladaju zemljom. (Kao i mađarski premijer Orban, Erdogan je komunalnim upravama oduzeo sredstva i ovlaštenja da bi potkopao vladavinu opozicije). Najnovije ankete pokazuju da Ekrem Imamoglu und Mansur Javas, gradonačelnici Istanbula odnosno Ankare, pored Kiličdaroglua dolaze u obzir kao potencijalni konkurenti Erdoganu na predsjedničkim izborima.

Jaki savez i pozitivna kampanja, koje su dogovorile turske opozicione partije vode ka zaključku da Erdoganova strategija polariziranje i podjele možda više ne funkcioniše. Ako demokratske snage Turske sljedeće godine pobijede Erdogana partije istog pogleda koje pokušavaju da sruše populističke autokrate u drugim zemljama sigurno će registrovati kako su to ostvarili.

Seren Selvin Korkmaz je direktorica instituta IstanPol, thinktanka iz Istanbula. Trenutno je doktorandka na Institutu za turske studije Univerziteta u Štokholmu i predaje tamo o političko – ekonomskom razvoju u Turskoj i na Bliskom istoku.

ipg-journal.de