Božica Jelušić: O važnosti gledanja kroz prozor

Izdvajamo

• I ovako je tijesno postojati: pobjeđuje nas kućna prašina, cinizam i opstrukcija birokracije, inertnost bližnjih, kojima je sve "teško", "nemoguće" i "neizvedivo", a ipak bi htjeli rezultat, domašaj, postignuće. Jedino vrtlarenje i kreativni rad daju trenutni rezultat i osjećaj da si nešto uredio, sistematizirao, oteo determiniranom kaosu u kome trajemo. Opirem se nametnutom stilu života, imitaciji, društvenom uzorku, to je naporno i dugotrajno, no jedino isplativo. Činjenica je, ma koliko se divili SLOBODNIMA, mi podupiremo taj duh važnosti, neophodnosti, obuzetosti akcijom, dok se dokolica i dokoličarenje (majke umjetnosti) smatraju maltene porokom.

Povezani članci

• U znak protesta zbog cenzure ruske kulture, napuljski umjetnik naslikao mural Fjodora Dostojevskog
• PREDSTAVE POZNATIH REGIONALNIH REDITELJA U NEDJELJU ZATVARAJU 56. FESTIVAL MESS
• Večeras počinje jubilarni 20. SFF: Čin otpora iz 1995. postao međunarodno priznata smotra filmova
• Bosanske zime, veziri i njihovi ljudi
• Smeta ih književnost, a o pedofiliji u crkvi šute
• Mimo zdravog razuma

Foto: ISTOCK

Probudila sam se i pogledala kroz prozor, u nebo blago natopljeno rumenilom. Divota. Sitnovez breze, vršci krovova, obris crkvenog tornja. Slobodno, duboko dišem. Ne skačem na noge, ne drhti mi srce zbog kašnjenja. Ovo postaje moj jutarnji ritual. Definitivno se više ne želim “otkupljivati od života”, smatram da je taj proces za mene završen. Ima li uopće svrhe svakog dana ustajati s knedlom u grlu, misliti na neku zabašurenu obavezu, neispunjeni plan, na neko nasrtljivo biće, kojemu kanda nešto obećano “dugujemo”? Mičem ih iz svoje stvarnosti zauvijek.

I ovako je tijesno postojati: pobjeđuje nas kućna prašina, cinizam i opstrukcija birokracije, inertnost bližnjih, kojima je sve “teško”, “nemoguće” i “neizvedivo”, a ipak bi htjeli rezultat, domašaj, postignuće. Jedino vrtlarenje i kreativni rad daju trenutni rezultat i osjećaj da si nešto uredio, sistematizirao, oteo determiniranom kaosu u kome trajemo. Opirem se nametnutom stilu života, imitaciji, društvenom uzorku, to je naporno i dugotrajno, no jedino isplativo. Činjenica je, ma koliko se divili SLOBODNIMA, mi podupiremo taj duh važnosti, neophodnosti, obuzetosti akcijom, dok se dokolica i dokoličarenje (majke umjetnosti) smatraju maltene porokom.

Osobno, potrošila sam neka desetljeća, podupirući hiperaktivne u njihovim željama i idejama. A što ljudi žele? Afirmaciju, poznatost, doživljaje i uzbuđenja na traci, komociju, brzu zaradu, kreativni poticaj, uho za slušanje, rame za plakanje. U razvijenijoj fazi odnosa: publiku za svoje neodređene projekte, tijesto koje će mijesiti u “ispravan život”, sljedbenike za sektu, glasače za političku opciju. Također čistače lantrina i začepljenih odvoda u svojoj karmi, koji će umjesto njih odraditi taj posao. Nije ih briga što svojim zahtjevima i pogrješnim metodama zadaju silne glavobolje okolini i bližnjima. Egoizam je nepremašiv i nepobjediv. Mentalni terorizam traje bez zastoja.

Stoga bi valjalo dati PROGLAS O GLEDANJU KROZ PROZOR i strogo ga se pridržavati. Redom: ustajanje, umivanje, doručak, gledanje kroz prozor. Bicikliranje, črčkanje, listanje, prozračivanje, pola sata razgovora, gledanje kroz prozor. Odmaranje, vrtlarenje, knjižnica, ručak, gledanje kroz prozor. Uživanje u panorami, baškarenje u azuru, zapamćivanje slika. Kupanje, film, glazba, sat razgovora, gledanje kroz prozor, učenje od susjedovih mački što je užitak i filozofski stav. Večernje aktivnosti. Spuštanje rolete, otpravak u san.

Kao što primjećujem(o) emisija ŽELJE I POZDRAVI se ukida. To ćemo prema dispoziciji, ponekad, samo za drage i bliske. Nakon pranja prozora i oslabađanja prolazu suncu, kao u onoj pjesmici: “Daj, proviri sunce na prozorčić naš”. Čekaju te mudri, čekaju te baš.