O ŠUPCIMA I DIKTATORIMA

On je na mene vikao znate, jednom mi se grozio da bi bez njega još uvijek bio mali učitelj u Zagorju, plačnim glasom na inauguraciji svoje stranke s kojom će pokušati ući u parlament 2003. godine pravdao se Zlatko Canjuga okupljenim Bad Blue Boysima koji su ga došli pozdraviti nakon dugo godina izbivanja iz javnosti. Malobrojni novinari „Stranku mladih i perspektivnih političara“ popratili su uz nekoliko kartica u dnevnom tisku i opasku kako se njen predsjednik udaljio prije završetka promocije u pratnji zaštitara i policije. Predsjednik te stranke koja je obećavala tek se iza prerane smrti prvog predsjednika Hrvata dr. Franje Tuđmana oglasio o pravoj prirodi njihova odnosa i načina na koji su surađivali. Klasičnim ispadima bijesa ( pogotovo na Maksimiru koji je tvrdoglavo ustrajavao na svetom imenu Dinamo) svjedočio je na svojoj koži najbliži suradnik i „partner“, kako se znao zvati od milja kada Tuđmana ne bi bilo u blizini, Zlatko Canjuga, čovjek koji je slao policiju na tribine i specijalne jedinice da te „sinove oficira“ i “jugonostalgičare” nauče pameti.

„Godinama sam nosio dužu kosu, zbog čega mi je dr. Tuđman 1994. godine rekao: “Zlatko, moraš ošišati”. Učinio sam to, a onda smo počeli stvarati Croatiu“, još je jedna od legendarnijih izjava šupka Zlatka Canjuge koja je ušla u anale novije hrvatske povijesti, istog onog Zlatka koji je volju predsjednika vršio bez pogovora, bila ona u pretvorbenom ili medijskom sektoru, istog onog Zlatka kojeg su se grozili svi u HDZ-u ljubomorni na „jazavca koji Tuđmanu viri iz guzice“, kako je to slikovito opisao jedan ugledniji član. Istog onog Zlatka koji će se nestavši naglo sa scene prebaciti u poduzetništvo i postati direktorom hrvatske podružnice za reciklažu austrijskog holdinga „Hamburger Dunapack“, istog onog Zlatka koji će vrtoglavim usponom nakon smrti voljenog predsjednika osnovati nekoliko tvrtki koje se bave reciklažom nemetalnih ostataka i otpada i istog onog Zlatka koji danas ima tvornicu za reciklažu i koji se bavi otkupom starog papira te proizvodnjom kartona.

Istog onog Zlatka čija će žena Piruška diplomiravši agronomiju naći zaposlenje u Upravi kompanije Ivice Todorića zadužena za razvoj i poslovanje i uspeti se do drugog najmoćnijeg mjesta te tvrtke. Istog onog Zlatka koji će mladog Zorana Milanovića poslati u Bruxelles da otpočne svoju političku karijeru, istog onog Zlatka koji će predložiti tada popularnu radijsku voditeljicu Jadranku Kosor na mjesto u visokim strukturama HDZ-a, istog onog Zlatka koji će kazati kako mu je predsjednik na samrti šapnuo da Bad Blue Boysima vrti sveto ime Dinamo.

Morate priznati da nije loše za jednog običnog šupka koji će doslovno plakati pred Bad Blue Boysima kako su mu ruke bile vezane ( dok ih je tukao) i kako je trpio nezamislivi mobing od shizofreničnog diktatora koji bi mu svako malo jebao sve po spisku. Zgađeni Boysi zaključili su da takvog šupka od čovjeka nije vrijedno niti tući i napustili promociju stranke frustrirani kakvi su im kreteni uspjeli tako jebeno zagorčati život da ih je toliko završilo po zatvorima, bolnicama i sa zabranama pristupa stadionu.

