20 godina od progona

Povezani članci

• Sred pušaka, bajoneta
• NAGRADA ZA TOLERANCIJU: DA SE ZLOCINI I TEROR NIKAD VISE NE DOGODE
• Nepodnošljiva lakoća srebreničkih tabuta
• 79 godina od Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a
• Hrvatice se vole samozadovoljavati pred muškarcima
• VIKTOR IVANČIĆ:POLICIJA I FIKCIJA

U Oslu se 25.maja 2013. održava svečana manifestacija kojom se obilježava 20 godina progona građana Bosne i Hercegovine iz svojih domova. Sa koordinatorima manifestacije Zemirom Popovcem i Adnanom Kolukčijom razgovarali smo o životu u Norveškoj,  integraciji Bosanaca i Hercegovaca u norveškom društvu, političkoj i društvenoj situaciji  u našoj državi te planovima za budućnost…

Razgovarao: Predrag Blagovčanin

Recite nam malo više o manifestaciji povodom obilježavanja 20 god. od progona?

Zemir: Prije svega želim da kažem da menifestacija nije slavlje niti jubilej nego prilika da se sjetimo teških dana i ljudi koji su nam u to vrijeme izašli u susret. Dakle mi ovom manifestacijom želimo da pokažemo Norvežanima da smo stvarno zahvalni za svu pomoć koju su nam dali. Istovremeno želimo da pokažemo kako je ova pomoć „popila vode“, gdje smo i šta smo danas. Te ljude koje su oni vodili na sladolede i utakmice prije dvadeset godina su danas inžinjeri, doktori, advokati. Sve ono što su uložili u nas danas im je višestruko vraćeno. I to želimo da im pokažemo. To će biti gest zahvalnosti s naše strane.  U okviru manifestacije bit će održani Dani Bosne i Hercegovine gdje će biti prezentirana hrana, muzika, folklor i sva šarolikost naše kulture. Planirali smo i jednu centralnu manifestaciju 25. maja, malo čudan datum al je više slučajno nego namjerno. Dakle 25. maja će se održati svečana akademija u Oslu, gdje smo planirali pozvati oko 500 gostiju od kojih je oko 150 svečanih zvanica od norveških političara, humanista do ljudi koji su nama puno pomogli.

Adnan:  Manifestaciju organizuju naša kulturno-umjetnička društva u Norveškoj. Nemamo sredstava da dovedemo nekoga iz Bosne i Hercegovine ali mislimo da je i fer da se Norvežanima zahvalimo upravo mi, Bosanci i Hercegovci iz Norveške.

Kako ste došli na ideju o organizaciji jedne ovakve manifestacije?

Zemir: Inicijativa o obilježavanju dvadesetogodišnjice našeg boravka u Norveškoj rodila se u više naših udruženja u Norveškoj. Nas je oko 16. 000 Bosanaca i Hercegovaca u Norveškoj i velika većina je došla upravo u tom periodu 1992/93 godine.

Adnan: 1992. godine dolazili su najviše ljudi iz Manjače i Omarske odnosno direktno iz logora. Norvežani su zadnji zatvorili svoje granice u Evropi. Politička odluka je tada bila da svi možemo doći u Norvešku sa nekadašnjim jugoslovenskim pasošima ili bosanskim, ko je šta imao, i nisu nam bile potrebne vize, za razliku od ostalih evropskih i skandinavskih zemalja. Tako da su nam Norvežani otvorili vrata baš kad je najteže bilo.

Zemir: Specifično za taj period, kad smo dolazili 1993. god., je da smo  masovno dolazili i da Norvežani prije toga i poslije toga nikad nisu doživjeli tako masivan priliv izbjeglica. To im je bilo jedno veliko iznenađenje, a donekle i opterećenje za tadašnju infrastrukturu za prihvatanje izbjeglica. U tom periodu Norvežani su najmanje jedan izbjeglički kamp sedmično otvarali da bi nas prihvatili. Napuštene hotele, zapuštene kasarne, napuštene dijelove bolnica, zimske hotele za skijanje su otvarali kako bi nas smjestili. Pred olimpijadu u Lillehammeru 1994. god. napravili su novinarsko selo za novinare iz cijelog svijeta koje su, također  nama ustupili. Ja sam u jednoj takvoj kući i živio.

