Zašto se haos Brexita isplatio

Povezani članci

• Njemačka: Ograničite vanredno stanje, Erdogan: Nemate pravo
• Republikanci traže kaznu za Kubu zbog akustičnih napada
• Zbog ledene oluje u Severnoj Americi stradalo najmanje 50 ljudi
• Renzi: Potvrđen sutrašnji susret Putin-Porošenko
• Njemačka proglasila pokret BDS antisemitskim
• Nakon nasilja u Kijevu: Ultranacionalisti su gori od separatista, zabili su nam nož u leđa

Foto: DPA –Ribarska luka u Weymouth, Dorset na južnoj obali Velike Britanije.

Skoro da je dogovor o Brexitu propao zbog nekolicine ribara. Suludo? Ne, jer život jedne nacije ne sastoji se samo iz čistog gospodarskog kalkulisanja.

Piše: Tom McTague – 05.01.2021.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Nema diskusije – posljednjih par tjedana Brexit drame imali su malo smisla kao već mjesecima i godinama prije toga. Gledano gospodarski cijeli Brexit od početka nije bio posebno svrsishodan.

U posljednjim danima prošle godine Velika Britanija i EU su pod velikim pritiskom dogovorile jedan od najvažnijih trgovinskih ugovora svih vremena. Sa novogodišnjim terminom pred očima, nakon čega bi obje strane u slučaju No-Deal-Brexita sebi otežale razmjenu roba i usluga sa carinama i restrikcijama, našlo se očigledno kompromisno rješenje za do tada dugo vremena sporne probleme. Naprimjer, tamo spada i pitanje kako žele u budućnosti izbjeći nesuglasice i kako treba usaglasiti različite propise i regulacije oba gospodarska prostora. Na kraju konačno su se usaglasili na dogovor.

Jedna odlučujuća tačka ostala je međutim do kraja: ribolov. Za dlaku bi propao trgovinski ugovor između pete najveće gospodarske sile svijeta i najvećeg svjetskog prostora slobodne trgovine na spornom pitanju, čiji ribari, koliko dugo i kojim količinama, koje vrste riba u čijim vodama smiju loviti.

Da je Brexit od početka bio glupa ideja slušali smo stalno od prominentnih govornika (pri čemu se u pravilu mislilo da je Brexit za Veliku Britaniju glupa ideja) ali Brexit pregovori izgledali su sasvim posebno stupidni. Mnogi posmatrači, koji su kritički gledali na pregovore, bili su mišljenja da je premijer Boris Johnson postavio kratkotrajne i prevaziđene predstave o suverenitetu iznad realnosti trgovine u 21. stoljeću.

Koliko je smisleno bilo tražiti neograničenu regulatornu kontrolu nad britanskim gospodarstvom ako to u konzekvenci znači da će EU kao njihovo najveće prodajno tržište ograničiti pristup ka svojim stotinama miliona kupaca? Svake godine Velika Britanija izvozi roba i usluga u vrijednosti od oko 300 milijardi funti u EU – to je više od 40 posto njenog ukupnog izvoza.

Koliko je razumno bilo cjelokupno britansko gospodarstvo dovesti u opasnost samo zbog ribolova?

Prodaja ribe sa svojim volumenom od oko milijarde funti predstavlja samo trećinu procenta cjelokupnog izvoza. Drugim riječima: Velikoj Britaniji je prijetilo da oteža i poskupi više od 99 posto svoje trgovinske razmjene sa EU samo da bi odbranila ostatak od trećine procenta. Je li to stvarno ozbiljno?

Da je britanskoj strani trebalo tako dugo da prepozna zabludu u ovoj logici ocjenjeno je kao dalji dokaz za to da se Velika Britanija i dalje uvukla u samorazarajuće razmišljanje u kuli od slonovače, nostalgiju i malograđanski nacionalizam – sve zajedno povezano u ljupki paketić sa natpisom „Populizam“.

Problem u ovom pogledu na stvar: On počiva na predstavi da je život nacije nešto kao kalkulaciona tabela obračuna ukupnog gospodarskih dobitaka i gubitaka i naslijedno nešto bez emocija i racionalno – i da je ovaj način posmatranja svijeta nešto pozitivno. Ali nije li glavni argument zagovornika Brexita glasio da je život jedne nacije nešto više nego bruto domaći proizvod?

Upravo zbog toga Brexit ipak provokativno otvara neka od velikih temeljnih pitanja politike: Koji zahtjevi se u današnjem svijetu postavljaju na nacionalno gospodarstvo? Postoje li uopšte još nacionalna gospodarstva? Šta danas predstavlja nacija? Prema kojoj grupi smo ustvari naviše obavezni? I na koje zajedničke žrtve smo spremni da bi osigurali zdravlje, sreću i zadovoljstvo te grupe?

