Turska crvena linija

Povezani članci

• UN: Više od 5 miliona izbjeglica napustilo Ukrajinu
• Lider jedinice ukrajinskih dobrovoljaca najavljuje upade u Rusiju
• Hamas: Rat neće biti gotov dok se ne okonča blokada Gaze
• Korbinova osveta na izborima: krah političkog establišmenta u Britaniji
• Senegal: Novinar u zatvoru zbog homoseksualnosti
• Bugarska gradi žičanu ogradu dugu 100 kilometara duž granice

Za samoprozvane branioce slobode govora u Turskoj, sve se svodi na dvostruke standarde i selektivnu memoriju.

Piše: Merve Sebnem Oruc– Al Jazeera

Sjećam se dana kada su svi građani Turske morali voljeti Mustafu Kemala Ataturka. Od vrtića do srednje škole, svi učenici su svako jutro u školi morali recitovati zakletvu. Ni danas ne mogu zaboraviti te stihove: „O veliki Ataturče, koji si nam stvorio ovo danas; na putu kojim si krenuo, u državi koju si osnovao, zaklinjem se neprestano da ću ići ka cilju koji si nam pokazao.“

Svi građani Turske morali su iz dubine duše izgovarati ovu zakletvu. Što ste glasnije izgovarali ove riječi, to ste bolji građanin bili.

Ti dani još nisu postali dio davne prošlosti. Vladajuća Stranka pravde i razvoja (AKP) je ovu fašističku praksu ukinula tek 2013. godine. To su bile dobre vijesti, ali nisu svi bili oduševljeni.

Prokemalistički mediji su napali paket reformi, uključujući i brojne demokratske regulative, a njihovi kolumnisti su oštro kritikovali ovaj potez jer je Turska iza sebe ostavila praksu obožavanja Ataturka.

Kažnjivo djelo

U danima nakon što je cijeli svijet osudio napad na francuski satirični list Charlie Hebdo, mnogi su u Turskoj izgleda zaboravili dane kada je bilo kakva kritika Ataturku predstavljala kažnjivo djelo – zbog kojeg ste mogli biti proglašeni izdajnikom.

Kemalizam nije samo ideologija; za veliki broj Turaka kemalizam je gotovo religija. Poeme koje predstavljaju Ataturka kao Boga dokaz su pokušaja da se kemalizam nametne kao religija.

Zato su oni vidjeli islam, većinsku religiju u Turskoj, kao prijetnju. Nije bilo dovoljno što Ataturka njegove pristalice vole. Svi smo mu se morali predati i njega idolizirati.

Poznati citati Roland Barthesa opisuje kako smo mi tada živjeli: „Fašizam nije kada neke stvari ne smijete reći; fašizam je kada ih morate reći.“

Džumhurijet, vodeći prosekularistički dnevni list osnovan 1924., simbol je kemalizma od samog početka.

Javnost je u Turskoj bila naviknuta na njihove članke u kojima napadaju muslimane, vide ih kao prijetnju, preziru ih, te na članke njihovih kolumnista koji vrijeđaju islam.

S druge strane, kod njih se uvijek jasno znala granica kada je u pitanju kemalizam. U Džumhurijetu nikada nije bilo mjesta za kritiku Ataturku ili kemalizmu; sasvim suprotno, ovaj list je napadao kritičare.

Prošle sedmice su iz lista Džumhurijet najavili da će objaviti karikature iz lista Charlie Hebdo kao znak odbrane prava na slobodu izražavanja.

Time su izazvali razne reakcije. Turska zajednica, većinom muslimanska je naravno bila nezadovoljna odlukom ovog dnevnog lista jer vrijeđanje religije ne smatraju ispoljavanjem slobode govora.

Neki kažu da je ovaj potez provokacija – ili u najmanju ruku nepromišljen – ali većina ovu odluku smatra licemjernom.

Kritičari su na društvenim mrežama ili čak u konvencionalnim medijima istakli njihovo netrpljenje bilo kakve kritike upućene Ataturku.

Džumhurijet je međutim, preuveličao njihove reakcije, odabrali su da se pretvaraju i predstavili su uvrede i izrugivanje objavljivanja karikatura kao napad na slobodu govora.

Sloboda govora

Islamisti su protestovali protiv ovog lista i njegove odluke, ali nije se dogodilo ništa. Policija jeste posjetila štampariju ali nisu izrečene nikakve restrikcije. Vlada je poduzela mjere predostrožnosti protiv mogućih napada na dnevni list ali oni su predstavili situaciju kao da su opkoljeni.

Charlie Hebdo je poznat kao satirični list koji je protiv svake vlasti, svetinja ili pojedinca ili grupe koja tvrdi da ima nadmoć. Sve i da to objašnjenje privatimo – mada se ja lično s tim ne slažem jer nam je poznato kako je Charlie Hebdo do sada primjenjivao dvostruke standarde u pogledu Izraela – Džumhurijet ili neki drugi kemalistički list u Turskoj nipošto nije u poziciji da brani vrijednost slobode govora s obzirom da ne toleriše bilo kakve negativne riječi o svom idolu, Ataturku.

Istog dana je redakcija islamističkog lista Yeni Akit u Istanbulu gađana kamenjem i jajima tokom protesta protiv objavljivanja slika pretučenog Ataturka u ovom listu. Niko od takozvanih branilaca prava na „slobodu govora“ koji su podržali objavljivanje karikatura lista Charlie Hebdo nije osudio napad.

Medijske ličnosti koje podržavaju Gulena, a predstavljaju se kao muslimani, objavili su da podržavajuDžumhurijet zarad slobode govora; međutim nisu se oglasili nakon napada na Yeni Akit. Mediji koji podržavaju Gulena bili su protiv objavljivanja uvredljivih slika poslanika Muhammeda u listu Charlie Hebdodo 2013. i oduvijek se protive objavljivanju bilo kakve kritike upućene njihovom vođi Fetullahu Gulenu.

Njihova promjena stava u vezi lista Charlie Hebdo povezana je sa njihovim zaokretom u vezi islama, ali kritikovanje Gulena je za njih oduvijek bilo u sferi nedozvoljenog. Prema riječima kolumniste dnevnog listaZaman Alija Unala, kritikovanje Gulena ravno je nevjerstvu i politeizmu.

Ukratko, kemalisti i gulenisti imaju svoje „bogove“, ili svoje „poslanike“.

Vrijeđanje islama za njih predstavlja slobodu govora, ali ako se usudite pričati protiv njihovih idola, to je bogohuljenje.