Učiti od ebole: Neoliberalizam je oslabio zdravstvene sisteme afričkih zemalja, a ipak se one znaju boriti protiv Corone bolje nego SAD

Povezani članci

• Aktualni izazovi u suvremenim međunarodnim odnosima
• Izbori u Španiji i kraj dvopartijskog sistema
• Brod sa 105 imigranata potonuo u vodama Australije; spašavanje u tijeku
• Indonežani strahuju od novog cunamija i erupcije vulkana Krakatoa
• Cipras na Kipru počinje evropsku turneju
• Pobunjenici proglasili pobjedu na referendumu

foto: DPA

Corona virus pokazuje jasno kako su važne osmišljene investicije u zdravstvenu skrb, a posebno u javno zdravstvo. Međutim u vremenima Corona virusa neoliberalni kapitalizam se neočekivano nalazi konfrontiran sa posljedicama svoje politike na život ljudi. Zato se mora samo pogledati kako SAD i afričke zemlje kao Nigerija postupaju sa tom bolešću.

Piše: Crystal Simeoni

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

SAD važe kao domovina neoliberalizma. Posebno je sektor zdravstva reformisan prema neoliberalnim mjerilima. Nedavno je predsjednik Trump, usred globalne zdravstvene krize, potpisao zakon koji predviđa „smanjenje budžeta za Centers of Disease Control and Prevention (CDC) za 16 posto i za ministarstvo zdravstva za 10 posto”. Smanjenje sredstava kao ovo vodi tome da se ljudi u SAD zbog visokih troškova ne mogu dati testirati.

Prema WHO „znanje o epidemiji je prvi korak za njeno otklanjanje“. Tomu pripadaju testovi da bi se znalo odakle se virus širi i odgovarajuće može suzbiti. Prema izvještajima iz SAD pogođenima se u pojedinim slučajevima obračunava 1000 dolara za test i još više za karantinu. Zato mnogo ljudi ne idu na testiranje i time doprinose širenju virusa. Mnogobrojni radni odnosi u SAD ne predviđaju plaćanje bolovanja tako da oni koji malo zarađuju kod simptoma sličnih gripi jednostavno ne mogu ostati kod kuće.

Vlade su morale smanjivati svoj budžet za javno zdravstvo tako da je ono postalo roba i odgovornost je od države prevaljena na pojedince.

I Afrika je osamdesetih i devedesetih godina patila od posljedica neoliberalnih normi iz takozvanih programa strukturnog prilagođavanja u čijem provođenju su smanjeni izdaci za javne službe i dobra, među ostalim za osnovno obrazovanje, zdravstvo i javnu infrastrukturu. Vršen je pritisak na afričke države da privatiziraju, dozvole više tržišta i orijentišu se na izvoz.

Vlade su morale smanjivati svoj budžet za javno zdravstvo tako da je ono postalo roba i odgovornost je od države prevaljena na pojedince. Zdravstvo se prebacilo u privatni sektor što pobornici socijalne pravde oduvijek kritikuju kao neodrživo, jer privatnogospodarska preduzeća u osnovi ne rade u interesu stanovništva nego hoće da ostvare dobitak.

U ustavu Svjetske zdravstvene organizacije stoji: „Posjedovanje najboljeg zdravstvenog stanja tvori jedno od osnovnih prava svakog ljudskog bića […].“ Ovo osnovno pravo moraju potporiti države i tako se postavlja pitanje, kako ljudi treba da “uživaju” takvo pravo ako je njegovo osiguranje privatizovano i za mnoge je preskupo. Ovaj razvoj doprinosi tomu da se ponašanje građana mijenja i oni više ne idu u zdravstvene ustanove jer to jednostavno ne mogu sebi dozvoliti.

Situaciju u SAD i u Africi zbog pojedinačnih elemenata, vlastitih istorija i različitih udjela moći u svjetskoj politici naravno nije moguće upoređivati. Međutim posljedice privatizacije zdravstvenog sistema su očigledne i iznenađujuće slične.

