Žene, život, sloboda: Zašto Iranke odsijecaju kosu na ulicama?

Autor/ica 👤Asja Hafner 1.10.2022. u 11:23

Povezani članci

Foto: Reuters

Slike žena koje javno, na ulicama sijeku kosu obilaze svijet dok se na taj način daje podrška Irankama koje se bore za svoja osnovna prava.

Za mnoge Iranke, odsijecanje kose, znak ljepote koja se pod maramom krije u Islamskoj Republici Iran, predstavlja dirljiv oblik protesta. Simbol je ljutnje i žalosti.

Žene su bile na čelu protesta koji su izbili u desetinama gradova širom Irana.

Žene su godinama prkosile strogim pravilima oblačenja i ograničavanja žena u Iranu među kojima je bila 22-godišnje Mahse Amini koju je privela policija za moral. Amini je umrla u bolnici 16. septembra, tri dana nakon što ju je policija za moral odvela u “centar za prevaspitavanje” na časove skromnosti, jer navodno nije nosila hidžab po strogim iranskim propisima.

Mahsa Amini iz iranskog kurdskog grada Sakeza, uhapšena je 13. septembra u Teheranu zbog “neprikladnog odijevanja”. Njena smrt izazvala je prvi veliki protest na iranskim ulicama otkako su vlasti slomile proteste protiv poskupljenja benzina 2019.

Mnogi Iranci uvjereni su da je Amini ubijena. Ovakvo stajalište temelji se na bezbrojnim pojedinačnim iskustvima s brutalnošću sigurnosnih službi.

“Žene, život, sloboda” (‘zan, zendegi, azadi’), danima uzvikuju okupljeni na protestima širom Irana, ali i u brojnim drugim zemljama.

Amini, koju je navodno do smrti pretukla zloglasna ‘moralna policija’ Irana, i ono što je predstavljala izazvalo je talas bijesa protiv iranskog režima.

Žene su bile na čelu protesta, često snimljene kako šišaju kosu ili kako skidaju i pale marame na javnim mjestima dok skandiraju protivvladine parole protiv islamskog režima i ajatolaha Alija Hameneija, vrhovnog vođe zemlje.

Po iranskom zakonu, žene su obavežne da nose marame za glavu i drugu ‘skromnu odjeću’.

Obavezni hidžab nije samo komad tkanine za Iranke, to je najvidljiviji simbol opresije i tiranije teokratije, napisala je za Masih Alinejad, iranska novinarka, autorka i aktivistkinja za ženska prava, za The Washington Post. Sada, skretanjem pažnje na tu nepravdu, Mahsina smrt ima potencijal da bude tačka preokreta za žene u Iranu, dodala je Alinejad, pozivajući žene Zapada da im daju podršku.

“Želimo da im pokažemo da nas nije briga za njihove standarde, njihovu definiciju ljepote ili kako oni misle da bismo trebale izgledati”, rekla je 36-godišnja Faezeh Afshan, inženjerka hemije, Iranka koja živi u Bolonji u Italiji. Afshan je i sama ošišala kosu, i kako je rekla za CNN, “to je način da iskažemo ljutnju”.

Afshan pripisuje praksu rezanja kose istorijskim i kulturnim običajima. “U našoj literaturi šišanje je simbol žalosti, a ponekad i simbol protesta.”

Praksa šišanja kose navodi se u perzijskom epu Šah Nemeh starom 1.000 godina i kulturnom osloncu u Iranu, koji je napisao perzijski pjesenik Ferdouvsi. Sastavljen od gotovo 60.000 stihova, ep govori o perzijskim kraljevima i jedno je od najvažnijih književnih djela na perzijskom jeziku. U više od jednog primjera kroz ovo epsko djelo, kosa se čupa kao čin iskazivanja žalosti.

“Da žene šišaju kosu je drevna perzijska tradicija… kada je bijes jači od sile tlačitelja”, napisala je na Twitteru spisateljica i prevoditeljica iz Walesa Shara Atashi. “Došao je trenutak koji smo čekali. Politika potaknuta poezijom.”

U nekoliko sfera života, uključujući brak, razvod, zapošljavanje i kulturu življenja, Iranke su ili ograničene ili im je potrebna dozvola od supruga ili muških članova porodice, što je način da im se uskrati autonomija i ljudsko dostojanstvo.

Za razliku od proteklih nereda i protesta u Iranu koji su se ticali krađe glasova ili rasta cijena, ovi protesti protiv obaveznog hidžaba ciljaju na ideološke stubove režima. Muškarci i žene suprotstavljaju se iranskoj policiji na ulicama, ustaju protiv sistema koji im poriče, ne samo nadu za budućnost već i da imaju kontrolu nad svojim svakodnevnim životom, piše The Intercept.

Posljednji iranski šah, Mohammad Reza Pahlavi, vodio je okrutni režim. Ipak, njegova je zasluga što je, kada su Iranci izašli na ulice protiv vlade, odlučio da napusti zemlju radije nego da ubije sve koji su bili prepreka da se održi na vlasti.

Iranska revolucija, takođe se naziva Islamska revolucija, bila je niz događaja koji su rezultirali svrgavanjem dinastije Pahlavi i uspostavom Islamske Republike 1979. pod vladavinom ajatolaha Ruhollaha Homeinija, vođe jedne od frakcija pobune.

Prije Iranske islamske revolucije Iranke su imale prava kao i žene u drugim dijelovima svijeta. Bile su u politici, služile u izabranim lokalnim vijećima, a milioni žena su radile, uključujući i više pozicije sutkinja, državnih službenica, ambasadorki i policajki.

Islamska Republika, za razliku od šaha Pahlavija, ukazuje The Intercept, ne pokazuje znake da će lako sići s vlasti. Iran je postao toliko izolovan od ostatka svijeta da njegovi lideri imaju vrlo malo mjesta za bijeg.

Sve veća unutrašnja represija režima pokazuje da bi oni radije bili spremni da cijela zemlja bude uništena prije nego da se svrgne vlada. Svi politički temelji potrebni za miran prijenos vlasti su iskorijenjeni. Iako se kredibilan opozicioni pokret može formirati u inostranstvu, danas ne postoji nijedan unutar Irana.

Amini nije prva žena koja je izgubila život zbog iranskog zakona o hidžabu, kako je policija godinama maltretirala i zatvarala žene i to često bez opravdanog razloga. Lični je izbor žene da li želi da nosi hidžab.

Javnim šišanjem kose i paljenjem marama za glavu, žene simbolično vraćaju kontrolu nad svojim tijelima i svojim životima.