ZAŠTO JE USPON FAŠIZMA OPET PROBLEM?

Povezani članci

• Pentagon planira ojačati zalihe litija
• Ukrajinska kriza: Da li će Amerika uspjeti spriječiti referendum na Krimu?
• Dok UN raspravlja o primirju: U granatiranju Tripolija ubijene četiri osobe
• Pola planete nema slobodne medije: Napadi, pretnje i cenzura
• Ponovno prosvjedi ‘Šarene revolucije’ u Skoplju
• O bel huks

Nedavna 70. godišnjica oslobađanja Auschwitza bila je podsjetnik na veliki zločin, čija je Nacistička ikonografija duboko urezana u našu svijest. Fašizam se održao kroz historiju. Ipak u istim liberalnim društvima čije elite nas upozoravaju da nikad ne zaboravimo, galopirajuća opasnost od modernog fašizma je potisnuta u stranu, jer to je njihov fašizam.

Piše: John Pilger, johnpilger.com
Preveo i uredio: Haris Ljevo

“Pokretanje agresije nije samo međunarodni zločin već vrhovni međunarodni zločin koji se od drugih ratova razlikuje samo po sadržaju unutrašnjeg akumuliranog zla”, rekao je sudija na suđenju Nacistima u Nurnbergu 1946. godine.

Da Nacisti nisu izvršili invaziju na Evropu, ne bi se desili Auschwitz i Holokaust. Da SAD i njihovi sateliti nisu izvršili agresiju na Irak, milion ljudi bi danas bilo živo, a Islamska država ( ISIL) ne bi nas držala u ropstvu. Oni su potomci modernog fašizma, djeca odgojena na bombama, a njihova krvoprolića i laži su dio nestvarnog teatra poznatog kao vijesti.

Poput fašizma 1930. i 1940. godina prošlog stoljeća, velike laži se isporučuju u preciznim vremenskim intervalima, zahvaljujući stalnom ponavljanju medija i njihovih zlobnih sponzora. Uzmimo kao primjer katastrofu u Libiji.

NATO je 2011. izvršio 9.700 zračnih napada na Libiju, a više od trećine bilo je usmjereno na civilne ciljeve. Korištene su bojne glave obogaćene uranijumom, a gradovi Misurata i Sirte prekriveni su bombama poput ćilima. Crveni križ je objavio vijest o pronalasku masovnih grobnica, dok je UNICEF objavio da su većina ubijenih bila djeca mlađa od deset godina.

Javno smaknuće libijskog predsjednika Muamara Gaddafija bajonetom od strane “pobunjenika” pozdravila je tadašnja američka državna sekretarka Hillary Clinton riječima: “Došli smo, vidjeli smo, mrtav je”. Njegovo ubistvo i razaranje njegove zemlje opravdano je dobro poznatim lažima da je planirao genocid protiv vlastitog naroda. “Znali smo, da smo čekali još samo jedan dan, Benghazi, grad veličine Charlottea, pretrpio bi strašan masakr koji bi odjeknuo cijelim regionom i ukaljao savjest cijelog svijeta”, rekao je američki predsjednik Barack Obama.

Bila je to velika laž koju su fabricirali islamisti kojima je prijetio poraz od strane Gaddafijevih vladinih snaga. Reuters je 14. marta 2011. objavio vijest “da bi se mogao dogoditi veliki masakr poput onog u Ruandi”. Ta laž potpalila je prvu isku za NATO- ove napade koje je britanski premijer David Cameron opisao kao “humanitarnu intervenciju”.

Tajno naoružani i obučeni od strane britanskog SAS-a ti “pobunjenici” kasnije će postati borci ISIL-a, koji su nedavno pogubili 21 egipatskog Kopta u Sirteu, gradu kojeg su NATO bombarderi prije četiri godine sravnili upravo u njihovo ime.

