ISPOVID
Božić smo u Split dočekali u kratke rukave. Deboto je litnji đir i ženskice su u laganin veštama šta te uvik dovede na isto misto i na isti kantun u “Vjeke” da sedneš ako rade, jerbo teta Vanja drži da
Božić smo u Split dočekali u kratke rukave. Deboto je litnji đir i ženskice su u laganin veštama šta te uvik dovede na isto misto i na isti kantun u “Vjeke” da sedneš ako rade, jerbo teta Vanja drži da
Smračilo se i postalo je hladnije. Rijetki prolaznici žurno su koračali oskudno osvijetljenom ulicom s nizom kuća na jednoj strani i parkom ograđenim crnom vitičastom ogradom. Na pločniku parka nalazila se drvena klupa. Odlučio je sjesti. Jednoga dana staviš noge
Nestalo je puno stvari iz moga ditinjstva, nestalo je u vrimenu puno dragih ljudi i dragih lica, danas i moje polako križaju bore, a uspomene ostaju u njima duboko urezane. Nestali su albumi, mali plastični BMW na baterije i vridne
Naša jedina podjela dogodila se prije dvadeset godina kada je odlučeno tko će biti u kojoj kasti, onoj sada siromašnoj, koju smo nekada zvali srednja klasa i koja neumitno klizi prema bankrotu te ona od dvjesto obitelji koja je svojom
Čuvao sam zadnju suzu za svoju unuku kada je vidim ali me izdala i pala je pred moje golubove. Oni su znali, moji golubovi pa su mi sletjeli na rame i gurkali mi lice, lice po kojem je potekla moja
Gospodin Zoran Milanović izgubio je živce vjerovali ili ne upravo danas, danas kada su pale sve maske i kada je jasno da će se dogoditi ono što smo svi znali od početka, da će jedna farsa u kojoj su sudjelovali
Miljenko Smoje nikada nije bio književnik. On nikada nije bio ni književni žanr ni vrsta. Miljenko Smoje bio je Split i njegov jezik na svim njegovim vrhuncima. Piše: Ivo Anić Bio jednom jedan grad. Nije, istina, najjasnije je li postojao
Noć prije službene prodaje ulaznica ja sam probdio, u četiri sata probudio sam starog i već u šest morao je po kiši onako zakapotan stat u red, agonija čekanja tog jutra ostali su u sjećanju svima mojima doma, čekao sam
Postoje dani u životu, a život je takav kada se sve ruši oko vas, kada znate da ma koliko jaki i sistematični bili stvari izmiču kontroli bez vaše volje. Život je sekunda, sekunda u kojoj okreneš glavu da promijeniš CD,
Koliko malo zapravo treba prosječnom navijaču Hajduka da bude sretan? Piše: Ivo Anić Eto, recimo, spustite se do kvartovskog “Konzuma” ili “Tommya” i sve će vam biti jasno. Mladi prosječni navijač Hajduka u redu do vas s “Thor Steiner” jaknom
Te večeri shvatio sam sve što znam i danas, u životu kao i u sportu postoje veliki ljudi i postoje oni mali, veliki ljudi ti ostanu zauvijek i u srcu i u duši i oni ne mogu biti nacionalisti jer
Društvo i svijest o bolestima današnjice evoluiraju polako i potrebni su u svim segmentima, kako od kulture tako i od zdravstva, škola i medija, svijest o epilepsiji potrebna je da zaštitimo djecu i ljude koji boluju od iste. One koji
Zapravo sloboda je vrlo jednostavna stvar zar ne? Jednog dana odbiješ da živiš u njihovoj zemlji, zemlji Sanadera i Vidoševića i prihvatiš sebe onim što zapravo i jesi, pošten čovjek i proleter, dijete jednog potpuno drugačijeg vremena i to je
I u HDZ-u i u Mostu i u SDP-u i u HDSSB-u, svi će, vjerujte mi, složno i spremno ući u tu i takvu koaliciju koja zapravo egzistira trideset godina uz sitne i zanemarive razlike Svega mi, odvratna mi je
Nikada ta tri oca neće sebe okriviti što su svjesno i namjerno se razveli, što su u krvi ravrgnuli jedan brak u kojem istina nisu tekli med i mlijeko ali nisu tekle ni rijeke krvi, jedan brak u kojem su
Najljepšu crticu svog djetinjstva pamtim s Hasetom, istina Mohamad mu je bilo ime pa je logika skraćenice trebala biti Mujo, ali jebeš logiku u Splitu, Split tog vremena imao je onu zajebanciju koja se prilagodila jednom bezbrižnom i prosperitetnom vremenu