Adnan: Norvežani su nas primili stvarno ljudski i to je naš osjećaj.  Ja sam nedavno razgovarao sa ljudima iz njihovog ministarstva za izbjeglice i oni kažu „vi ste bili željeni“. „Mi smo vas primili puna srca i otvorenih ruku“, a to nije bio slučaj ni sa jednom izbjegličkom skupinom ni prije ni poslije. Jedan od razloga je i to što je Norveška prije rata imala veoma jake veze sa Jugoslavijom. Ovdje je za vrijeme Drugog svijetskog rata bio veliki broj zatvorenika partizana iz Jugoslavije koje su Njemci doveli da grade željeznicu i puteve. Ti su ljudi masovno ovdje umirali pa tako i postoji veliko partizansko groblje. Norvežani su prije rata masovno turistički dolazili u Jugoslaviju. Veliki broj Norvežana učestvovao je i u radnim akcijama po čitavoj Jugoslaviji. Tako da su imali veoma dobar odnos sa Jugoslavijom i jugoslavenskim  narodima i njima je ta zemlja bila draga.

Zemir: Moramo istaći i primjere nekih ljudi koji nisu osjetili takvu toplinu. Na primjer čovjeka iz Sarajeva, iz jedne evropske metropole plasiraju i pošalju u neko selo na sjeveru Norveške gdje je šest mjeseci dan a šest mjeseci noć i, sigurno da su ti ljudi iskusili jednu veliku traumu. Mi znamo da ima ljudi koji su doživjeli te godine, ne samo kao godine gdje su nas ljudi toplo primili nego i kao godine velikih poteškoća.

Adnan: Kada govorimo o tome kako su nas Norvežani primili trebamo istaći i 1996. god. Dakle nakon rata, nije se još  znalo hoće li biti pravi mir ili neće. Norvežani su tada rekli „vi ste ovdje već tri godine možete ostati“ i dali nam  kolektivnu zaštitu. Za razliku od drugih evropskih zemljama gdje je politika bila da se Bosanci i Hercegovci vrate u BiH. Norvežani su tad rekli ko želi da ostane može da ostane, a ko želi da se vrati dobit će i 30.000 kruna po glavi i 5.000 kruna opština u BiH gdje se vrate s tim da smo imali mogućnost da se vratimo u Norvešku u roku od dvije godine. Takvu mogućnost niko ni u jednoj drugoj zemlji nije imao.

Kako su se Bosanci i Hercegovci integrisali u norveško društvo?

Zemir: Mislim da smo veoma dobro integrisani. Činjenica da su nam Norvežani davali povoljne studentske zajmove koje smo vraćali nakon što se zaposlimo uveliko je tome doprinjela. Kada gledamo globalno, 32% ljudi u Norveškoj ima fakultetsko i univerzitetsko obrazovanje, a kada pogledate podatke koliko Bosanaca i Hercegovaca ima visoko obrazovanje, to je 46%. To znači, da mi kao jedna mala zajednica, prosječno imamo više školovanih nego ostatak društva i to je jedan od glavnih razloga naše odlične integrisanosti u društvo. Dakle, nama mlađoj raji date su mogućnosti da posudimo pare u državnoj kasi i da sami sebi plaćamo školovanje, a nakon što se zaposlimo u ratama vraćamo te pare.

Adnan Dado Kolukčija

Norvešku u medijima često nazivaju i posljednjom komunističkom zemljom u Evropi. Šta vi mislite o tome?

Adnan: Nije daleko od istine i po dobru i zlu.

Zemir: To je veoma interesantno. Ljudi koji gledaju komunizam kao ideologiju rješenja kažu ovo je najkomunističnija zemlja na svijetu, ljudi koji gledaju socijal-demokratsku liniju života kažu ovo je socijal – demokratska zemlja, ljudi koji se drže neke vjere i pravde kažu ovo je zemlja po božijoj volji.

Na osnovu svega što govorite možemo zaključiti da je Norveška jedna od najboljih zemalja za život. Međutim,  koji su negativni aspekti života ovdje? 

Adnan: Prvo klima, to ne možemo izbjeći nažalost. Norvežani imaju izreku nema lošeg vremena ima samo loše odjeće. Drugo, u velikim gradovima uvijek se lakše utopiti u tu neku cjelinu dok u manjim sredinama imaš to ime kao Adnan ili Peđa i uvijek se ističeš. Možeš biti prihvaćen ali veoma je teško prijeći tu prvu stepenicu. Mislim da to nije do nas. Norvežani drže neku distancu i dosta se razlikuju od nas po tom pitanju.

Zemir: Ja mislim da se Norveška u zadnjih dvadeset godina  dosta promijenila. Kada smo mi dolazili Norveška je bila pod nekim valom nacionalnog ponosa. Bili su u tom modusu aranžiranja Olimpijskih igara bili su ponosni na svoju prirodu, kulturne tradicije običaje i to su htjeli da pokažu svijetu. Mi smo došli u tom jednom periodu kada su oni bili u jednom, mi bi rekli merhametluku. Devedesetih godina dešavaju se i druge tragedije na svijetu Somalija, Kurdistan, Irak i sa prilivom tih izbjeglica Norveška se suočava sa jednim pritiskom gdje se društvo puni različitostima. Istovremeno, u svijetu se dešavaju  promjena u globalnoj politici vezano za terorizam, skepsa prema strancima i islamu.