Za Obamu, Camerona i Hollandea najveći Gaddafijev zločin bio je njegova ekonomska nezavisnost i činjenica da je javno obznanio namjeru o prestanku prodavanja najvećih afričkih naftnih rezervi u američkim dolarima. Petrodolar je najveća američka imperijalistička uzdanica. Gaddafi je smjelo planirao pokretanje zajedničke afričke valute utemeljene na zlatu i pokretanje privredne zajednice za dobrobit siromašnih afričkih zemalja. Bez obzira da li se to desilo ili ne, svaka namjera je nedupustiva za SAD, koje su spremne ući u Afriku i podmiti afričke vladare svojim vojnim “partnerstvom”.

Nakon NATO napada pod okriljem rezolucije Vijeća sigurnosti, Obama je, napisao je Garikai Chengu, konfiskovao 30 milijardi dolara iz Libijske Centralne Banke, koje je Gaddafi bio namijenio za uspostavljanje Afričke Centralne Banke i jedinstvene afričke valute zasnovane na zlatu.

“Humanitarni rat” protiv Libije opisan je po modelu dobro poznatom zapadnim liberalnim srcima, posebno medijima. Bill Clinton i Tony Blair su 1999. godine poslali NATO da bombarduje Srbiju, jer su Srbi, navodno, počinili genocid prema stanovnicima Kosova. David Scheffer, američki ambasador za pitanja ratnih zločina, tvrdio je da je ubijeno čak 225.000 Albanaca u dobi između 14 i 59 godina. I Clinton i Blair su evocirali uspomene na Holokaust i Drugi svjetski rat. Zapadni herojski saveznici bili su pripadnici Oslobodilačke vojske Kosova (OVK), čiji su zločini stavljeni sa strane, a britanski ministar vanjskih poslova Robin Cook im je javno rekao da ga mogu pozvati na njegov privatni mobitel kad god im zatreba.

Nakon završetka NATO napada na Srbiju u kojima su porušene mnoge škole, bolnice, samostani i zgrada Nacionalne tv kuće, međunarodni forenzički timovi su otišli na Kosovo da ekshumiraju masovne grobnice i potvrde postojanje genocida. FBI nije uspio naći ništa i bez objašnjenja je otišao kući. Isto je učinio i španski forenzički tim, čiji je predstavnik bijesno osudio “semantičku piruetu ratnih propagandnih ciljeva”. Godinu dana kasnije, Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju je obznanio da je konačan broj ubijenih na Kosovu 2.788. Ovaj broj je uključivao poginule na obje strane. Nije bilo genocida, a NATO napad je bio velika prevara.

Iza laži postojala je ozbiljna namjera. Jugoslavija je prije rata bila jedina nezavisna, multietnička država, koja je predstavljala politički i ekonomski most tokom Hladnog rata. Većina njenih privrednih dobara bila je u javnom vlasništvu. To nije bilo prihvatljivo za dalje širenje Evropske unije i ujedinjene Njemačke koja je nastojala priskrbiti svoje “prirodno tržište” u Sloveniji i Hrvatskoj. Tada su se Evropljani sastali u Maastrichtu i postigli dogovor kojim je Njemačka priznala Hrvatsku i Jugoslavija je bila gotova.

U Washingtonu, SAD su uvidjele probleme jugoslovenske ekonomije i odbile su kredit Svjetske banke. NATO, koji je tada bio na koljenima zbog kraja Hladnog rata, ponovo je postao globalna preporođena sila. Na mirovnim pregovorima o Kosovu u francuskom Rambouilletu 1999. godine, američka delegacija je posljednjeg dana pregovora pred srpsku stranu postavila plan Annex B. Taj plan je podrazumijevao vojnu prisutnost na teritoriji cijele zemlje, provođenje slobodne tržišne ekonomije i privatizaciju svih državnih firmi. Nijedna suverena država ne bi pristala na to. Kazna je uslijedila uskoro u vidu NATO bombardiranja zemlje. Bila je to preteča katastrofama u Afganistanu, Iraku, Libiji, Siriji i Ukrajini.