Ova pitanja nemaju ništa sa uskogrudnim nacionalizmom: EU na primjer od Brexit referenduma 2016. daje dokaz, da je apsolutno moguće kroz jednu proširenu uniju slijediti nacionalne državne interese. Istovremeno za mnoge Škotlanđane izazov Brexita sastoji se u tome da se oni u prvoj liniji osjećaju povezani sa Škotskom a ne sa Ujedinjenim Kraljevstvom kao cjelinom i da imaju osjećaj da bi njihovi interesi kroz nezavisnu Škotsku, koja pripada EU, bili bolje zaštičeni. Za London to postavlja zastrašujuće pitanje kako je EU u proteklim godinama pregovora uspjela da djeluje u većoj mjeri kao jedna zemlja nego Velika Britanija (koja je stvarno jedna zemlja). Šta to kazuje o životnoj snazi britanske nacije?

Upravo zbog toga Brexit ipak provokativno otvara neka od velikih temeljnih pitanja politike

Brexit pokazuje fundamnetalne slabe tačke Velike Britanije. On otkriva kako je krhko jedinstvo zemlje i kako je velika uneravnoteženost u njenom gospodarstvu. On čini vidljivim da je njena poltička klasa zakazala i da je društvena, gospodarska i politička povezanost njenih ribarskim mjesta i urbanih cenatara, između „Brexitlanda“ i „Remainia“ istrošena.

Sve to ne treba značiti da bi nadređena gospodarska razmatranja bila nevažna. Ona to naravno nisu. Ako Brexit dugoročno treba da bude funkcionalan za Veliku Britaniju postoji samo jedna jedina mogućanost: Zemlja mora nekako poboljšati okvirne uslove za visoko profitabilne gospodarske grane u kojima ima ili bi mogla imati konkurentsku prednost – bankarstvo, finansijske usluge, nauka, tehnologija, mašinogradnja, dizajn itd. Ribolov ne spada u ove gospodarske grane. Sa ribom Velika Britanija neće postati bogata.

Na drugu stranu Brexit je u osnovi bio otkaz gospodarskom status quo od koga su, prema mišljenju mnogih Britanaca, urbani centri zemlje profitirali na račun više ruralnih regiona. I to nije palo sa neba jer Velika Britanija je stvarno gospodarstvo sa najvećim neravnotežama u Evropi: ovdje visoko razvijeno globalno čvorište kao glavni grad i samo tri sata vožnje autom od glavnog grada udaljene oblasti koje su tako siromašne kao neke u najnerazvijenijim dijelovima kontinenta.

Brexit nije bio samo glas „odbačenih“ – i veliki dijelovi bogatih elita iz predgrađa glasali su za izlazak iz EU. To je bio otkaz na temeljni kurs kojim je zemlja išla. U Brexit votumu artikulisala se želja da se otkriveni nacionalni interesi stave iznad evropskih zajedničkih interesa koji previše Britanaca nije smatralo svojim vlastitim. Je li to sasvim nerazumno?

Kako je primjetio istoričar Ed West, nostalgija je najčešće optužba – prijekor koji se može opovrgnuti. Međutim, je li besmisleno zahtijevati zaštitu od vlade vlastite zemlje iako to ide na račun ukupnog gospodarstva? Zar to nije upravo to šta jedna nacija radi?

Sa ribom Velika Britanija neće postati bogata

Iz navedenih razloga trebali bi oni koji su posljednjih mjeseci kritikovali držanje britanske vlade jedan trenutak zastati. Može biti da ribolov predstavlja samo mali dio britanskog gospodarstva. Ali znači li to da on zbog toga nema pravo na zaštitu iako se za to mora prihvatiti mnogo nerviranja i gubitka vremena i čak moraju prihvatiti umanjenja slobode drugih gospodarskih grana? Ne bi li se trebalo pokušati udahnuti im u skromnoj mjeri novi život? Šta su nacije drugo nego zamišljene zajednice koje se baziraju na svijesti zajedničke prošlosti?

Nisu li mnogi zbog toga glasali za Brexit jer su imali utisak da se britanski bogati urbani centri više ne brinu za manje važne regione i gospodarske grane? Prema mišljenju profesora Ananda Menona, šefa thinktanka U.K. in a Changing Europe, bilo je sve do referenduma o Brexitu teško odbaciti prijekor da je dobar dio državnih vlada u Londonu malo poduzimao protiv mizerije siromašnih obalskih gradova  i ribarskih mjesta. To je po Menonovom ubjeđenju bio i razlog zašto je činjenica da je vlada Johnsona stavila u centar repatrijaciju ribolovnih prava, razvila tako veliku simboličnu snagu: Ovo fokusiranje na ribolovna prava stajalo je kao zamjena za angažman za „odbačene“ gradove i gospodarske grane.