Sanader me ponižavao i pravio budalom na sve moguće načine, izjavio je Vladimir Šeks preneraženom novinaru “Globusa” progovorivši napokon javno o svom odnosu sa Premijerom kojega je deset godina zdušno podržavao i kojemu je 2000.godine dao javnu potporu da se uspne do samog vrha HDZ-a. Ključni moment u toj ljubavnoj aferi zbio se kada se Vladimir Šeks napokon usudio „izići iz ormara“ i javno kritizirati Sanaderov tajni sastanak sa Željkom Čovićem u Veroni na kojem je dogovorena prodaja Plive.

Osjetivši se izravno ugroženim, a da bi svog „mučitelja“ navodno zaštitio od špekulacija Vladimir Šeks će novinaru opisati sve strahote i poniženja kojima je kao čovjek i kao HDZ-ovac bio izložen od jednog umišljenog diktatora koji se bahato i bezobzirno ponašao prema svojim podanicima. Širio je glasine o meni, glasine koje su implicirale moju alkoholiziranost, rugao se u više navrata pred nižerangiranima kako Vladimir često ne zna pronaći kuću, a jednom me i opsovao, kazat će vidno uznemireni Vladimir nakon što je u novinama pročitao poruku diktatora kako će letjeti iz stranke.

Isti oni Vladimir koji će kazati kako se osjećao kao zadnja budala što je govorio da je Sanader dao jasne razloge odlaska iz politike, odnosno da je završio svoju političku dionicu i da je sada došlo vrijeme za druge ljude, isti oni Vladimir kojeg su pozivali na „informativne razgovore“ u osječki SDS u kojem je radio Josip Perković, isti oni Vladimir kojemu je rečeni Josip otvorio dossier pod kodnim imenom „Sova“, isti oni Vladimir koji je u dogovoru s Franjom Tuđmanom prikupljao fondove za hrvatsku stvar, isti oni Vladimir kojeg su emigranti fino dočekali, skupili dolare, pa mu ih predali u vidu čeka od sto tisuća dolara kojeg će ovaj sakriti u čarapu, isti onaj Vladimir koji će u daščari koja je pripadala Jugoslavenskoj želježnici osnovati HDZ, isti onaj Vladimir kojemu će, kao uostalom i Tuđmanu, Josip Perković osigurati putovnice i sav novac potreban za promidžbu, isti onaj Vladimir, kojem stoji u imovinskoj kartici, kako zajedno sa suprugom ima udjela u četiri stana i jednoj vikendici, sveukupne veličine od oko 500 kvadratnih metara.

Prilično dobro za jednog šupka, složit će se Bad Blue Boysi koji će zgroženi konstatirati kakvi su im kreteni uspjeli tako jebeno zagorčati život da ih je toliko završilo po zatvorima, bolnicama i sa zabranama pristupa stadionu.

On je na mene vikao znate, jednom mi se grozio da bi bez njega još uvijek bio mali remeta u Metkoviću, kazat će Božo Petrov okupljenoj Torcidi koja će mu banuti nepozvana na inauguraciju nove stranke „Mladih i perspektivnih političara“ za lokalne izbore godine 2018. godine koja ima uporište i logistiku u dvjema župama, Svetog Ilije i Svetog Nikole, i laika koji vode vjeronauk po osnovnim i srednjim školama, stranka unutar Katoličke crkve.

On je grozan čovjek, jednom policajac, uvijek policajac, izvrtao mi je ruku, tukao me mokrim novinama i volovskim žilama, jednom mi je uperio u oči stolnu sijalicu i zavezao me za radijator, kukao je u suzama Božo okupljenim Torcidašima koji su došli napokon vidjeti čovjeka koji je doveo HDZ na vlast, čovjeka koji nije imao mišljenje kada je diktator imao očiglednu političku, a ne običnu aferu za istražno povjerenstvo koja je iako utvrdivši da je izdao nacionalne interese zaključilo da u njima ne vidi ništa sporno, čovjeka koji je održavao na vlasti ljude koji su izravno financirani od Zdravka Mamića u njihovim kampanjama jer pogađate, godina je 2018. a Dinamo je i dalje prvak Hrvatske i osvajač kupa, vječiti autsajder u Ligi prvaka, a njihov Hajduk kuburi na sredini ljestvice i niže poraz za porazom.

