Događanja na političkoj ljevici odškrinjuju vrata nove nade

Povezani članci

• Pitanje stoljeća
• 12 vrsta seksa koje bi svaka žena trebala probati barem jednom
• Vijeće sigurnosti UN-a raspravlja o iranskom testiranju rakete
• Đurđica Čilić: Mreža
• Putin: Ne želimo rat, nego saradnju
• Pokrenuta humanitarna akcija za Muameru Đino koja se bori sa karcinomom

U vikendu iza nas, na koncu, svojim kongresom SDP podeblja temeljnu ideju koju je koji tjedan prije lansirala sestrinska joj partija – da je jedino ujedinjena ljevica garant bosanskohercegovačke cjelovitosti i opstojnosti, ali i sreće i zadovoljstva njezinih ljudi.

Piše: Slavo Kukić

Prije tjedan dana vrag me, jer me potegoše za jezik, natenta da kažem što mislim o Slobodnoj Bosni, nekad vodećem printanom mediju u BiH. I rekoh da je, zaslugom „perjanica“ mu, ovaj tjednik u međuvremenu postao krajnje irelevantan, tiskovina koja je ozbiljnu svijetu personifikacija medijske prostitucije – i da su nekoć najistaknutiji mu novinari danas na razini „dvorskih luda“ jer pišu ono što im vlastiti politički nalogodavci traže i na način kojeg im zadaju. A onda je logična i posljedica – da je prodaja tiskovine, koja je nekoć išla u desetinama tisuća, danas na tek ponekoj stotini primjeraka.

Znao sam, dakako, da me se zbog izgovorenog, zaludu što je sve to istina, neće štedjeti. No, ni na kraj mi pameti da će se po meni „rafalati“ tako prizemno – da me, recimo, diletanti ocjenjuju u stvarima o kojima im je znanje na razini onog koje o atomskoj fizici posjeduje najobičnije tele. Pardon, i manje od toga – ispričavam se teletu.

Treba li istom mjerom i uzvraćati? Ne. Ako bih htio, mogao bi reći, iako to nije konstrukcija nego gola istina, da je najistureniji slobodnobosnujući nekoć, kako bi „najdražu“ u diplomaciji uhljebio, iz dupeta virio i Lagumdžiji i Komšiću, onima koje danas gotovo svakodnevno secira – baš kao što trenutno, i iz istih razloga, viri SDA-HDZ liderskomu dvojcu. Ali, ja to ne želim. Jer, sirota mi žena ne skrivi baš ništa. Dapače. Njezin je jedini grijeh što prihvati „božju kaznu“ da skrbi o budaletini rodom iz Švrakina sela – i ništa drugo.

Ne želim se baviti ni tvorcima najnovijeg sunovrata Slobodne Bosne. Jer, njihovo riganje otrova po meni školski je primjer ponašanja crkavajućih kljusina. A to, onda, znači da se njima ni ne treba baviti. Naprotiv, treba ih ignorirati – i to ću i učiniti. Tako mi svega, ovo mi je prvi i posljednji put da taj polusvijet spomenuh. Neka se koprcaju u vlastitom dreku, neka se, što se mene tiče, u njemu i uguše.

Umjesto polusvijetom, dakle, radije ću se baviti stvarima koje ozbiljnu analizu i zaslužuju. A njih ne nedostaje – ni u svijetu ni u vlastitoj nam kući. Posljednje zasjedanje Opće skupštine UN-a, recimo, zorno svjedoči o novoj, i opet bipolarnoj podjeli. A vjerovalo se kako je ona definitivno nadvladana. Jer, pad SSSR-a stvarao je dojam kako je podjelama konačno kraj – što je bio razlog i Fukuyaminoj teoriji o kraju povijesti.

Ono, međutim, čemu svjedočimo danas govori sasvim drugo – da je planetarno uplovljavanje u mirnu luku sve dalje. I, nema ga tko je za najnovije talasanje nevin. Dapače. Osude Rusije, koje se sve češće daju čuti, samo su dio logike „drž’te lopova“ – iako, lopova nema gdje nema, i u svačijem dvorištu ovog svijeta dakako. Jer evo, kako je, slijedom zdrava razuma, moguće osporiti bilo što od Putinovih sedam točaka za novi svjetski poredak, iznesenih nedavno s govornice Opće skupštine – da su SAD, i Zapad uopće, odgovorni za pretvaranje Bliskog istoka u veliku tempiranu bombu, da bi Ujedinjeni narodi morali jamčiti mir i sigurnost svima a ne samo probranima, da Zapad mora smanjiti apetite za rušenjem režima za koje smatra da se ne uklapaju u njegove matrice, i sve u tom duhu?

Netko bi mi mogao spočitnuti kako to samo svjedoči o mojoj zakopanosti u prošlost. Da je tako ni pol muke. No, tu vrstu pitanja postavljaju mnogi. Ovih dana ih, primjerice, a i konstatacije koje se baš i neće dopasti SAD-u i njoj odanima, pročitah i u britanskom Gardianu. Putin je, pojašnjava novinar uglednog dnevnika, u pravu kada kaže da je jedini način razrješenja sirijske krize suradnja s vladom predsjednika Bashara al–Assada – a to je već godinama scenarij o kojem američka administracija nije spremna razgovarati.

