Božica Jelušić: VRIJEME, SLOBODA I UBOGARI

Povezani članci

• U SKC-u “Telo u fokusu II” 25. marta
• Frljić: Zakopani šutnjom
• Naša stranka: Kolindina izjava u cilju raspirivanja mržnje prema muslimanima
• „Svjetline Laništa“ knjiga prepuna odbljesaka unutrašnjeg svijeta Gradimira Gojera
• Postoji li zaista muška menopauza?
• Viktor Ivančić dobitnik nagrade „Miodrag Miško Vukmanović“

Opljačkali su nas za uspomene, kako rekoh, za svrhu i cilj boravka među ljudima, za zajedništvo u nevolji. Prazan grad, prazno srce, ravnodušnost, praznodušnost i malodušnost: jesu li to božićni darovi pred vratima, koje mi ostavljaju pijani patuljci i napumpane “nacionalne dive” u ulozi razvratnih Snjeguljica? Molim vas, u ime moje osobne slobode, odstupite, nestanite, pustite me na miru. Ne želim vaš ubogarski svijet ni vaše opijumske rajeve, ni vaše utjehe.

Vidim da se malo čita i još manje promišlja. Vidim da se lako posklizavamo na frazu, da je prihvaćamo kao istinu. “Nova normalnost”? Proizvod slabog štreberskog duha, lišeno svakog stvarnog značaja.”Ostanimo doma”, “Ostanimo razumni”, “Ostanimo odgovorni”, makjavelističko nagovaranje s primišlju na slaboumnost primatelja poruke. Vidim da oportunizam caruje i da u trenutku kad se svijet urušava pred našim nogama i strop naših skloništa pada nam na glavu, mi hvatamo neku tehnološku igračku, drndamo po njoj, umišljamo da smo “izrekli riječ”, iza koje stoji nekakovo osobno stanovište. Vidim da to, što nam je smanjen prostor SLOBODE, najveće vrijednosti za čovjeka, ljudi i ne doživljavaju kao gorući problem. Nahranit će svoju konzumerističku maniju, kupiti si plastičarski nos ili velike sise, ogrnuti se nekom jezivo skupom i ružnom dizajnerskom krpom, i mislit će da su kupili dio mladosti, prevarili vrijeme, zabljesnuli na trenutak neku ubogu dušu, zgnječenu baš koliko i njihova vlastita. Ubogari duha uopće ne vide svoju poziciju, niti su u stanju nadvladati vrijeme i okolnosti, da bi se izborili za vlastitu slobodu.

A evo što o njoj veli Denis de Rougemont u sada već proročanskom djelu “Udio Đavola”: “Oni koji još nisu shvatili da je sloboda živi temelj reda, da ona nikome ne može biti poklonjena već samo od svakog preuzeta kao besprimjerna pogibelj, da je “nespojiva sa slabošću” kako je govorio V. tj. nespojiva s egoizmom, beznačajnošću i kombinatorskim duhom, laktaštvom, oportunizmom i bijegom od odgovornosti, uobraženom glupošću i lijenošću duha, štovanjem novca, razmetljivim tonom, blefiranjem i sentimentalizmom- koji su sva demagogija, s kultom lakog i vratolomnog uspjeha, sa strahom od udarca jasnih riječi- ukratko: sa svim onim što karakterizira politikantske običaje naših pseudodemokracija i ukuse njenih “masovnih publika”. One, što ih kljukaju i izrabljuju kino, loše knjiške uspješnice te publicitet onih koji još nisu shvatili da je sloboda nespojiva sa svim tim; onih koji ne znaju dokazati da su shvatili sve to- ti nemaju nikakvo pravo nazivati se demokratima i ne zaslužuju ništa bolje od diktatora”.

Moram reći da je meni ovaj odlomak kristalno jasan, ali vidim mnoge nestrpljive oči, koje će ga preskočiti: em je predugačak, em su rečenice teške, em sadrži neki skriveni prijekor, koji današnja ubogarska publika ne podnosi. Ovo je vrijeme laskanja, podilaženja, utilitarnih saveza i kombinacija, usluga iz milošte ili iz uzvratnih očekivanja. Hijerarhijska su mjerila uništena, nastupa doba nesklada i konfuzije, “lova u mutnom” i biheviorističkog preživljavanja. Što je koga briga kako je slabima, osjetljivima, podražljivima, nekom tamo “Staklenku” o kome je već napisan jedan odlični hrvatski roman? Nije to u našoj lektiri, niti u našim svijestima, niti u našoj praznini, koju grabimo zaimačom i žlicama kao posljednji “duševni sladoled”, posipan odozgo tamjanom umjesto čokoladnim mrvicama.

Ne želim da mi nude nabožnost, fanatizam, folklor i pretpotopne mitove, diktatorski privid “reda” i lažne “brige za opće dobro”, nastavljajući pritom sibaritski razmetljivi život povlaštenih, koji nam se rugaju s ekrana i stranica novina. Opljačkali su nas za uspomene, kako rekoh, za svrhu i cilj boravka među ljudima, za zajedništvo u nevolji. Prazan grad, prazno srce, ravnodušnost, praznodušnost i malodušnost: jesu li to božićni darovi pred vratima, koje mi ostavljaju pijani patuljci i napumpane “nacionalne dive” u ulozi razvratnih Snjeguljica? Molim vas, u ime moje osobne slobode, odstupite, nestanite, pustite me na miru. Ne želim vaš ubogarski svijet ni vaše opijumske rajeve, ni vaše utjehe. Što veli Stevens: “Poezija je fazan koji iščezava u šikari”. Idem vidjeti je li preživio zimu moga nezadovoljstva.

Posljednji put i definitivno: MOLIM DA ME SE NE PRIMJEĆUJE!