Donosi li sada Johnsonov Brexit ugovor rješenje problema malih obalnih gradova? Velika Britanija dobija nazad određenu kontrolu nad vlastitom ribarskom osnovom pri čemu će se to realizovati samo korak po korak i mnogo evropskog ribolova i dalje ostaje dozvoljeno. Ali da li će dogovor britanskim ribarima opet poklonoti bogati blagoslov haringi i time decentno sezonalno blagostanje ranijih vremena? Hoće li život opet imati svoj predvidljiv nacionalni tok i hoće li veze između grada i sela biti nanovo uspostavljene? Odgovor glasi: Ne.

Precizno posmatrano britansko ribolovno gospodarstvo bilo je uvijek upućeno na trgovinu i saradnju sa kontinentom. Prvi puta zapalo je u poteškoće kada je u ranom 20. stoljeću zbog ruske revolucije bilo odsječeno od svojih istočnoevropskih tržišta. Kasnije je branša kolabirala zbog pretjeranog ribolova. Ali prije svega promijenio se svijet nakon pobjedonosnog pohoda gradova.

Ništa ne govori protiv toga da se treba potsjetiti se na jednu izgubljenu gospodarsku granu i zahtijevati od vlastite vlade više brige, interesa i zaštite – i čak se nadati određenom ponovnom usponu. Međutim svijet sretnih ribara, koji su u hiljadama isplovljavali na more  u svojim brodićima je prošlost. Nije EU nego su tehnološke promjene izmjenile taj svijet. Uzmimo primjer Norveške: Zemlja nije u EU i ima neograničenu kontrolu nad svojim teritorijalnim vodama i uprkos tome broj norveških ribara je pao sa 90 000 na kraju Drugog svjetskog rata na 9 000 danas.

Život jedne nacije mora biti više nego samo obračun bruto domaćeg proizvoda.

Britanska ribarska industrija zapošljava upravo još četvrtinu ljudi kao prije Drugog svjetskog rata ali većina radnih mjesta izgubljena je već prije pristupanja Velike Britanije EU. Razlog za propadanje ribarstva bile su modernije tehnologije i brodovi, koji su doprinijeli tome da za ribolov treba manje personala. Svojevremeno se u britanskom Donjem domu žestoko sporilo o tome šta ministri mogu preduzeti protiv toga. Parlamentarci su zahtijevali odgovor od vlade: Love li Danci i Nijemci previše nedorasle ribe prije nego što ona uopšte ima šansu da dospije do istočnih obala Engleske? Ili je trebalo gubljenje ribe povezati sa novim brodovima i sveopštem prevelikom ulovu?

Ništa od toga ne kaže samo po sebi da li je Brexit ispravan ili pogrešan. Da je britansko ribarstvo povezano sa drugim nacionalnim ribarskim industrijama ne znači da ono i obalske opštine, koje su dugo vremena okrenute ribarstvu, ne smiju tražiti od vlade da ih zaštiti i da bolji ugovor sa EU ne bi značio stvarnu razliku. Trenutno oko 60 posto ribe u vodama Velike Britanije ulove brodovi iz zemalja EU-a. Za usporedbu: U norveškim vodama 90 posto sve ribe ulove brodovi lokalne flote.

Bolji balans (sa britanskog stanovišta) koje sa sobom nosi sada postignuti dogovor će dobro doći nekim britanskim ribarskim mjestima i obezbjediće to da smiju zadržati i prodati više od toga što već danas love ali  moraju bacati da bi se držali strogih propisa EU. Pojedinačne zaštitne državne mjere ove vrste postoje i u drugim branšama. Za to je dovoljan pogled na industriju naoružanja bilo koje zemlje: Koliko bi dugo preživjele bez podrške poreskog novca?

Politika je – isto kao i evropsko ribarstvo – komplicirana stvar. Međutim, jednoj lekciji koju nam je Brexit sada dao, ne poklanjamo možda potrebnu pažnju: naime saznanje da život jedne nacije mora biti više od samo obračuna bruto domaćeg proizvoda. Pripadnost jednoj velikoj cjelini – da li naciji ili savezu država – znači da se treba starati za ljude i zajedništvo iz kojeg se ta cjelina sastoji. Na to nas opominju kako ribolov tako i Brexit – sasvim svejedno je li to gospodarski svrsishodno ili ne.

Tom McTague je autor od The Atlantic i koautor od Betting the House: The Inside Story of the 2017 Election. Prije toga pisao je za razne medije, među ostalima za Politico, Independent on Sunday kao i Daily Mirror.

ipg-journal.de