Tražili bogatstvo, našli bijedu

A posvuda u njegovoj četvrti u glavnom gradu Gambije, Serekundu, pričalo se kako se Europi lako zarađuje. Sada se slatko smije na ta govorkanja. Ovdje na jugu Španjolske, odmah izvan sela Palos de la Fontera, živi u šumi zajedno sa stotinama drugih imigranata. Sami su izgradili svoje domove od kartona i plastike te nisu sigurni je li voda koju piju iz otvorene cijevi doista pitka. S vremena na vrijeme, policija buldožerima sravni njihove nastambe sa zemljom. Ali uglavnom ih puštaju na miru. Nakon šest godina u Europi, Amadou je mršav kao breza.”Mi nismo ljudi iz divljine”, nedavno nam je pričao dok je skupljao suhe grančice za potpalu. “Misliš da si civiliziran. A onda ovdje ovako živimo. Mi ovdje patimo.”Politički ustanci u Libiji i ostatku sjeverne Afrike otvorili su trasu putem Sredozemlja prema Europi tisućama novih migranata. Isprva su brodovima dolazili uglavnom Tunižani. No, odnedavna ih je sve više iz subsaharskog pojasa. Stručnjaci se slažu kako će ih vjerojatno slijediti još na tisuće ljudi sigurni u to da ih čeka bolja budućnost, a mnogi od njih, Eritrejci i Nigerijci već godinama se sele po Africi u pokušaju da se domognu Europe. Međutim, za Amadoua i mnoge koji su ovamo pristigli prije njega, Europa je pružila samo nedaće kakve ranije nisu mogli ni zamisliti. Amadou živi od dva obroka dnevno, uglavnom teške kaše od brašna i ulja koju miješa grančicom.Vlasti procjenjuju kako u šumama južne španjolske pokrajine Andaluzije vjerojatno živi oko 10.000 imigranata. Ta je regija poznata po usjevima jagoda, malina i borovnica. U područjima koja proizvode masline, naranče i povrće žive još na tisuće migranata. Pogled izbliza otkriva u kakvoj bijedi ti ljudi žive. Posvuda su gomile smeća oko kojih zuje muhe. S grana visi stara odjeća, kruta od prljavštine i kiše.Ali ljudi iz šume ne priznaju istinu kad zovu kući. Rođacima šalju slike na kojima stoje uz Mercedese parkirane na ulici, a upravo na takve slike je i Amadou pao prije toliko godina.

Amadou Jallow došao je iz Gambije tražeći bogatstvo Premda, čak ni sada ne pomišlja o povratku u Gambiju. “Radije ću umrijeti ovdje. Ne mogu otići kući praznih ruku.”Imigranti traže posao na poljoprivrednim gospodarstvima. No, Diego Ca?amero, predsjednik andaluzijskog sindikata poljoprivrednih radnika, kaže kako se njima nude samo najgori poslovi, poput onih s pesticidima, a i takvi su rijetki. Nisu dobrodošli ni u lokalnim kafićima. “Kažu da smrde i da nisu dobri za posao”, objašnjava Ca?amero. “Uglavnom su muslimani, pa ne piju alkohol.”Amadou je 2002. godine otišao od kuće na biciklu i uputio se prema Senegalu. Nadao se kako će ondje pronaći brod koji će ga prebaciti do Kanarskih otoka.Završio je u Gvineji Bisau, gdje je jedne noći dvije godine kasnije doznao da brod prema Europi polazi za nekoliko sati. Na brodu je bilo toliko ljudi (131) da se jedva uspio pomaknuti tih 11 dana koje je proveo na pučini. Posljednjih pet dana nije bilo ni hrane ni vode.Priča kako su putnici neprestano povraćali. Mladić koji je sjedio uz njega jedne je noći preminuo, no nitko to nije primijetio sve do jutra. Tijelo su mu bacili u more.Nakon četrdeset dana provedenih u prihvatnom centru na Kanarskim otocima, Amadou je došao na kopno. Pustili su ga na slobodu uz uvjet da napusti zemlju. “Mislio sam kako ću postati milijunaš”, prisjeća se Amadou.U šest godina koliko živi u Španjolskoj, Amadou je radio privremene poslove u restoranima ili u poljima, ponekad zaradivši tridesetak ili četrdesetak eura za deset sati rada. Kaže kako je otkad je došao u Europu ukupno zaradio oko 12.000 eura (gotovo 17.000 dolara), a trećinu tog novca poslao je kući. Danas priznaje kako mjesecima nije razgovarao s obitelji jer nema novca. “Vremena su teška za sve”, zaključuje.

Suzanne Daley; Rachel Chaundler doprinijela izvještaju: The New York Times

Online: Ničija zemlja

Video snimku afričkih migranata potražite na nytimes.com/multimedia