U Nigeriji su iskustvom utvrdili da se intervencije u zdravstvu ne smiju odvijati samo vertikalno. To nije dovoljno da bi se specifične bolesti u određenom trenutku suzbijale i liječile.

Izbijanje ebole 2014. dalo je afričkim zemljama kao Nigeriji bolnu lekciju. Dok se bolest dobila pod nadzor u Nigeriji je bilo dvadeset oboljelih i osam smrtnih slučajeva. Započelo je u Lagosu, jednom od najmnogoljudnijih gradova u Africi. To da je vladi uspjelo da bolest suzbije i pored njihovog nesposobnog zdravstvenog sistema već je podvig. Posljednjih godina Nigerija je bez mnogo posebnih mjera uspjela savladati i druge infektivne bolesti. Pritom je zemlja dobila važna iskustva kojima sada može pomoći drugim afričkim zemljama u borbi protiv Covid -19. Nigerija je tako bolje pripremljena na krizu nego države kao SAD.

Na primjer Nigerija je naučila iz ebola krize kako je teško voditi borbu protiv bolesti koje su već izbile. Bilo bi lakše suzbiti ih u ranom stadiju. Ove lekcije vlada je primijenila sada u Corona krizi. Posebno je Nigerija naučila iz iskustva da intervencije u zdravstvu ne smiju proticati samo vertikalno. Vertikalne su intervencije sa kojima se specifične bolesti u određenom momentu suzbijaju i najčešće izliječe, naprimjer u liječenju kolere ili malarije. Mnogi partneri u razvoju kao naprimjer zaklada Billa i Melinde Gates koncentrišu se naprimjer u radu sa malarijom na vertikalne intervencije koje međutim malo doprinose cjelovitom pristupu u zdravstvu.

Širi horizontalni pristup obuhvata prevenciju i liječenje pri čemu težište leži na dobrobiti cijele zajednice da se bolest ne bi mogla tako lako proširiti. U Nigeriji se zna da se mora uzeti u obzir povezanost između zdravstva i drugih aspekata života. Jednako važne su kontrole i skeniranje na aerodromima i na granici gdje se ljudima mjeri temperatura i pitaju se o toku putovanja i simptomima bolesti. To se u SAD tek još mora učiti.

Zdravstveni sistem je upućen na adekvatne horizontalne intervencije, a te može obezbijediti samo javni sektor.

Zdravstveni sistem je upućen na adekvatne horizontalne intervencije a te može obezbijediti samo javni sektor. Jedan takav cjelokupan pristup uzima u obzir na primjer obezbjeđenje čiste vode za pranje ruku da bi se spriječilo širenje bolesti; tu spadaju ljekari koji su odgovarajuće plaćeni i imaju sigurne radne uslove kao i dobro opremljeno istraživanje. Ovakvu kompleksnu mrežu raznih pripremnih mjera neoliberalna, na privatizaciju fiksirana agenda ne može isporučiti.

Neoliberalne strategije bile su krive za katastrofalno podfinansiranje zdravstva u Nigeriji (i u ostatku Afrike). U međuvremenu Svjetska banka propagira i dalje svoj projekat „Maximising Finance for Development“, kojim se zemlje, posebno na globalno jugu, pritišću da svoje razvojne probleme, naprimjer u području zdravstva rješavaju putem privatnog finansiranja. 3. marta ove godine najavili su Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond da će staviti na raspolaganje pozajmice u nuždi za Corona krizu „posebno siromašnim zemljama u kojima je zdravstveni sistem posebno loš i gdje su ljudi posebno neotporni“.

Afrika trenutno na osnovu mnogih kredita i pozajmica privatnih kreditora stoji na ivici dužničke krize. Zbog toga se postavlja pitanje zašto se pokušava ove probleme riješiti sa neoliberalnim metodama finansiranja koje su i dovele do ovih nedostataka u sistemu.

ipg-journal.de