Adnan: Norveška se isto mijenja. Od jednog društva koje je bilo poprilično egalitarno odnosno svi su bili srednja klasa. Devedesetih, tačnije dvijehiljadite  god. srednja klasa jača i sve više novac postaje važniji u životu Norvežana. Dolazi do promjene fokusa na materijalizam.

Zemir: Zadnjih godina postali su više skeptični kao narod i kao društvo. Možda i sa dobrim razlogom. Možda imaju razlog da budu malo više paranoidni nego što su bili prije. Što ne znači da su prije bili naivni. Osjeti se u društvu ta skepsa. Možda je čak bilo lakše biti stranac do 1997. god. nego sad zadnjih pet godina, ali bez obzira šta se danas dešava u norveškom duštvu ti ljudi koji su nas tako toplo primili kad nam je najteže bilo, stvarno zaslužuju da im se iskaže jedno veliko poštovanje i kaže puno hvala.

Zemir Popovac

Koliko postoji naših organizacija u Norveškoj?

Zemir: Taj podatak sigurno postoji u Savezu udruženja. Mi dakle imamo Savez Udruženja Građana Bosne i Hercegovine koji je krovna organizacija. Imamo dosta kulturnih udruženja Sevdah, Preporod itd. Također veliki broj organizacija koje su orijentisane ka mlađim ljudima i građenju budućnosti ovdje i u Bosni i Hercegovini. Jedna od takvih organizacija je i Stećak. Također postoji i veliki broj vjerskih organizacija koje rade na propagiranju integracije, humanizma i očuvanju naše kulturne tradicije.

Postoje li nacionalne tenzije u okviru naše dijaspore. Kakav je odnos Bošnjaka, Hrvata i Srba iz Bosne i Hercegovine u Norveškoj?

Zemir:  Možda si primjetio u našem razgovoru da mi konstantno govorimo Bosanci i Hercegovci, a tim podrazumijevamo sve građane BiH. Ja se ne mogu sjetiti da se ovdje dogodio neki incident na bazi  nacionalnosti . Mi smo živjeli i po kampovima i prihvatilištima izmješani. I  dan danas  ni u jednom od ovih naših udruženja ne može se naći neki profil ili rečenica koja ekskludira druge nacije. Ovdje je ljudima puna glava nacionalizma i nikome nije u cilju da huška nekoga zato što se ti zoveš ovako ili onako.

Kakav je odnos Bosne i Hercegovine prema našoj dijaspori u Norveškoj?

Zemir: Mi se ovdje vodimo onom Kenedijevom „ Ne pitaj šta država može učiniti za tebe nego šta ti možeš učiniti za državu“.

Adnan: Mi ovje imamo samo Ambasadu i sa njima imamo dobar odnos, al eto po zadnjim informacijama nismo uključeni u predstojeći popis stanovništva.

Kako vi iz Norveške vidite političku situaciju u Bosni i Hercegovini ?

Zemir: To je veoma složeno pitanje jer mi na to pitanje ne možemo odgovoriti u ime Bosanaca i Hercegovaca. Sigurna da od ovih 16.000 ljudi svako ima svoje mišljenje o situaciji u BiH.

Adnan:  Mislim da su ljudi dosta rezignirani i frustrirani nedostatkom napretka u Bosni i Hercegovini. I mislim da ljude boli gledati tu nepravdu. Mi živimo u državi koja je sređena, u kojoj su ljudska prava i humanizam na jednom visokom nivou, gdje je veoma malo korupcije, dok je situacija u Bosni i Hercegovini apsolutno suprotna. I veoma nam je teško kad vidimo kako država može dobro funkcionisati,  a to nije slučaj sa tvojom domovinom.

Zemir: Ovdje plaćaš poreze i sve takse koje te sljeduju i svaku krunu koju pretplatiš ti se na kraju vrati. Znači što si trebao platiti platiš, što nisi vrati ti se, a sve ono što si platio vidiš da donosi neki napredak. Kad si bolestan država ti plati lječenje, kad je žena tudna dobija trudničko, a i muškarac ima pravo na plaćena tri mjesaca da bi proveo sa ženom i djetetom. Tako da ljudi bez ikakvih problema plaćaju poreze i takse jer znaju da će se sve ulaganje u državu i zajednicu vratiti. Mi znamo da su naši ljudi u BiH razočarani državom i veoma je teško sad razviti tu kulturu ulaganja i plaćanja poreza kad ne znaš gdje ti novci idu. Uglavnom nema te relacije povjerenja između građana i države.