Od 1945. godine, više od trećine članica UN-a, njih 69, pretrpjelo je neki od sljedećih vidova američkog modernog fašizma. Te države su napadane, njihove vlade svrgavane, njihovi pokreti potiskivani, ljudi bombardovani, njihove ekonomije uništavane, a njihova društva podvrgnuta sakaćenju u opsadama poznatim pod imenom sankcije. Britanski historičar Mark Curtis procijenjuje da je u ovim akcijama stradalo više miliona ljudi, a zločini su svaki pud opravdani velikim lažima.

“Večeras, prvi put nakon 11.9., naša borbena misija u Afganistanu je završena”. Bile su ovo riječi Baracka Obame u govoru o stanju nacije u američkom Senatu početkom godine. Međutim, 10.000 vojnika i oko 20.000 vojnika pod ugovorom (plaćenika) ostalo je u Afganistanu na neodređenim zadacima. “Najduži rat u američkoj historiji odgovorno privodimo kraju”, istakao je Obama. UN je objavio da je samo u 2014. u Afganistanu stradalo više ljudi nego u bilo kojoj godini trajanja tamošnjeg rata. Najveći broj ubijenih – što civila, što vojnika – poginuo je za vrijeme trajanja Obaminog mandata.

Afganistanska tragedija mjeri se sa epskim zločinima u Indokini. U svojoj hvaljenoj i često puta citiranoj knjizi Velika šahovska ploča: Američki primat i njegov geostrateški imperativ, Zgibniew Brzezinski, kum svih američkih politika od Afganistana do danas, piše da ako Amerika želi kontrolu nad Euroazijom i dominaciju svijetom, ne smije dozvoliti narodnu demokratiju. Demokratija je neprijatelj imperijalističkoj mobilizaciji. On je u pravu. Kao što su Wikileaks i Edward Snowden otkrili, nadzor i policijska država uzurpirali su demokratiju. 1976. godine Brzezinski, tadašnji savjetnik američkog predsjednika Carteta za Nacionalnu sigurnost, demonstrirao je ovu svoju teoriju zadajući smrtni udarac prvoj i jedinoj demokratiji u Afganistanu u njegovj historiji. Ko se još sjeća ove bitne historije?

1960. godine Afganistan je bio najsiromašnija zemlja na svijetu, a onda je u narodnoj revoluciji 1978. pometen s vlasti plemićki režim. Narodna demokratska partija Afganistana (NDPA) formirala je vladu i započela program reformi koji je podrazumijevao ukidanje feudalizma, slobodu za sve religije, jednaka prava muškarcima i ženama, socijalnu pravdu manjinama. Više od 13.000 političkih zatvorenika je oslobođeno, a njihovi policijski dosijei su javno spaljeni.

Nova vlada je uvela besplatno zdravstvo za siromašne, ropstvo je ukinuto, pokrenut je program za masovno opismenjavanje stanovništva, dok su žene dobile do tada nečuvena prava. Do kraja osamdesetih godina, polovicu studenata činile su žene, gotovo polovinu afganistanskih zdravstvenih radnika činile su žene, trećinu državnih službenika i većinu nastavnika.

“Svaka djevojka je mogla ići u školu i na fakultet. Mogle smo ići gdje god smo željele i nositi odjeću koja nam se sviđala. Išli smi u kafiće, petkom smo išli u kino da gledamo najnovije filmove, slušali smi najnovije muzičke hitove. Sve je otišlo u krivom smjeru kada su vlast polako počeli preuzimati mudžahedini. Počeli su da ubijaju nastavnike i pale škole. Bilo smo prestrašeni. Bilo je smješno i tužno pomisliti da su to ljudi koje je Zapad podržavao”, kaže afganistanska kardiologinja Saira Noorani.

PDPA-ova vlada je imala podršku SSSR-a, iako je, kao bivši državni sekretar Syrus Vance, kasnije priznao da nije postojao nikakav dokaz o sovjetskoj umiješanosti u afganistansku revoluciju. Zabrinut zbog  rastućeg povjerenja među oslobodilački pokretima diljem svijeta, Brzezinski je smatrao da bi uspjeh PDPA u Afganistanu mogao poslužiti kao primjer drugim pokretima u svijetu. 3. jula 1979. godine Bijela kuća je tajno dala ovlasti za podršku plemenskim fundamentalistima, grupi kasnije poznatoj kao mudžahedini. Program je podrazumijevao pomoć od 500 miliona dolara na godišnjem nivou u oružju i drugim sredstvima. Cilj je bio svrgavanje prve sekularne i reformske vlade u historiji Afganistana. U avgustu 1979. godine američka ambasada u Kabulu je priznala da joj je veći interes pad PDPA-ove vlade bez obzira kakve će biti socijalne i ekonomske posljedice u ovoj državi.

