Faruk Hadžić: Pandemija Covid-19 ostavila je negativne posljedice po cijeli ekonomski sistem u Bosni i Hercegovini, pa tako i na žene

Povezani članci

• Do kada će Dodik ismijavati državu javnim negiranjem genocida u Srebrenici
• Naša zajednička planeta gori: Ako nema rješenja, izmislit ćemo ga!
• MNOGO VIŠE OD JEDNE CRKVE
• Danas izbori u Engleskoj, Škotskoj i Velsu
• “Ovo su najtoplije temperature u ljudskoj povijesti”
• Što muškarce najviše pali kod žena?

foto: tip.ba

Faruk Hadžić je doktorant iz oblasti Ekonomske teorije i politike, te predavač na Ekonomskom fakultetu Sarajevske škole nauke i tehnologije (SSST)

Poštovani dr. Hadžić, ove srijede se održava konferencija „Removing Barriers to Women’s Participation at the Labour Markets and Women’s Enterpreneurship in Bosnia and Herzegovina” u organizaciji UNDP-a, na kojoj će se govoriti o značaju ženskog poduzetništva u Bosni i Hercegovini. Vi ste jedan od uvodničara i moderator panela na kojem će učestvovati relevantni sagovornici. Možete li nam otkriti i prije samog početka konferencije dio onoga što će te govoriti?

Hvala vam na pitanju. Upravo tako, UNDP organizuje ovaj skup  u najboljem mogućem trenutku kada je u pitanju veća aktivacija žena na tržištu rada. Bosna i Hercegovina ima godinama hroničnih problema na tržištu rada. Prije je vrlo teško bilo pronaći priliku za rad, ali danas je situacija nešto drugačija zbog iseljavanja stanovništva iz Bosne i Hercegovine. Ovaj fenomen nije nikoga zaobišao, tako da nije danas iznenađujuće da čujete, iako imamo veliki broj nezaposlenih osoba, da nije moguće pronaći radnike na domaćem tržištu. Ipak, na ovoj konferenciji, govorit će se o trenutnom stanju i pokazateljima na tržištu rada u Bosni i Hercegovini, kao i mjerama koje je potrebno uraditi, kako bi dio nedostajućih radnika i radnica pronašli na domaćem tržištu, putem mjera koje bi povećale aktivnost, prije svega žena. O ovim temama nedavno je rađeno nekoliko dokumenata, poput „Mapa puta za oblast Ekonomija brige i socijalne inovacije“, te „Mapa puta za oblast Dostojanstven rad“, koji su implementirani u okviru Foruma žena za razvoj uz pomoć Razvojnog programa Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini.

Mogu vam otkriti da će određene mjere i prijedlozi biti usmjerene prema preduzećima, pogotovo u ruralnim područjima, koje bi zapošljavale žene, jer zapošljavanjem žena rješava se, ili bolje reći usporava negativni aspekt iseljavanja. Pokušat ću vam objasniti ukratko. Ako u jednoj porodici, muškarac ode u Njemačku ili neku drugu stranu zemlju radi zaposlenja, a ako nezaposlena supruga ostane sa djecom kod kuće, velika je vjerovatnoća da će ona sa djecom napustiti državu nakon nekog vremena. Sa druge strane, u slučaju da  žena dobije posao, a na konferenciji će biti upravo o tome na koji način, ona će uticati na to da se i njen suprug vrati u državu. Time rješavamo dva problema – zapošljavanja i aktivacije žena na tržištu rada, te usporavanja iseljavanja iz države.

U ovoj cijeloj priči je potrebno i spomenuti nedavnu pandemiju Covid-19, koja je ostavila negativne posljedice po cijeli ekonomski sistem u Bosni i Hercegovini, pa tako i na žene. UNDP je u svom istraživaju „Procjena posljedica COVID-19 na društvo u Bosni i Hercegovini“ kojeg je napravio skupa s UNICEFom prikazao podatak da je od ukupnog broja ispitanika, a koji su izgubili posao tokom pandemije Covid-19, 45% su bile žene. Podaci ukazuju na diferencijalni rodni učinak krize izazvane bolešću COVID-19, koji je dodatno eskalirao u trećem valu istraživanja. Dok u drugom valu istraživanja nije bilo značajnih razlika među spolovima u pogledu pogoršanja financijske situacije, treći val ovog istraživanja pokazuje da se veći postotak žena, njih 55,5%, suočio s pogoršanom financijskom situacijom (u poređenju sa 44,9% muškaraca). U zadnjem valu istraživanja je i znatno veći postotak žena (13,5%) izjavio da prima doznake u smanjenom iznosu, u poređenju sa 8% muškaraca. Što se tiče ekonomije njege i brige, 70% žena je podnijelo disproporcionalno veći danak
krize izazvane bolešću COVID-19, zbog povećane potrebe za brigom o djeci u periodu
u kojem su zatvorene ustanove predškolskog odgoja i obrazovanja i škole.

U Bosni i Hercegovini je danas teško pronaći adekvatnog radnika. Nedavno su udruženja poslodavaca iz oba entiteta objavili da im već sada nedostaje oko 30.000 radnika koje planiraju uvesti iz inostranstva. Sa druge strane na evidencijama službi za zapošljavanje imamo oko 350.000 nezaposlenih osoba, gdje više od 50% čine žene. Da li je moguće dio nedostajućih radnika naći upravo na domaćem tržištu, prije svega kroz veće poslovne mogućnosti za zapošljavanje žena?

