Ukradena budućnost Rusije

Povezani članci

• EU i Ukrajina dogovorile “osnovne uslove” za isporuku gasa
• SAD: Protesti učenika, traže strožije kontrole oružja
• Trgovinski rat je imao uticaj na opadanje vanjske trgovine Kine u 2019. godini
• Kriminalizacija novinarstva
• Potraga bez uspjeha: Još nema traga nestalom malezijskom zrakoplovu
• U Argentini počinje samit G20

Foto: Sergei Malgavko/TASS via Getty Images

Invazijom na Ukrajinu ruski predsjednik Vladimir Putin dovodi u pitanje ne samo nezavisnost te zemlje, nego i širi evropski sistem koji počiva prije svega na nepovredivosti granica i pravu naroda. Nije bilo usporedivog događaja u Evropi još od Hitlerovog doba.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Ukrajina je, kaže Putin, nedjeljivi, sastavni dio Rusije. Šta god da većina ukrajinskih građana misli o ovoj tvrdnji, prema Vladimiru Putinu nije važno, jer radi se o veličini Rusije i poziciji u svijetu. Međutim, u stvarnosti on želi više od Ukrajine. Za njega se tu radi o cjelokupnom evropskom poretku, koji počiva, prije svega, na nepovredivosti granica svih država na evropskom kontinentu, koje bi on htio revidirati. Njegov veliki projekat je sasvim očigledno revizija evropskog projekta da bi omogućio obnovu Rusije kao nadmoćne, bar u istočnoj Evropi. Poniženje 90-ih godina, sa krajem Sovjetskog saveza i kolaps unutrašnjeg poretka Sovjetskog saveza treba da se izbriše i Rusija opet postane velesila u istom nivou kao SAD i Kina.

Ukrajina, kaže Putin, ne raspolaže nikakvom vlastitom tradicijom državnosti i samo je običan alat u rukama agresivnih, za ekspanzijom požudnih SAD i NATO, dakle opasnost za rusku bezbjednost. Svoj vrhunac bizarnog govora ruski predsjednik doživio je u tvrdnji da bi Ukrajina nastojala da dođe u posjed atomskog oružja, koje je ona 90-ih godina prošlog stoljeća, kada je nakon kraja Sovjetskog saveza raspolagala sa trećim najvećim nuklearnim arsenalom na svijetu, uz pomoć diplomatskih aktivnost „zlih“ SAD-a ustupila Rusiji za garanciju svoga teritorijalnog integriteta, utvrđenog Budimpeštanskim memorandumom 5. decembra 1994. i tada potpisanog od sila garanta SAD-a, Velike Britanije i Rusije prema državama koje su dale nuklearno oružje Ukrajini, Bjelorusiji i Kazahstanu.

Ovaj govor nema baš puno smisla, bez obzira koliko se orijentiše na historijske činjenice, ali očigledno radi se o obrazloženju za vojni napad na susjeda Ukrajinu pred vlastitim narodom, jer ruski narod izgleda da ne bi htio nikakav rat. Većina bi umjesto toga htjela bolji život, više blagostanja i gospodarski napredak i nikakav rat za nadvladu u istočnoj Evropi. Ponovo će veliki ruski narod biti pokraden za svoju budućnost kao tako često u ruskoj historiji. Uspon Rusije u 19. i 20. stoljeću u velesilu bio je pun tragedija za narode Rusije. Ovdje se ipak mora dodati da ovo nije važilo samo za Rusiju nego su tragedije morale biti plaćene prije svega od njihovih pokorenih susjeda koje je Rusija postupno prisjedinjavala.

Šta izgleda da ostaje Putinu skriveno je saznanje da ruska politika velesile uključujući ovladavanje nad tuđim narodima u njihovoj zoni uticaja, ove narode navodi da misle samo jedno: na bijeg iz tamnice naroda pri prvoj ponuđenoj prilici i pod zaštitna krila NATO-a. Pogledajmo NATO širenje na istok nakon 1989. godine. Zašto želi Ukrajina u NATO? Jer im preko puta na granicama stalno stoji na ekspanziju spremna ruska politika, a ne zato jer NATO navodno ima namjere da napadne Rusiju. Zašto sve te zle namjere koje ruska propaganda podmeće Zapadu nisu ostvarene u 90-im godinama kada je Rusija stvarno bila na dnu i kada bi to bilo lako? Zato što su te tvrdnje samo propaganda i besmislene su.

Rusko carstvo pokazuje se, sa svojom specifičnom mješavinom iz unutrašnjeg siromaštva i brutalnog ugnjetavanja i svoga zahtjeva za moći kao svjetske sile, do u naše doba kao izuzetno rezistentno na modernizaciju, bilo pod vladavinom careva ili pod Lenjinom i Staljinom i njihovim nasljednicima ili pod Putinom. Uvijek su ceh plaćali i plaćaju obični ljudi, bez da je bilo vidljivog napretka. Tako je i sada pod Vladimirom Putinom. Uporedimo samo dohodak po glavi stanovnika Kine sa Rusijom, oba autoritativna sistema. Kinezi imaju sa svojim ogromnim stanovništvom 17,5 hiljada dolara bruto domaći proizvod po glavi godišnje i ostavili su iza sebe Rusiju koja ima mršavih 13,4 hiljade američkih dolara po glavi. Putin vozi punom snagom u rikverc kroz historiju u pravcu 19. i prve polovine 20. stoljeća tražeći nekadašnju veličinu.

Nasuprot tome, Kina vozi sa punom brzinom naprijed u pravcu velesile 21. stoljeća. Ovaj uspjeh može zahvaliti prije svega svojoj širokoj gospodarskoj i prije svega tehnološkoj modernizaciji.

Joschka Fischer, njemački ministar vanjskih poslova i vice kancelar od 1998. do 2005. bio je lider njemačke partije Zelenih skoro 20 godina.

project-syndicate.org