ŠTO SE ZBILO JEDNOG SUNČANOG NEDJELJNOG POSLIJEPODNEVA NA KLUPI U PARKU ?

Povezani članci

• Zijah A. Sokolović u Narodnom pozorištu Mostar: neobičan teatarski program po prvi put u Mostaru
• Martin Špegelj: Podjela BiH potekla je od agresora Srbije i prihvaćena od F. Tuđmana
• ZLOPĆENJE POD SLOBODOM
• Vojislav Vujanović: PLODOVI I TRAJANJA
• ZAŠTO JE KULTURNO SARAJEVO FEDERACIJA BIH
• TIHO, SMJERNO REDATELJSTVO

Šeste večeri 14. TeKaTe Festa u Tuzli izveden pozorišni komad američkog dramatičara Edwarda Albeeja „Zoološka priča“ u izvedbi i režiji Damira Altumbabića i Irfana Kasumovića

Edward Albee: „Zoološka priča„

Režija: Damir Altumbabić i Irfan Kasumović

Igraju: Irfan Kasumović i Damir Altumbabić

Scenografija i maska: Maja Hrvanović

Izbor muzike: Damir Altumbabić

Produkcija: Akademija dramskih umjetnosti u Tuzli i Teatar Kabare Tuzla

Premijera: juli 2015. godine

„Jedino što čovjek može tražiti za sebe jeste da mu dopuste da živi mirno medju svojim svijetom.“ Rečenica je to što će je izgovoriti jedan od junaka romana „Svjetlost u kolovozu„ velikog američkog romansijera Williama Faulknera /1897 – 1962/, laureata Nobelove nagrade za književnost iz 1949. godine, rečenica koja bi se mogla pripisati i životnom stavu barem jednog od junaka drame „ Zoološka priča“, kojemu se upravo dogadja ono što najmanje želi – izgon iz svog sredjenog, mirnog i dobro situiranog gradjanskog okruženja i suočenje sa svijetom koji odjednom počinje ličiti na zvjerinjak. Jednog sunčanog, nedjeljnog poslijepodneva on će biti uznemiren od nepoznatog muškarca na svojoj klupi u parku, na svom teritoriju koji tako ljubomorno čuva i njeguje, brani i skriva se u njemu, čak će ga se pokušati itjerati iz tog njegovog zabrana i skrovišta, što će završiti sa tragičnim posljedicama po uzurpatora. Edward Albee /Virginia 1928/, američki poznati i u svijetu teatra nedvojbeno već kultni dramatičar, dobitnik nekoliko Pulitzera i Tony-a, autor slavnog pozorišnog komada „Tko se boji Virginije Woolf?„ Zoološku priču piše 1958. godine na tragu još svježih iskustava i upliva teatra avangarde i apsurda i dramskih pisaca poput Samuela Becketta, Eugena Ionesca ili Jeana Geneta, i u njoj, jasnim i čvrstim kazališnim rukopisom ispisuje, mirno, postupno i uz gotovo neprimjetnu gradaciju nasilja i agresivnosti, naličje „ američkog sna“ ali i mnogo širu, rasprostranjeniju, gotovo posvuda prisutnu nemoć, strah i samoću čovjeka otudjenog u društvu koje sve manje razumije.

Damir Altumbabić, uz Irfana Kasumovića performer i redatelj komada, ne skriva svoje oduševljenje autorom i komadom i ovako ga tumači: „ Komad je zapravo metafora, svijet je taj zoološki vrt, svijet koji možemo da vidimo, te lavove, o kojima govori Džeri, možemo da vidimo sve te mačke i papagaje o kojima govori Piter. Mi smo, zapravo, te životinje, svaki čovjek je životinja, svaki čovjek ima taj nagon, što je još Freud definisao, taj ID, taj nagonski dio, i zapravo trebaju da se odredjene, date okolnosti dese, da bi taj nagonski dio izišao iz nas i da bi čovjek postao životinja – zvijer. Albeee je meni danas puno, puno aktuelniji nego kada je nastajao taj tekst. Zato što je danas ta otudjenost toliko prisutna, ljudi su toliko oamljeni, oni su svedeni da budu robovi tehnike, tehnologije. Ljudi više ne žive živote, osudjeni su na smrt svojim rodjenjem jer su odredjeni tim odsustvom komunikacije i tom tehnologijom koja od njih stvara robove. Zato i mislim da je Albeee, u neku ruku, pisac – vizionar, koji je prepoznao neke ideje, neke ključne probleme u društvu i on zaista jeste neka vrsta proročkog pisca…“

Taj glas opominjućeg koji uznemirava, upozorava i napada naše uvriježene vrijednosti, naš pojam morala, sustav odnosa u društvu, klasne podjele i razlike, našu netrpeljivost i odbojnost prema svemu što je Drugačije i Različito, sve ono što nam priječi da učinimo taj odsudni i tako potreban korak prema Drugome, Albee sažima i fokusira u kratkom monologu koji Džeri izgovara negdje u četrdesetoj minuti predstave: „Svaka ličnost mora da uspostavi odnos prema nečemu – prema zapušaču, prema krevetu, prema ogledalu, a to je isuviše teško. Svaka ličnost mora da opšti sa krevetom, sa zapušačem, sa ogledalom, sa pramičkom dima, sa uličnim uglom – sa gadjenjem, sa pljuvanjem što zgodne mlade dame nisu zgodne male dame, sa zadovoljavanjem što si živ, sa, sa, jednog dana sa Bogom – koji je kako sam čuo prije izvjesnog vremena, digao ruke od svega… i jednoga dana sa ljudima, idejom, koncepcijom…“ To da se, konačno i nepobitno, moramo suočiti sa onime što nas okružuje, da moramo, kako Albee kaže: „ doznati posljedice naših postupaka“ u samoj je srži ovog dramskoga teksta ali i poetike i smisla dramskog narativa Edwarda Albee-a, tome će se on stalno vraćati, to će briljantno poentirati u drami „ Ko se boji Virginije Woolf?„ iz 1962., to je njegov kazališni credo, u tome je za njega smisao i bit postojanja pozorišta.

„Zoološka priča„ mladih autora Damira Altumbabića i Irfana Kasumovića slijedi, u najboljim trenucima, taj naboj i snagu komada, ona je glumački izbrušena koliko su to okolnosti dozvoljavale obzirom da se, nažalost, komad ne igra često, ona je čvrsta u ideji i jasna u zamisli. U svakom slučaju to je jedan dobrodošao Edward Albee u programu Dana akademskog teatra u Tuzli, stari majstor dramskog pisma i kazališne umjetnosti koji itekako, pogotovu danas, zna i ima što reći o svijetu koji nas okružuje. U svijetu, kako kaže Albee, bez Boga, u svijetu koji nastanjuju životinje, ne ljudi.

Mladen  Bićanić