Protesti u BiH: Husinska buna ili buna protiv dahija

Povezani članci

• Kad si gladan nisi svoj
• Poplave u BiH: Voda se povlači, opasnost od zaraze i mina ostaje
• Medijski protest u Banjoj Luci: Država želi da novinari saviju kičmu, ali to se neće desiti
• Naša stranka Tuzla: Naš mandat obilježit će stručnost, kompetentnost i odgovornost
• Sve što ste oduvijek željeli da znate o BiH… (1)
• “I grob, i rob! Šta nam još spremate?”

Njihovi imetci će biti oteti, vile i palače paljene, bježaće bezglavo. I postaće nova dijaspora, novi jad na Zapadu, jer niti imaju znanja, niti sposobnosti da tamo grade sebi život.

Piše: Branislav Mikulić
Čitam o neredima koji izbiše u Tuzli, pa oko Tuzle, pa o onima što se desiše i dešavaju svuda po Federaciji. Čujem  koriste izraze ‘ Husinska buna’, ‘Buna protiv dahija” i slično.  Toga još na sreću nema, ali bi lako moglo biti, jer vodje, ove sadašnje,  su  nezainteresovane za životne probleme  stanovnika zemlje u kojoj zajedno žive.

Kako se čini, turblentna vremena su počela i potrajaće. Pošto nema nikakve ideologije iza spontana bunta,  ni  vizije šta i kako mjenjati za bolje sutra, a  ni ljudi koji bi mogli biti liderima, bojim se da  sve ovo može izrasti u anarhiju, pomutnju i haos u kojem ce ološ i svakojaki probisvjet vladati ulicom. Plašim se da bi moglo biti  gore nego li u prošlom ratu, tada je narod bio jedinstven, ujedinila ih izvanjska opasnost, znao je šta želi, ili bar mislio tako. Danas kada ni pojedinac više ne zna kuda i kako,  kada zajedničkog puta nema, možemo očekivati samo bezvlašće, vandalizam, grabež, sveopštu otimačinu i nasilje. Ja se toga plašim. A u isto vrijeme se  ‘ugledni profesor Grebo nada de je protest i gnjev u Tuzli  tek  početak bosanskog proljeća’, bar tako stoji u Oslobodjenju, onom od 6-og  februara.

Iz istorijske perspektive gledano, gnjevom, pa  pendrekom su započele sve pozitivne promjene, tako se nešto nagovještava i u Federaciji, za sada u dijelovima pretežno naseljenim večinskim stanovništvom. Gledajući u prošlost daleku, da se vidjeti da je svaki pozitivan pomak  tražio žrtve, velike, a sloboda bi došla tek uz rijeke krvi, jezera i mora tog ljudskog crvenila. I sve je išlo u fazama, tražilo dosta vremena, godine, decenije. Prvo jedan val spontana nezadovoljstva, pa palica, onda ponovni gnjev uzvraćen silom, onda  ustanak koji se guši u krvi, pa nova pobuna, pa poraz pobunjenih i odmazda, potom revolucija koja ne uspijeva, pa opet … sve dok se ne izbori  sloboda. Tako ja vidim proces, dugačak, dugotrajan i mučan, u kojem se nekoć klasno  osvješćivala svjetina, tako nešto čeka  i naš lumpenproletarijat kojeg se do jučer bonovima za topli obrok dalo potkupiti i rastjerati sa protestnih skupova. To ga čeka ako
kreneinstinktivno, ako prolije srdjbu i gnjev nekontrolisano,  zajuriša bez vizije i jasna cilja.

Drugi scenario je ‘proljetni’, onaj arapski,  čemu se nada professor Grebo. Ja priželjkujem da toga ne bude.  Još nam samo to fali  – da nerede i nezadovoljstvo fluidne mase iskoriste vjerski extremisti, lokalni i uvezeni. Pa onda da od Bosne naprave nešto mnogo crnje od Libije i Iraka, lošu imitaciju, pogubniju, jer za taj pokus ovdje neće biti novaca, čega je  tamo u izobilju. A tek ako se još umješaju ovdašnji nacionalni osjećaju, pa se isti, a različiti susjedi za guše uhvate, ne daj Bože kao tamo u Sudanu, Nigeriji ili Indoneziji, moglo bi biti pakla i prije nego li se oči zauvjek zatvore. Ovozemaljskog pakla. Za sve. I bez razlike.

Nisam pesimista, nisam negativac, nisam nikakav prorok. Samo me istorija uči, a iskustvo kaže da je čir  gotovo sazrio,  hoće da pukne i da tome velika bol predstoji. A ako  pukne, izliće se gnoj, smrad ce zaudarati svudunaokolo.  Ne vidim još nekoga ko može ranu očistiti, posuti lijekom i staviti povez na nju.  Bojim se da sepsa ne zaprijeti. I sveopšte raspadanje, naživo. Zato sam ja radije da taj čir  muke i  nevolje narodne ne puca, bar  dok ne pripremimo prašak i zavoje.

Ja sam i protiv ‘proljeća’, pa bilo ono česko, bosansko ili arapsko. U ta proljeća samo tenkovi ožive, pod gusjenicama im se nadje meko ljudsko meso. Ja sam za osvješćivanje i razboritost. Sve mirnim putem i hladne glave. Ja sam za dijalog, razgovore i debate, za  kampanju, javnu i medijsku. Kampanju kojom bi se politička elita i njeni privjesci upozorili da počnu raditi u interesu masa, jer će u protivnom i oni ostati bez ičega, sve što su stekli radom ili kradjom, svejedno, biti će im popaljeno i oteto. Sve će im uzeto biti, možda i životi goli. Mase je, kada krenu, teško zaustaviti. Ološ koji joj se prilijepi, još teže.

Novinari, mediji i  svi koji mogu tome pripomoći, valjaju upozoravati da niko od bezvlašća i anarhije neće ništa dobroga vidjeti, svi ćemo biti gubitnici. Ponajmanje koristi  će imati oni koji  na visokim položajima sjede i  na saharama punim novčanica. Njih će, ako odbiju da slušaju glas ojadjenih, taj vox populi, pomesti oluja. To im treba reći, to im treba pojasniti. Njihovi imetci će biti oteti, vile i palače paljene, bježaće bezglavo. I postaće nova dijaspora, novi jad na Zapadu, jer niti imaju znanja, niti sposobnosti da tamo grade sebi život. Baš kao ni lokalna, udvaračka ‘intelaktualna elita’, taj priljepak  impotentnih bosanskih političara i močnika, ni oni neće moći sebi naći mjesta nigdje izvan Bosne. Znaju oni dobro da mogu biti profesori samo u Travniku ili Kiseljaku,  doktori u Medjedji, nikako negdje na Zapadu. Nagledao sam se ja  takvih prije dvadesetak godina svuda po Evropi: uglednih  direktora,
profesora,
advokata  i  doktora sve u plavim mantilima, sa metlom i lopaticom u rukama.

Nego, vi mudre glave koliko vas u Bosni ima (a i one usijane, nadobudne) sjednite za stol i bacite karte na njega. Otvorite ih pošteno. Sve do zadnje. I vidjećete da vam nema druge nego narodu na volju činiti, makar pomalo i ‘na kaščicu’, onoliko   koliko novčanik i budzet dozvoljava. A kada puk vidi da imate ‘uho’ za njega, bar trunku malu, odgodiće gnjev, poći će za vama, posebno  ako mu pravi smijer pokažete.  Najradije bih da to učinite  prije izbora, najbolje već danas.

Tako ja mislim, tomu se ja nadam. Takvu proljeću.