Smanjenje kazni osuđenima za genocid (za ubistvo više od 1000 ljudi na poljoprivrednom dobru Kravice), pritisak na gradske vlasti Sarajeva zbog natpisa na Vijećnici, šutnja na spomen-ploču Ratku Mladiću i na doček Darija Kordića, puštanje Vojislava Šešelja na slobodu, a
Žalbeni postupci u predmetima Radovan Karadžić, Ratko Mladić i Goran Hadžić odvijat će se pred Mehanizmom za međunarodne krivične sudove (MICT), nakon što Haški tribunal (ICTY) sredinom 2017. godine okonča svoj rad, izjavio je za Agenciju FENA glavni tužilac Međunarodnog
Predsjednik Haškog suda (ICTY) Theodor Meron odobrio je zahtjev bivšeg predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića da se formira komisija koja bi trebala odlučiti – treba li se pokrenuti postupak za nepoštivanje suda protiv bivše glavne haške tužiteljice Carle del Ponte.
Mukotrpni proces u kojem su naša društva trebala sopstvenu lošu prošlost da zapamte kao lošu da je ne bi za par godina ponavljali, sad će biti u najmanju ruku otežan i usporen, ako ne i zaustavljen, pa čak i obrnut unazad. Sistemom presuda prema kojima su Stanišić i Simatović ceo rat slikali ikone, prema kojima je Perišić sadio cveće devedesetih, prema kojima se Oluja nije desila a Markač i Gotovina su išli na piknik, legitimisani su ratovi devedesetih.
Ona tvoja zemljakinja, ona Pikarova, baš zajunila po svome: pa zločini, pa ovo, pa ono, pa dokaz ovaj, pa dokaz onaj… Sreća da je Elizabeta bila razumna ko i ja, inače bih morao da čitam presudu za doživotnu uz svoje izdvojeno mišljenje, pa bi i mene boleo jezik. A ovako me baš boli briga. Bilo pa prošlo, ko i taj njihov rat.
Meni je, za razliku od Mate Granića, posve normalno da svatko tko je pretrpio – kako on kaže – »materijalnu ili neku drugu štetu« može tužit svakoga na koga sumnja da ga je oštetio. I da to može uradit bez obzira na ovu hašku presudu, kao što je, uostalom, mogao i prije nje.
Oduševljenje bombastičnim naslovom “Krivi su” i “Hrvatska izvršila agresiju na BiH” na novinskim portalima brzo je zasjenila prosta matematička operacija. Ukupno 111 godina zatvora za šestoricu dokazanih zločinaca koji su činili genocid nad bošnjačkim narodom i urbicid nad svime što se u gradovima i mjestima gdje je taj narod vjekovima obitavao moglo povezati s njim.
Možete vi prvoborcima Domovinskog rata za veliku Hrvatsku, nekadašnju Banovinu, do besvijesti podastirati nebrojene dokaze – govore, izjave, transkripte, televizijske snimke – o Tuđmanovim planovima za podjelu BiH ili o zločinima HVO-a i Naletilićeve Kažnjeničke bojne, možete ih podsjećati na bizarnu činjenicu da se koncentracioni logor Dretelj, logor smrti, nalazio manje od sat hoda od kipa Gospe od Međugorja, ali od toga neće biti nikakve koristi.
Kritičari Tribunala naročito su skloni da tezu o njegovoj prirodi kao „političkog suda“ dokazuju oslobađajućim presudama hrvatskim generalima ili generalu Perišiću ne ostavljajući ni najmanje prostora za mogućnost da su takve presude donesene u odsustvu dokaza koji bi „van svake sumnje“ potvrdili njehovu odgovornost.
Kada je pred smrt saznao da je u Aleji velikana pokopan i Željko Ražnatović Arkan, njegova jedna od posljednjih želja bila je da bude pokopan u podnožju spomenika židovskim (jevrejskim) žrtvama fašizma na Jevrejskom grobljiu u Beogradu koji je bio njegov prvi spomenički objekt, dovršen 1952. godine.
Je li bila »greška« silovati žene? Je li bila »greška« dvadeset tisuća ljudi zatvoriti u limene hangare na plus 60, bez vode i WC-a? Je li bila »greška« odrezati uho Hasanu Bekli, pa mu gaziti po rani?… Piše: Boris Pavelić
Deportacije, silovanja i seksualna zlostavljanja. De jure i de facto. Ubistva i uništavanja imovine. Velike ovlasti malih ljudi. Heliodrom, Dretelj, Gabela, Vojno. Zatvorenik koji mora pojesti obrok viljuškom koja se nikad ne pere, za svega nekoliko sekundi. Gašenje cigareta po koži. Zatvorenik koji mora sam sebi odsjeći bradu i pojesti je. Civili koje vojnici HVO-a tjeraju da idu prema linijama bojišnice. Lizanje krvi sa betona, da balijska krv ne ostane na hrvatskoj zemlji.
Veliki broj javnih ličnosti u Srbiji, liberalna opozicija, Srpska pravoslavna crkva (SPC), Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU) i druge brojne nacionalne i javne institucije, ugledne javne ličnosti i deo nevladinih organizacija ne pridaju veliki značaj Briselskom sporazumu. Stiče se utisak da liberalna opozicija, brojne javne ličnosti i nevladine organizacije smatraju da su za Srbiju neke druge teme, a ne Kosovo, prioritet.
Ispada da mladu hrvatsku državu nisu željeli Miroslav Tuđman, Ivić Pašalić, Markica Rebić, Ljubo Ćesić Rojs, Željko Sačić i ostale uzdanice vojnog i špijunskog državotvornog aparata. Koliko se sjećam, upravo su oni na splitskom aerodromu ispratili Darija Kordića na put koji ga je preko Haaga odveo do zatvora u Grazu.
Otišao tako Mile prijaviti se u četnike, dvadeset godina tražio po vrletima i gudurama štab da se upiše u četničke dobrovoljce, pa završio u ustašama. Ne bi nekad takvi duduci preživjeli ni obuku iz bacanja ručnih bombi, ali Mile za vrijeme obuke bio u Skupštini NDH. Pardon, NDS.
Te užasne 1992. godine Dodik nije vidio ono što se vidjelo kroz svaki banjalučki prozor. Ili je te slike nepovratno izbrisao iz svog sjećanja? A to su iste one slike koje je američki novinar Peeter Maass opisao u svojoj knjizi “Ljubi bližnjega svoga”, u kojoj je Banju Luku nazvao “epicentrom etničkog čišćenja” i “najmračnijim mjestom na svijetu”, gradom u kojem su Bošnjaci živjeli “sa istim onim strahom u stomaku sa kojim su živjeli Jevreji u Njemačkoj prije pedeset godina”.
© Copyright 2023 tacno.net. Sva prava zadržana.
ENG