Mudžahedini su preci Al-Qaede i Islamske države. Oni uključuju i Gulbuddina Hekmatyara, koji je primio na desetine miliona dolara u gotovini od CIA-e. Hekmatyar je bio specijalista za trgovinu opijumom i bacanje kiseline u lice ženama koje su odbijale nositi veo. Bio je pozvan u London gdje je primio priznanje od britanske premijerke Margaret Thatcher kao veliki borac za slobodu.

Takvi fanatici vjerovatno bi ostali u svojim plemenima da Brzezinski nije pokrenuo međunarodni pokret za promicanje islamskog fundamentalizma u Srednjoj Aziji s ciljem sprečavanja sekularnih političkih sloboda i destabilizacije SSSR-a, stvarajući, kako je napisao u svojoj autobiografiji, “mješovite muslimane”. Njegova velika želja poklopila se sa željom pakistanskog diktatora Generala Zie ul-Haqa za dominacijom u regiji, pa su zajedno uz pomoć CIA-e i pakistanske obavještajne službe ISI, počeli regrutovati ljude iz cijelog svijeta da se pridruže džihadu u Afganistanu. Jedan od njih bio je i saudijski multimilioner Osama bin laden, koji je je regrutovan u Islamskom koledžu u Brooklynu, New York, a vojnu obuku prošao je u CIA-inom kampu u Virginiji. Ova operacija je poznata pod imenom “Operation Cyclone”. Njegov “uspjeh” bilo je javno ulično vješanje posljednjeg PDPA-ovog predsjednika Mohammeda Najibulaha, koji je prethodno zatražio pomoć od UN-a u borbi protiv talibana. Pomoć nije dobio.

Konačan rezultat operacije Cyclon bio je 11.septembar 2001. Operacija Cyclone uskoro je postala “rat protiv terorizma” u kojem je bezbroj muškaraca, žena i dijece diljem muslimanskog svijeta, od Afganistana do Jemena, Somalije i Sirije, izgubilo živote. Poruka je bila i ostala” ako nisi s nama, onda si protiv nas”.

Zajednička nit u fašizmu, prošlosti i sadađnjosti, je masovno ubijanje. Američka invazija Vijetnama imala je svoje “slobodne vatrene zone”, “brojanje tijela” i “kolateralnu štetu”. U pokrajini Quang Ngai, odakle sam izvještavao, Amerikanci su ubili više hiljada civila, kao i u masakru u My Laiju, gdje sam također bio. U Laosu i Kambodži izvršena su najveća bombardiranja u historiji, a prizor iz aviona izgledao je poput monstruozne ogrlice. Bombardiranje Kambodže proizvelo je kambodžanski ISIL na čelu sa Polom Potom.

Danas, najveća pojedinačna kampanja terora podrazumijeva ubistva čitavih porodica, gostiju a svadbama, ožalošćenih na pogrebima. To su Obamine žrtve. Prema pisanju New York Timesa, Obama vrši selekciju s “liste za odstrijel” koju mu CIA dostavlja svakog utorka u sobi za operacije u Bijeloj kući. On tada odlučuje, bez trunke pravnog opravdanja, ko će živjeti a ko umrijeti. Njegovo oružje zove se Hellfire projektil, bespilotna letjelica, poznatija kao dron, koja sprži žrtve i pogođeni prostor bez da ostavlja ikakve ostatke. Svaki pogodak u metu registruje se na zaslonu, kao Bugsplat.