Koliko uspješni ljudi poput vas u dijaspori mogu utjecati na promjenu stanja u Bosni i Hercegovini?

Zemir: Ja znam iz mog iskustva kad se čovjek nameće drugima i kaže ja ovo znam, de pusti mene da ti ja kažem kako ćeš i šta ćeš uraditi, od toga malo fajde ima. Kad inicijativa za promjenu dođe iznutra tada je puno realnija nego da se ta promjene nametne sa strane. Mi imamo nekih ličnih iskustava gdje su ljudi odavde sa nekim znanjem i iskustvom,  obraćali se nekim stručnim sredinama u Bosni i Hercegovini gdje su dobili odgovor: „Ma hajde šta ćete vi. Mi mnogo bolje znamo“. Van Bosne i Hercegovine postoji veliki broj širokog školovanog kadra koji stoji na raspolaganju.

Postoji li stvarna želja u našoj dijaspori za povratkom u Bosnu i Hercegovinu?

Adnan: Čileanci su u Norvešku došli nekih desetak godina prije nas i predstavljali su jednu vrlo jaku resursnu grupu ljudi koje je Pinoche protjerao zbog političkih uvjerenja. Ti ljudi su pod Pinočeom doživjeli velike traume. Međutim kada se politička i ekonomska situacija u Čileu sredinom devedesetih popravila veliki broj tih ljudi se vratio. Šta želim ovim da kažem? Mislim da Bosna i Hercegovina danas ne nudi nikakvu alternativu ljudima koji žive u npr. Norveškoj, ali ukoliko bi se situacija popravila vjerujem da bi se i veliki broj ljudi vratio. Mislim da u ovom trenutku Bosna i Hercegovina, osim lijepe klime i dobre hrane, ne nudi ništa više, barem meni.

Zemir: Svako od nas ima još dole prijatelja i rodbine,  vratiti se u sredine u kojima smo odrasli i biti sa tim ljudima s kojima imaš dobre relacije, je uvijek fino. Taj duh našeg naroda ponekad i mene na neki način fascinira i dirne do suza. Mislim da u Bosni i Hercegovini ima dosta nepravde ali i dosta dragulja i primjera kako ostati čovjek i u najtežim trenucima.

Kakve su ekonomske veze  BiH i Norveške?

Zemir:  U Norveškoj postoji predstavništvo naše Privredne komore ali ne postoje predstavništva naših firmi. Narcis Gečević iz Stećka dosta radi na ekonomskom povezivanju Bosne i Hercegovine i Norveške. On pokušava realizirati par projekata kojima bi uticao na olakšavanje registracije firmi u BiH. Danas u Makedoniji  za otvaranje firme potrebno je dva dana dok je u BiH potrebno mjesec dana ili pola godine za registraciju. Dosta inicijativa vezanih za ekonomiju ima od strane mladih u Norveškoj, a također postoji i dosta ljudi koji svoje proizvode iz BiH plasiraju na norveško tržište. Postoji veliki broj ljudi kojima je san da novac koji ovdje zarade investiraju u BiH otvarajući neke manje firme koje bi zapošljavale nekih 100 ljudi.

Nažalost, većina mladih ljudi želi da napusti Bosnu i Hercegovinu. Šta možete poručiti ljudima koji odluče svoju sreću potražiti u Norveškoj?

Zemir: Mi smo prezentirali ovo društvo kao društvo gdje teče med i mlijeko, međutim kad dođeš ovdje tek onda vidiš da nisi ni jedan problem riješio. Norveška kao i druge zapadne zemlje, je zemlja koja zahtijeva veliki angažman, trud, rad i disciplinu koja je obimnog karaktera. Svi mi koji smo ovdje integrisani radimo puno, ne zato što volimo da radimo nego jednostavno taj te sistem ubaci u kolotečinu da ne možeš otići sa posla usred dana i popiti jednu kafu. Posao bude takva obaveza i uvuče se u tu dnevnu strukturu da naša vizije života „sve ćemo lagano“ jednostavno ne može funkcionisati ovdje. Znači ako ćeš živjeti ovdje morat ćeš zasukati rukave i, maltene od jutra do mraka, raditi ili učiti jezik i graditi relacije prema drugim ljudima. Ako ne, onda se izgubiš u ovom zapadu, padneš na njihov socijalni sistem i nema te nigdje. Iako zapad nudi dosta pozitivnih stvari sve što želiš moraš sam sebi stvoriti, vlastitim trudom i radom.

Naš novinar P.Blagovčanin s koordinatorima manifestacije

Fotografije: P.B.