Sve više je pukotina, potom, i u zidinama Evropske unije. Priča o društvu evropskih naroda, o ujedinjenoj Evropi, o brisanju stoljetnih granica i tome slično počela je podrhtavati već pri prvom ozbiljnijem ispitu – onom u vezi s izbjeglicama iz Sirije i drugih zemalja Bliskog istoga i sjevera Afrike. Pokazuje se, zapravo, da je ujedinjena Evropa većini sada pridruženih potrebna za savlađivanje muka u vlastitoj im kući. Kad, međutim, za tu istu ideju treba ponešto i žrtvovati, većina povlači „ručnu“ – i okreće se obrani vlastitoga interesa. Na najuvjerljiviji način to svih prethodnih dana i tjedana pokazuje Mađarska, opasavajući se ogradama i zatvarajući se svima i svakome – i sve to, koje li ironije, u ime obrane Evrope i njezine kulture i identiteta. No, puno bolji nisu i još neki – zapravo, svi koji zahtjevu za ravnomjernom raspodjelom izbjeglica, zahtjevu za evropskom solidarnošću, suprotstaviše floskule o brizi za vlastitu kuću. A to, drugim riječima, znači, daleko vam kuća od moje, i vama izbjeglicama, i onima koji bi dio vas, pozivom na solidarnost ujedinjene Evrope, utrpali u moje dvorište.

Sve više, na koncu, upozorava i balahanje domaćih političkih baraba. Prvi čovjek RS-a, recimo, i dalje prijeti referendumom – i iscrtavanjem nove geopolitičke karte Balkana. I to radi na način klasičnog političkog kockara – po matrici, referendum sam raspisao, građani će reći što misle o onome što ih, na samo meni svojstven način pitah o visokom predstavniku, sudu i tužiteljstvu, temeljem toga ću usvojiti akte kojima se sve te institucije stavljaju izvan snage a jedino legitimne postaju institucije begovata u kojemu sam baja ja. To se, dakako, ne mora i dogoditi – pod uvjetom da ostali prihvate sjesti i razgovarati o reformi državnoga suda i tužiteljstva po špranci koju im osobno pred nos lupim.

Na odustajanje od započete partije pokera Dodika još uvijek ne uvjeri nitko – ni u zemlji ni izvan nje. Zaludu Amerikanci, zaludu Evropljani, zaludu Vučić, zaludu visoki predstavnik i prijetnje bonskim ovlastima. Zaludu i to što se svi oni – izuzev njegova mostarskog dvojnika, kojemu ovakav državni sud i tužiteljstvo zbog vlastite slobode također ne odgovaraju, i koji je to, potpisima svojih ministara na protokol u Bruxellesu na najizravniji način i javnosti dao do znanja – slažu kako je to što on čini i mimo ustava i mimo zakona. I da je vrlo ozbiljna prijetnja miru – u ovoj zemlji prije svega, ali i u čitavoj regiji. S tim se, zamislite, slaže čak i prvi čovjek srpskih radikala u BiH.

Daleko od toga da se novog srpskog vožda ne može zaustaviti. Može. Ovih dana to do znanja dade i ugledni analitičar Toby Vogel. Ali, on dade i formulu kojom je takvo što moguće – snažna i odlučna udružena reakcija SAD i EU.

Hoće li takve reakcije i biti? Ukratko, ostaje da se vidi. Do tada, međutim, poprilično je jasno zbog čega najnovija Dodikova partija pokera. Zbog interesa srpskog naroda u BiH? Ma kakvi. Svaki dan sve izvjesnije je da je istrajavanje na destrukciji državnoga suda i tužiteljstva jedini, koliko toliko realan scenarij privremenog produžetka Dodikova života na slobodi. Sve izvan toga nužno vodi u vrlo skoru zamjenu udobnih fotelja zatvorskim ćelijama.

Ima li, ako je sve tako, uopće nade da bi moglo biti drugačije – ili, kako znaju reći, ima li svijetla na kraju tunela? Pita li se mene – da. Prije nepun mjesec, recimo, Demokratska fronta održi svoj prvi kongres. S kojeg, ukratko, odasla poruke i nade i optimizma – poruke kakve se u ovoj zemlji često i ne daju čuti. DF, vele, nije partija nacionalnih ekskluziviteta. Potpuno suprotno, DF je partija osiromašenih, obespravljenih, poniženih građana ove zemlje – partija rada koja u ime rada i istupa pred naletima kapitala. I, za te će se svoje ciljeve boriti, među inim, i zagovorom objedinjavanja lijevog političkog pokreta pod istim kišobranom.

Odmah potom SDP organizira izbor svoga prvog čovjeka na način o kakvu se do sada moglo samo sanjati – izborima u kojima o svome predsjedniku, po principu „jedan član, jedan glas“ ravnopravno odluči ukupno partijsko članstvo. A tu sudbinu, pita li se mene, u doglednoj budućnosti – jer, led je probijen – izbjeći neće moći ni svi ostali, etnobogovi također, koliko god da će zbog toga imati nemiran san.

U vikendu iza nas, na koncu, svojim kongresom SDP podeblja temeljnu ideju koju je koji tjedan prije lansirala sestrinska joj partija – da je jedino ujedinjena ljevica garant bosanskohercegovačke cjelovitosti i opstojnosti, ali i sreće i zadovoljstva njezinih ljudi. Jer, jedino politička ljevica polazi od filozofije da su čovjek i njegovo pravo na život iznad svega – pa i kolektivističkih floskula kako sretna čovjeka nema bez sretna kolektiva. A sretan i zadovoljan, ko biva, može biti samo kolektiv koji podržava njihovu političku ideologiju – sastavni dio koje je i kriminal i bogaćenje poput onog koje nam, prethodnih godina i desetljeća, priredi masa dodika, čovića, izetbegovića, inih.

To što se, hoću reći, zadnjih tjedana bilježi na političkoj ljevici, otvara nadu – da ne treba pakirati kofere, da sve još uvijek nije izgubljeno, da se vrijedi boriti, da se udruženim snagama zlotvore, koji ovu zemlju desetljećima guraju u ambis, može i zaustaviti. I, ako se već hoće, ali samo udruženo, jednom za svagda i pobijediti.