ALEGORIJSKI ISKAZI I PROZNI I POETSKI

Izdvajamo

• Spahićev junaci duguju njegovoj lektiri, pa tu prepoznajem slojevitosti Andrića, Sušića, ludizam Ibrišimovića, ali ponajviše novu Spahićevsku slagalicu bh. vremena (nevremena).

Povezani članci

• „Siluj, država te voli. Država te siluje jer te voli “
• Mani Gotovac u sukobu interesa
• Imamo tumor, tumor ima nas!
• Na marginama jedne slike
• Kronika Pozorišnog proleća Šabac (II dio)
• Žan-Pol Sartr i Simona de Bovoar: Filozofija sa mnogo seksa

Foto Avlija.me

Elmir Spahić “Plamena zavjesa“, pjesme, pripovjetke, Dobra knjiga, Sarajevo, 2018.

Na neobičnu knjigu, posve autentičnu u našem književnom izričaju, pozornost mi je skrenula izvrsna sarajevska glumica Mediha Musliović.

S razlozima, pokazati će se to nakon čitanja ove neobične knjige, kako strukturom tako i načinom literarne artikulacije, razlozima koji nukaju na dubinska pročitavanja literarnog autentikuma mladog (rođen 1992.!) autora i njihovog kontekstiranja u predjele zasigurno nedovoljno literarno ispitanog prostora traganja. Jer, Spahićeva eruditnost omogućila je autoru da gotovo ludistički traga, kako po vlastitom emotivnom, još i više intelektualnom struništu i da ispiše štivo koje je po mnogim svojim karakteristikama novum u bh. književnom prostoru.

Elmir Spahić je, za svoje godište, poglavito, iznimno vješt tkalac pripovjednoga sloga, a kada piše poeziju on stavljajući u fokus svoga pjeva dubinsku poetsku strukturu svakodnevice, zapravo otkriva slojeve naše neosjetljivosti i vlastitoga senzibiliteta.

Krčeći putove svoje poetske naracije i narativnog poetizma Elmir Spahić me svojim alegorijama u odnosu na prošlost i sadašnjost podsjetio na literarne neprolaze i međaše literarnosti u vremenu koje živimo, odličnog sandžačkog pisca Enesa Halilovića i neke rane proze Nedžada Ibrišimovića i Seada  Fetahagića.

Spahić je poetski slojevit, nikada jednoznačan, tamo gdje ste ga ostavili teško da ćete ga naći. Brzinom svjetlosti mijenja mudronosno logiciranja, poput kakvoga antičkog mudraca dosoljava tragizam svakodnevlja, nalazi gotovo bizarne situacije koje svojom poetikom preobražava u moćan literarni, slojevito značenjski gabarit, ali uvijek u svojim alegorijama daje razgovjetan ključ čitatelju kako da rješava njegove kvadrature literarnoga kruga. Posebno impresivan je Spahićev odnos prema jeziku, jer se nerijetko upušta u plemenitu arhaistiku.

Svojevrsna Spahićeva hermetika nalazi svoj raison d’ etre u apsolutnoj zaokruženosti i njegovog poetskog, kao i proznog iskaza. U prozi gdje povijest, i to ona njena tragična dimenzija, igra bitnu ulogu, uspio je mladi autor postići lapidarnost u kojoj zrcale njegova sjećanja prepletena sa sjećanjima junaka njegove proze.

On suvereno vlada situacijama koje ni mnogo iskusniji autori ne bi uspjeli razrešavati.
Spahićev junaci duguju njegovoj lektiri, pa tu prepoznajem slojevitosti Andrića, Sušića, ludizam Ibrišimovića, ali ponajviše novu Spahićevsku slagalicu bh. vremena (nevremena).

Komplimenti Dobroj knjizi i Izedinu Šikalu za objavljivanje ovog nesvakodnevnog, nedopustivo talentiranog pisca sa čudesima imaginativnog i značenjskog, podjednako.