Otvorenih usta slušali su Torcidaši Božu kako plačnim glasom govori o strahotama kojima je bio izložen kao marioneta diktatora kojeg se oslobodio tek prije godinu dana skupivši hrabrost, moleći na koljenima Blaženu Djevicu i Sv. Nikolu, te se nakon neuspješnog pokušaja vješanja povukao iz javnosti. Slušali su istog onog Božu koji je podijelio u Metkoviću 120 hektara zemlje, od toga 90 posto prijateljima iz Mosta koji nikad zemlju nisu obrađivali, niti znaju kako se to radi, istog onog Božu koji je zbog dvije štetne nagodbe, jedne od 300 tisuća kuna, druge od 200 tisuća kuna i kupnje sporne parcele u vrijednosti 400 tisuća kuna na trećem ročištu i nad njim se vodi sudski postupak, istog onog Božu kojem je nadbiskup Martin Vidović beskamatno posudio 20.000 eura da sagradi „štakod kućerka sa devet – deset sobičaka), istog onog Božu kojem je stric zvonio, drugi stric otvarao crkvu, strina kitila crkvu i imali crkvenu plaću, a na crkvenom zemljištu napravili i obiteljsku kuću.

Morate priznati da nije loše za jednog običnog šupka koji će doslovno plakati pred Torcidom kako su mu ruke bile vezane i kako je trpio nezamislivi mobing od shizofreničnog diktatora koji bi mu svako malo jebao sve po spisku. Zgađeni Torcidaši zaključili su da takvog šupka od čovjeka nije vrijedno niti tući i napustili promociju stranke frustrirani kakvi su im kreteni uspjeli tako jebeno zagorčati život da ih je toliko završilo po zatvorima, bolnicama i sa zabranama pristupa stadionu.

Ako niste uočili začuđujuću podudarnost u ove tri priče, a priče su to o šupcima i diktatorima kako im naslov sam govori, tada ste vjerojatno ili pripadnik Torcide ili aktivan član Bad Blue Boysa ili ste običan građanin Hrvatske koji se više i ne obazire na matrice koje činjenično postoje u hrvatskoj politici, a posebno u najvećoj domoljubno – katoličkoj stranci, pokretu, kako sami sebi vole tepati, u HDZ-u, stranci čiji članovi mazohistički iz intervala u interval biraju diktatora koji će im pokazati koliki su zapravo šupci i koliko nisko mogu pasti u životu. Toliko nisko da im sve naknadne beneficije, poduzetnički uspjesi i nekretnine ne mogu otjerati fobije i strahove kojima su bili izloženi za vrijeme stravične diktature u kojoj su živjeli. Sve bi dao jedan šupak samo da se izliječi od trauma nagomilanih kroz te nesretne periode. No kao što smo ustvrdili na šupke nije vrijedno trošiti šake i zbilja bi ih trebalo ostaviti da u agoniji noći koje su pred njima osluškuju u svojim dvorcima korake i škripu automobila da u svemu tome nema jedne jebene stvari koja mene osobno tako čini nesretnim.

Naime dok su se šupci igrali s diktatorima, a oni zajedno sa svima nama, prošlo je znate skoro trideset godina. Prošao je skoro čitav jedan život, a ja drugi nemam.

I nisam siguran da ću za idućih deset godina niti imati volje doći na Poljud kada Hajduk konačno osvoji titulu prvaka Hrvatske. Hajduk prvak bez svoje Torcide i Dinamo prvak bez svojih Bad Blue Boysa. Nisam siguran hoće li ikoga tada uopće i zanimati nogomet, posebno one iz daleke Irske i Njemačke koji su otišli jednnom zauvijek.

Ja ću kao i velika većina moje generacije ostati u zemlji, zemlji diktatora i u zemlji šupaka zaključivši kako takve šupke od ljudi nije vrijedno niti tući i napustit ću prijenos utakmice frustriran kakvi su nam kreteni uspjeli tako jebeno zagorčati živote da nas je toliko završilo po zatvorima, bolnicama i sa zabranama pristupa stadionu.