Naravno da jeste! Međutim, da bi zaista do toga došlo, potrebno je ispuniti niz preduslova. Prije svega, potrebno je sagledati strukturu nezaposlenih žena u Bosni i Hercegovini. Pod strukturom se podrazumjeva dobna struktura, dužina nezaposlenosti, stručna sprema, regionalna dostupnost, dakle niz faktora. U principu, da bi mogli zagovarati rješenje, potrebno je uraditi situacionu analizu, te izračunati koliko nas određeno rješenje košta, te koje mjere se predlažu. U ovom smislu, entiteti bi trebali možda više koristiti indirektne poreske poticaje, što je ustvari dozvoljena državna pomoć, jer porezi su instrument za ispunjavanje određenih ekonomskih ciljeva, a ne sami cilj. Ako entiteti sebi postave cilj smanjenje nezaposlenosti i neaktivnosti žena na tržištu rada, onda će definisati i niz mjera kako bi se navedeni cilj i ispunio. Recimo, danas je na tržištu rada preko 50% nezaposlenih osoba na evidencijama pet i više godina, što nam govori da te osobe vrlo teško mogu pristupiti tržištu rada i pronaći zaposlenje. Da bi se ovaj problem riješio, potrebno je dati određeni poticaj, jer bolje se u kraćem periodu se i odreći dijela poreza, ali dugoročno riješiti problem, nego pustiti da se zadrži isto stanje.

Spomenuli ste da strukturu nezaposlenih žena na tržištu rada u Bosni i Hercegovini. Po vama, koje su to mjere koje bi mogle pomoći da se nezaposlene žene brže zaposle i aktiviraju na tržištu rada?

U principu nema jednog jedinstvenog rješenja, već to treba biti niz mjera koje će pomoći u većoj aktivaciji. Npr. ako je nezaposlena ili neaktivna mlada majka na tržištu rada, koja čuva svoje dijete kod kuće, dok suprug radi, rješenje može biti u otvaranju namjenskih vrtića u preduzećima za radnice, gdje bi bile sigurne da su djeca „uz njih“ i sigurna dok rade. Ako je u pitanju dugotrajna nezaposlenost, onda je potrebno omogućiti da kroz poreske olakšice preduzeća imaju manji ukupni trošak rada, ali to ne uključuje, da ne bi bilo zabune manje plate, već manje poreske obaveze. Recimo, ako je prosječna plata za određeno radno mjesto 1.000 KM neto, što je trenutno oko 1.700 KM bruto, preduzeće bi iskoristilo poresku olakšicu, te kroz manje poreze imalo recimo ukupni trošak za tu radnicu od oko 1.300 KM, a gdje bi radnica dobila i dalje istih 1.000 KM neto platu. Poreski poticaji se mogu koristiti i za prvo zaposlenje, gdje se ne bi plaćali porezi i doprinosi, jer je državi bolje da ima veću zaposlenost u kratkom roku, da se stekne iskustvo, a da onda postepeno rastu poreske obaveze.

Prema izvještajima poput „Socijalna uključenost u Bosni i Hercegovini“ iz 2020. godine, poseban problem predstavlja diskriminacija žena od strane poslodavaca u privatnom sektoru zbog trudnoće i obaveze u pogledu brige o djetetu. To je također nešto što se posebno treba adresirati u narednom periodu.

Nekako uvijek se u pronalasku rješenja pažnja usmjerava i na vlast u Bosni i Hercegovini i od njih se traži da donesu mjere i politike koje mogu pomoći u unapređenju stanja. Da li su vlasti dovoljno uradile i šta bi, da ste vi u poziciji, vi uradili po tom pitanju?

Dijelom sam odgovorio kroz prethodno pitanje, ali donošenje mjera ne treba biti stacionaran posao, već jednostavno bi trebalo djelovati proaktivno i donositi mjere analizirajući potrebe za razvoj ekonomije. Recimo, fokusirao bih se i na kratkoročna i dugoročna rješenja. U sklopu kratkoročnih rješenja, potrebno je ponuditi mogućnosti zaposlenja za one stručne spreme koje imamo na raspolaganju, a onda prirodno praviti tranziciju kroz dugoročne strategije i usmjeravanja prema poslovima više produktivnosti. Ovdje je vrlo bitno istaknuti i ulogu mentorstava, pogotovo kroz podršku ženama koje se ohrabre za pokretanje vlastitog biznisa. Naš najveći problem u društvu je nizak nivo ekonomske pismenosti, što je potrebno stalno jačati kroz različite edukacije. Teško je očekivati da svaka žena ima vrhunska ekonomska znanja, jer je možda specijalista u dizajniranju nekog proizvoda ili usluge, ili onoga čime se bavi. Zbog toga je vrlo bitno, kako bi takve ideje opstale i nakon prvih, kritičnih pet godina, da budu usmjerene od strane mentora. Na taj način se nivo održivosti sa 1/5 povećava na 4/5, što je daleko više nego što sada imamo. Izbjegavanje grešaka i korištenje iskustava drugih je nešto što nam može puno pomoći.