Začuđujuća logika realpolitike
Povezani članci
- Clinton i Trump favoriti predizbora, hoće li “super utorak” pokopati nade njihovih protivnika?
- Jermenija: Novi zakon o amnestiji omogućit će puštanje na slobodu 600 zatvorenika
- Mediji: Evropa ušla u rat s Rusijom preko Ukrajine, a cilj ne zna
- Trump: Putinu dajem najvišu ocjenu
- Nemački poslanici odobrili nabavku borbenih lovaca F35
- Jedanaestero poginulih i 45 nestalih u jakim kišama u Japanu
Pobunjenik u Siriji: “ Ko treba ovu kompletno razorenu zemlju da održi na životu?”
By: Jakob Augstein
preveo: Ešref Zaimbegović
Izraelski napad na sirijski konvoj sa oružjem bio je opomena. Izrael ipak nešto čini dok je Evropa bez rješenja. Poslije dvije godine građanskog rata u Siriji jasno je: bila je greška postaviti se tako rano protiv Assada.
Koje ciljeve je izraelska avijacija prošlog tjedna stvarno gađala saznati ćemo tek u slijedećoj WikiLeaks akciji. Do tada držaćemo se plauzibilne poluzvanične verzije: Izraelci su uništili sirijsko oružje koje je bilo namjenjeno miliciji Hisbollaha u Libanonu. To je tačka zaokreta u konfliktu u Siriji. Izraelski vazdušni napad podsjetio je Zapad na činjenicu da poslije skoro dvije godine nemaju jasno stajalište u sirijskom građanskom ratu. Slabosti sirijske politike Zapada su se jasno pokazale na Konferenciji o sigurnosti u Munchenu: Zapad slijedi u Siriji više ciljeva istovremeno – i suviše rano se opredjelio protiv diktatora Assada.
Rusija se ljutila. Radi se „ o neprovociranim napadima na ciljeve u jednoj suverenoj državi“. To je protiv povelje UN i „nije prihvatljivo“. Arapska liga je dala izjavu da ovim „brutalnim aktom na sirijskoj teritoriji“ Izrael ponovo narušava suverenitet jedne arapske države. I u samom Izraelu piše novinar Gideon Levy: „ Postoji linija koja povezuje izraelsko ignorisanje cjelosvjetske kritike njegove politike naseljavanja sa tajanstvenim vazdušnim napadima u Siriji. Ta arogantna linija glasi: Izrael smije sve.“
Može li se međutim ovdje vladi Netanjahua stvarno predbaciti želja za sukobom.
Ovaj napad je u svakom slučaju bio već odavno najavljen. Ljetos je Jerusalem upozorio: ”Ako Sirija pripremi svoje rakete i opremi ih hemijskim bojevim glavama ili ih prepusti Hisbollahu biće to shvaćeno kao razlog da se Sirija napadne – i u slučaju da bi to vodilo u rat. Jedna zemlja mora braniti svoje crvene linije.” Jerusalem je očevidno vidio da je jedna takva linija sada prekoračena.
Bojazan oko sirijskog hemijskog oružja je realna. Postoji razlika između Sirije 2013. i Iraka 2003.: Ovdje znamo da oružje masovnog uništenja postoji, tamo se morao Zapad oko njihove egzistencije međusobno lagati da bi opravdao rat. Državna obavještajna agencija procjenjuje siriske zalihe na 700 tona sarina i po 100 tona senfgasa i VX, vjerovatno najopasnijeg hemijskog borbenog materijala. Šta će biti sa tim ako Assad padne?
Zapadu mora postati jasno šta želi
Međutim šta će biti uopšte sa Sirijom ako Assad padne? Što se tiče oružja Izrael, sa pravom, ne prihvata nikakav riziko. Ali što se tiče cijele države Sirije to riziko je za region utoliko veće. Izraelci mogu – sa podrškom USA – mnogo toga učiniti da Hisbollah ne dobije nikakvo hemijsko oružje niti nosače raketa. Ali kako će Zapad spriječiti da se sirijski građanski rat ne pretvori u katastrofu na Bliskom istoku? Radi toga moraju zapadni političari razjasniti šta oni žele u Siriji.
Do sada je bilo previše ciljeva istovremeno:
- srušiti diktatora Assada
- spriječiti pruzimanje moći od strane islamista
- gušiti Iran
- štititi Izrael
- otjerati Ruse
- osigurati trase budućih naftovoda i plinovoda
- i ,osim toga, spriječiti da Nato bude uvučen u jedan rat na Bliskom istoku.
To sve zajedno nije moguće.
Pobunjenici sebi nemogu dozvoliti da se odreknu islamista
Puno bi se dobilo već time kada bi se , u najmanju ruku, utvrdio glavni prioritet. Ako bi Zapad slijedio vlastitu retoriku tada to mora biti borba protiv jačanja militantnih islamista. Damask kao središte internacionalnog “džihadizma” bi bio za Izrael opasniji nego što je nekada bila Baath partija.
Amerikanci su doduše u decembru proglasili lokalni ogranak Al-Qaide, Nusra – front, za terorističku organizaciju. Međutim koje posledice je to imalo? Došlo je do demonstracija, podizani su transparenti na kojima je pisalo:” Hvala svim “teroristima” koji se bore protiv Assada.” I rukovodstvo takozvane Nacionalne koalicije, to jest one sirijske opozicije koja uživa podršku Zapada, zamolilo je odmah svoje američke saveznike da još jednom preispitaju tu odluku.
Nikakvo čudo. Novinar Jürgen Todenhöfer opisao je nedavno u “Kölner Stadt-Anzeiger” odnose snaga u sirijskoj opoziciji ovako:” Tamo se bori više od 50.000 naoružanih pobunjenika protiv Assadovog režima. 40.000 od njih su, prema izjavama demokratskih opozicionara, islamski ekstremisti. Najmanje 15.000 su pripadnici Nusra –fronta.” Iako on ne daje nikakve potvrde za ove brojeve jedno je jasno: pobunjenici sebi ne mogu dozvoliti da se odreknu islamista.
To međutim znači: ako Zapad želi poraz Assada tada mora računati sa pobjedom islamista.
To se tada naziva realpolitika
A to Zapad možda već čini. Tek sada je postalo poznato da je Hillary Clinton prošlog ljeta htjela da naoruža Nacionalnu koaliciju. To se nije realizovalo. Amerikanci su se na vrijeme sjetili na “Stinger” rakete, koje su nekada, za vrijeme hladnog rata, slali afganistanskim mudžahedinima – i koje je kasnije Al-Qaida, sa prijateljskim pozdravima, vračala američkim pilotima.
Političar Michel Aoun, jedan od vođa hriščanskih milicija za vrijeme libanonskog građanskog rata, nedavno je izjavio za Frankfurter Allgemeine Zeitung: “ Ko će poslije Assada održati na životu ovu kompletno razorenu zemlju, ko će savladati ovaj haos? Gdje su sada oni, često citirani umjereni Arapi? Ja nisam protiv demokratije ali sam protiv toga šta nam dolazi. Što će procvjetati nakon pada Assada biće vladavina islamista.” Ko to ne želi ne može imati interesa na obaranju Assada. Međutim on tada mora računati da će Assad svoj narod i dalje držati u ropstvu. To se tada naziva realpolitika.