Ujedinjenje starog i novog fašizma predstavlja kult superiornosti. “Vjerujem u američku izuzetnost svakim dijelom svoga bića”, rekao je Obama, evocirajući izjave o nacionalnom fetišizmu iz tridesetih godina prošlog stoljeća. Historičar Alfred W.McCoy istakao je da je to bio slogan Hitlerovog posvećenika Carla Schmitta, koji je rekao “suvren je onaj koji odlučuje bespogovorno”. “Ova izjava sažima Amerikanizam, svjetsku dominantnu ideologiju, koja počiva na grabežljivosti i ispiranju mozga. Njegova uobraženost nameće zapadnu kulturu kao jedinu. Odrastao sam hraneći se američkom kinematografijom koja je dosezala gotovo do izobličenja historije. Nisam imao pojma da je Crvena armija bila ta koja je uništila Nacistički ratni stroj plativši cijenu u gubitku 13 miliona vojnika. Nasuprot tome, američki gubici, uključujući i one u Pacifiku, bili su 400.000. Hollywood je to iskrivio.

Sada je razlika u tome što američka publika u kinima krsti ruke gledajući “tragediju” američkih psihopata koji ubijaju ljude u udaljenim zemljama, baš kao što ih i sam predsjednik ubija. Oličenje holivudskog nasilja, glumac i reditelj Clint Eastwood, bio je nominiran ove godine za Oscara za svoj film Američki snajperist, film o licenciranom ubici i luđaku. New York Times je film opisao kao patriotski, porodični film, koji obara rekorde gledanosti u prvim danima svog prikazivanja.

Ne postoje herojski filmovi o američkom zagrljaju fašizma. Tokom Drugog svjetskog rata Amerikanci i Britanci su ušli u rat protiv Grka koji su se herojski borili protiv Nacizma i bili veliki pokret otpora prema rastu grčkog fašizma. CIA je 1967. godine pomogla grčkoj fašističkoj hunti da preuzme vlast, baš kao što je to učinila u Brazilu i drugim zemljama Latinske Amerike. Nijemci i Istočni Evropljani koji su usko surađivali s Nacistima u zločinima protiv čovječnosti dobili su sigurno utočište u SAD. Mnogi od njih su pomilovani, a njihovi talenti došli su do izražaja. Wernher von Braun bio je otac nacističke V-2 bombe i američkog svemirskog programa.

Tokom 1990-ih članice bivšeg SSSR-a, istočnoevropske zemlje te zemlje Balkana postale su vojna ispostava NATO-a, a nasljednici Nacističkog pokreta u Ukrajini dobili su novu priliku. Odgovoran za smrt hiljada Jevreja, Poljaka i Rusa tokom Nacističke invazije na SSSR, ukrajinski fašizam je rehabilitiran, a njegov novi val oživio je pod imenom nacionalizam. Vrhunac se dogodio 2014. godine kada je Obamina administracija spiskala 5 milijardi dolara na državni udar protiv demokratski izabrane vlasti. Udarna snaga državnog udara bili su ne-Nacisti pod imenom Desni sektor i Svoboda. Jedan od lidera bio je Oleg Tyahnybok, koji je pozvao na “čišćšenje” od “moskovsko-židovske mafije” i drugog šljama uključujući gay populaciju, feministkinje i ljevičare.

Ovi fašisti danas su dio nove vlade u Kijevu. Prvi zamjenik predsjednika ukrajinskog Parlamenta Andry Parubiy, vođa vladajuće stranke, jedan je od osnivača pokreta Svoboda. Parubiy je 14. februara javno priznao da je bio u Washingtonu gdje je tražio “moderno oružje”. Ako ova operacija uspije, to će biti predstavljeno kao čin rata od strane Rusije.

Nijedan zapadni lider nije govorio o obnovi fašizma u srcu Evrope izuzev Vladimira Putina čiji narod je izgubio 22 miliona ljudi tokom Nacističke invazije u Drugom svjetskom ratu koja je stigla upravo preko ukrajinske granice. Na nedavnoj mirovnoj konferenciji u Minhenu, američka pomoćnika državnog sekretara za Evropska i Euroazijska pitanja Victoria Nuland oštro je kritikovala evropske lidere zbog protivljenja američkoj inicijativi da naoruža vlast u Kijevu. Njemačkog ministra odbrane optužila je za defetizam. Nulandova je osmislila puč u Kijevu. Ona je supruga Roberta D.Kagana suosnivača ekstremno desničarskog Projekta za novo američko stoljeće, a bila je i savjetnica Dicka Cheneya za vanjsku politiku.

