Božica Jelušić: TEŠKA LJETA

Foto: Fabio Bucchieri

Usprkos provali odmorničkog i građanskog optimizma, držim da su ljeta teška, naporna, dosadna kao paučina i prašina i bljutava poput tri puta podgrijane, neosoljene juhe.Ne vidim ništa pozitivnoga u njima, naprotiv, opasno je to doba, kad zagrizeš nezrelu i tvrdu jabuku i pukne ti zub, neka klimava dvojka, te ostane u njezinu mesu, u jabuci. A bol neizdrživa, kao u Predvorju pakla. Uzmeš morfij samo da je umiriš, ne misleći niti pedalj od nosa.Ladanjska tintaro, zaostala u prošlom stoljeću, zar ne znaš da bi dostajale obične borove kapljice, malo jači prirodni anestetik? Sad svejedno, omamljena ili neomamljena uma, i druga bi te bol pronašla, neumitno: uvukla bi se kroz puhove kanale u zidu i rasklimannu ključanicu, zaderala te noktom po vratu i obrazu, da tri dana kasnije, nakon uspješne apstinencije od morbidne znatiželje, polako umreš od sepse.

Dovraga više s morem, prženjem na kamenim gromadama, brčkanjem nožnim prstima po pijesku, udisanjem mirisa lavande i ružmarina, kušanjem sira i potezanjem crnoga vina iz čase, kao da piješ tintu. Čemu, kad nitko više ne zna što su štilo, bugačica i svitak, kamoli što je to slavenska antiteza, elizabetinski sonet, silabička rima. Tintu ćeš prije ispišati negoli list ispisati. Kad bi duh bio, što veli P. W. “samozatajni paun” i širio svoju repnu lepezu, okatu i astralno maestralnu samo u sebi, samo za svoje dobro, za tihocvatnju i samozbor u neku purpurnu večer. Ali ne! Razmetanje, nametanje, opća deračina, hajdučka tišine otimačina! Ljeto je u vrisku i stisku, u divljoj i neprirodnoj veselosti,rasipnosti, obijesti, razbijeljenosti tehnike, u naboranom pergamentu staračkog vrata, ukrašenog draguljima. Ubrizgano, nabildano, brončano, bezdlako, utegnuto, nauljeno, premazano, lažljivo do ruba rasprsnuća i konačnog urušavanja.

Ah, carstvo zujača, komaraca i šišmiša u šimširu! Koje spoticanje po podrumu, u potrazi za mračnim zakutkom gdje možeš u miru plakati, koji trzaji kad prasne grom iz vedra neba i kišurina odnese rublje otkinuto s konopca u škarpu punu ilovače!Učiti napamet tuđe pjesme, koristiti se tuđim iskustvima i savjetima, u tupoj dokoloci, kad se ne možeš primiti vlastita posla! Tko je izmislio sve te plastične potplate, ljetna osvježenja od smrznute vode, bizarnosti u tisku o manama velikana, koji da su navodno bili erotomani, pervertiti, paraziti i dangube, a žene muškarače i dosadne krvopilice,uglavnom frigidne i uglavnom s dosta pomrčine u glavama.

Lijepo kažem da je sve to ljetna pomutnja, totalna nebuloza, kad se ne možeš sjetiti kakve su boje oči neke utvare kojoj si danima upućivao vapaje SPASIMESPASIME od spazma, samo ti to možeš! Naravno, u toj halabuci, razdraženosti, sveprisutnosti nametnika u ljetnoj melodrami bez kraja, tko bi se još sjetio i imena poput Salvador, Salvia, Sister of Mercy, Serenissima, Svatopluk? Ljetna se imena pišu na vodi, na pijesku kao i zavjeti dani ljeti, i prva će ih kiša izbrisati iz dnevnika postojanja, iz matrikule, školskog imenika i Belzebubove slovarice, ostavljene na pustoj plaži, punoj opušaka, morske trave i bijelih sipinih kostiju.

25. kolovoza 2014.

Flora Green