Situacija se ipak nije razvijala kako je Nulandova očekivala. NATO je bio spriječen da preuzme rusku pomorsku bazu na Krimu. Većinska ruska populacija na Krimu – kojeg je Nikita Hruščov nelegalno poklonio Ukrajini 1954. godine – glasala je za povratak Rusiji. Referendum je bio dobrovoljan uz međunarodno nadgledanje. Nije bilo invazije. U isto vrijeme, režim iz Kijeva je pokrenuo etničko čišćenje ruskog stanovništva na istoku zemlje. Raspoređujući neonacističke milicije u maniru Waffen SS-ovaca, počelo je bombardovanje i opsada gradova i sela. Kao oružje su koristili masovno izgladnjivanje ljudi, presjecanje elektrifikacije, blokiranje bankovnih računa, zaustavljanje socijalne pomoći i penzija. Više od milion ljudi je spas pronašlo u bjekstvu u Rusiju. U zapadnim medijima oni se opisuju kao raseljena lica koja su pobjegla od nasilja prouzrokovanog “ruskom invazijom”. Zapovjednik NATO-a general Breedlove, objavio je da se okupilo 40.000 ruskih trupa. U vrijeme kada postoje satelitski forenzički snimci, on nije ništa ponudio kao dokaz toga.

2. maja 2014. u Odesi je pred očima policije u trgovačkom sindikalnom sjedištu živ spaljen 41 Rus, a vođa Desnog sektora Dmytro Jaroš je pozdravio ovaj masakr “kao još jedan veliki dan u našoj historiji”. U američkim i britanskim medijima ovaj događaj je opisan kao “sumorna tragedija” koja je rezultat sukoba između nacionalista (neonacista) i separatista ( ljudi koji su uredno predali potpise za referendum za federaciju unutar Ukrajine). New York Times je događaj nazvao ruskom propagandom upozoravajući na antismitizam među novim Washingtonovim klijentima. Wall Street Journal je “prokleo” žrtve objavivši da su ovaj “smrtni događaj vjerovatno prouzrokovali pobunjenici”, dok je Obama čestitao hunti na suzdržanosti.

29. januara najviši vojni zapovjednik Ukrajine Viktor Muzhemko, gotovo nehotice je odbacio sam temelj za američke i EU sankcije prema Rusiji kada je rekao “ukrajinska vojska se ne bori protiv regularnih jedinica ruske vojske. To su pojedini građani koji su članovi ilegalnih oružanih grupa, ali ruske invazije nije bilo”. Ova izjava nije bila u vijestima. Američki republikanski senator iz Oklahome James Inhofe, 21. februara ove godine, predstavio je u američkom Senatu zakon po kojem bi se odobrilo slanje naoružanja vlastima u Kijevu. U svojoj prezentaciji zakona, Inhofe je pokazivao slike kojima je pokušao dokazati da ruske trupe ulaze u Ukrajinu. Bilo je to podsjećanje na lažne slike Ronalda Reagana o ruskom instaliranju u Nikaragvi i lažne dokaze Colina Powella UN-u o oružju za masovno uništenje u Iraku.

Intenzitet prljave kampanje protiv Rusije i prikazivanja njenog predsjednika kao gluhonijemog nitkova bilo je nešto što nikada prije nisam vidio radeći kao reporter. Jedan od najistaknutijih američkih istraživačkih novinara Robert Parry, koji je razotkrio aferu Iran-Contra, nedavno je napisao “Nijedna evropska vlada još od Hitlerove Njemačke nije spremila vojnike u rat protiv domaćeg stanovništva, ali jeste vlada u Kijevu i to svjesno. Ipak, u cijelom zapadnoevropskom političkom i medijskom spektru, postojao je studiozan napor da se stvarnost prikrije, čak do te mjere da su ignorirane i dobro utvrđene činjenice. Ako se pitate kako bi svijet mogao zasrljati u Treći svjetski rat, kao što je to učinio prije jednog stoljeća, sve što trebate je da pogledate u ludilo nad Ukrajinom koje se pokazalo neosjetljivo prema činjenicama i razumu”.

1946. godine tužitelj suda u Nurnbergu je rekao njemačkim medijima; “psihološko ratovanje korišteno od strane nacističkih urotnika dobro je poznato. Prije svake velike agresije, s nekoliko iznimki, oni su pokretali izračunatu medijsku kampanju u cilju slabljenja žrtava i psihološke pripreme njemačke javnosti za napad. U propagandnom Hitlerovom sistemu, dnevna štampa i radio bili su najvažnije oružje”. Timothy Garton-Ash je 2. februara u Guardianu pozvao na svjetski rat. Naslov je glasio “Putin mora biti zaustavljen”. Ponekad samo topovi mogu zaustaviti oružje, pisalo je u tekstu. On je priznao da opasnost od rata može “hraniti rusku paranoju od opkoljavanja”, ali da je to sasvim uredu. On je svojim čitateljima objasnio da Amerika ima najbolji alat za taj posao.

Garton-Ash, profesor sa Oxforda, ponovio je 2003. godine laži koje su dovele do pokolja u Iraku. “Saddam Hussein, kao što je Colin Powell dokumentovao, raspolaže ogromnim količinama biološkoh i hemijskog naoružanja, a velike količine još uvijek skriva. On pokušava napraviti i nuklearnu bombu”. On je pohvalio Blaira opisujući ga kao “Gladstonijana, kršćansko liberalnog posrednika”. Isti profesor je 2006. godine napisao “nakon Iraka, Zappad se sada suočava s novim testom, Iranom”.

Još jednom postoje ozbiljne namjere. Svjetski vladari ne žele Ukrajinu samo za svoje vojne baze, već žele i njenu ekonomiju. Nova kijevska ministrica finansija Nataliwe Jaresko je bivša visoka dužnosnica State Departmenta zadužena za inozemna ulaganja. Ona je po hitnoj proceduri dobila ukrajinsko državljanstvo. Oni žele Ukrajinu zbog njenog plinskog bogatstva. Sin američkog dopredsjednika Joea Bidena član je upravnog odbora najveće ukrajinske naftne i gasne kompanije. Proizvođači GM sjemena, kompanije kao što je zloglasni Monsanto, žele se dokopati bogatog ukrajinskog poljoprivrednog zemljišta.

Pored toga oni žele ukrajinskog moćnog susjeda Rusiju. Njihov cilj je komadanje Rusije po balkanskom sistemu kako bi iskoristili njene izvore prirodnog plina, žele kontrolu nad Arktičkim okeanom i njegovim prirodnim bogatstvima, a Rusija ima dugu kopnenu granicu s Arktikom. Njihov čovjek u Moskvi nekada je bio pijanac Boris Yeltsin, koji je rusku ekonomiju predao u ruke Amerikanaca. Njegov nasljenik Vladimir Putim je ponovo vratio suverenost ruskoj naciji i to je njegov najveći zločin.

Odgovornost nas ostalih je jasna. To je identificirati i javno obznaniti njihove ratnohuškačke laži i nikada ne smijemo sklopiti tajni sporazum s njima. To je ponovo probuditi velike narodne pokrete koji su donijeli krhku civilizaciju u moderne imperijalističke države. Najvažnije od svega je spriječiti ih da ne osvoje nas same. Naš um, naše čovječanstvo

John Pilger (9. oktobra 1939. Sidney, Australia) je australijsko-britanski novinar koji živi u Londonu. Novinarsku slavu je stekao izvještavajući iz Vijetnama, a danas je poznat kao jedan od najžešćih kritičara američke i britanske vanjske politike. Autor je velikog broja dokumentarnih filmova, a redovni je kolumnista britanskog New Statesmana.

johnpilger.com