ENG
Povezani članci
Foto: DPA – Hoće li se ovo dvoje složiti?
Izborni debakl laburista pokazuje pred kakvim izazovima stoji evropska socijaldemokratija. Ona mora pridobiti dvije vrlo različite skupine.
Piše: Paul Mason – 13.05.2021. – ipg-journal.de
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović
U britanskoj politici konačno se sve razjasnilo. Laburistička partija doživjela je u naknadnim izborima u Hartlpulu gorki poraz i izgubila je u radničkoj oblasti mjesta u savjetu, ne samo od konzervativaca nego i od Zelenih i progresivnih nacionalista. U škotskom parlamentu partije za neovisnost mogle su proširiti svoju većinu. Time se jasno odslikavaju konture političkog polja nakon Brexita.
U međuvremenu britansko ponašanje na izborima nije više određeno gospodarskim interesima ili poraslom lojalnošću, nego vrijednosnim predstavama. Pobjednici 6. maja bile su partije čiji se programi poklapaju sa kulturalnim vrijednostima jednog dijela biračkog tijela. To su bili škotski nacionalisti, nacionalno i jezički u Velsu ukorijenjeni socijaldemokrati Welsh Labour Party, Zeleni (koji su osvojili više od 50 sjedišta u savjetu) i prije svega konzervativci Borisa Johnsona.
Johnson je pohlepu za novcem, bjelački mentalitet žrtve, korupciju i neprijateljstvo prema strancima učinio u nekadašnjim industrijskim malim gradovima u Engleskoj ne samo društveno prihvatljivim, nego pravom modom. U radničkom gradu Hartlpulu, čiji birači su 2016. sa 70% glasali za Brexit, 15 000 birača dalo je svoje glasove kandidatkinji konzervativaca, koja ne može pokazati nikakvu povezanost sa njihovim gradom – i to sa pozadinom da su torijevci odgovorni za jednu od najviših smrtnosti u svijetu za vrijeme pandemije i da je vlada Johnsona konfrontirana sa masivnim optužbama za korupciju.
Socijalno konzervativni birači iz radničke klase preziru siromašne.
Nasuprot tomu, laburistička partija nije mogla od birača koji su na britanskim izborima za Donji dom 2019. glasali za nju, mobilisati ni 8 000. Iako je kandidat laburista bio mjesni ljekar, koji se borio na prvoj liniji epidemije, birači su dali prednost korumpiranoj i elitnoj politici.
„Kako ljudi mogu podržavati torijevce kad četvrtina njihove vlastite djece živi u siromaštvu?“, žalio se jedan od malo liberalnih komentatora na twiteru. Ko je već jednom radio izbornu kampanju od vrata do vrata ima jasan odgovor: Socijalno konzervativni birači iz radničke klase preziru siromašne, kao što malo cijene „studente“, „Woke“ kulturu, izbjeglice i ljudska prava.
Njihovo političko djelovanje sada je u prvoj liniji određeno vlastitim identitetom, a ne gospodarskim interesima. Oni se vide u konkurenciji sa radnim migrantima. Oni doživljavaju da njihov grad konkuriše sa metropolama za neznatni rast koji se u našem bolešljivom gospodarstvu uopšte može ostvariti. I kada napadaju “studente” misle na svijet u kome učenje, tolerancija i otvorenost imaju veću vrijednost nego zajednica, mjesna povezanost i patrijarhalna porodica.
Prije svega oni su preuzeli neoliberalnu logiku iz vremena nakon 2008. godine, po kojoj je bogatstvo super bogatih nedodirljivo i dalje raste i da se preraspodjela zato može napraviti samo između različitih dijelova radničke klase. Kao stariji bijeli vlasnici kuće oni nemaju interesa u socijalnoj pravdi za mlađe, bolje obrazovane, kosmopolitske radnike koji o vlastitom domu ne mogu ni sanjati. Otkako sada u formi političkih reklamnih poklona dolazi besplatan novac iz državne kase ili engleske centralne banke, oni su shvatili da, u i dalje jako centralizovanom političkom sistemu Engleske, novac najbolje mogu usmjeriti u svoj grad ako glasaju za Johnsona.
Pošto laburisti nisu u stanju da razviju jasan i ujedinjujući narativ, baza pristalica progresivne politike je zastrašena i bez orijentacije.
Oni ni izdaleka nisu većina – čak ni u gradovima u kojima su konzervativci zahvaljujući njihovim glasovima preuzeli vodstvo. Ali oni i ne moraju biti većina. Pošto laburisti nisu u stanju da razviju jasan i ujedinjujući narativ, baza pristalica progresivne politike je zastrašena i bez orijentacije. 8 000 birača koje su laburisti u Hartlpulu izgubili između 2019. i 2021. nisu većinom prešli konzervativcima – oni jednostavno nisu izašli na izbore.
U Londonu sam na dan izbora u mome izbornom okrugu Lambeth & Southwark stajao u redu od 50 ljudi iz radničke klase, koji su tako djelovali i tako govorili kao da bi tu bili samo iz jednog jedinog razloga: da bi se pobrinuli da Greater London Authority – dakle vlada i parlament regiona glavnog grada – sigurno dospije u ruke laburista i Zelenih. Svojim glasovima oni su obezbjedili ubjedljivu lokalnu pobjedu trenutnog laburističkog gradonačelnika i kandidata Sadika Khana, koji se na osnovu toga ponovo kandidovao na području grada. Još interesantnije je da je otprilike polovina vjernih laburističkih glasača dalo Zelenim svoju drugu preferenciju i time im u komunalnim izborima pomogli da dođu na drugo mjesto.
Ako su to „nova uporišta” laburističke partije – veliki gradovi, univerzitetski gradovi i mjesta sa velikim etničkim manjinama ili sa mnogo lezbijskih, homoseksualnih, biseksualnih, transseksualnih i transgenderskih stanovnika – tada je podrška za laburističku partiju krhka i nije više samorazumljiva. Tamošnji birači žele grad vrijedan života i politiku koja zastupa toleranciju i gospodarstvo bez CO2. Njihove kulturalne vrijednosti su dijametralno suprotne većini birača u Hartlpulu i ipak na isti način ukotvljene u vlastiti milje.
Laburisti, kao i sve socijaldemokratske partije, stoje pred zadatkom da naprave savez od dvije grupe stanovništva: radnici u malim gradovima i činovnici u velikim gradovima.
U svijetu u kojem žive ovi birači zajednica i privrženost mjestu su važni na drugi način – zajednice u kojima oni žive moraju se svaki dan nanovo stvarati i to u jednom okruženju koje se razantno i nemilosrdno mijenja. Tu je malo mjesta za tradiciju, nostalgiju i sentimentalnost jer moderne, urbane strategije preživljavanja ne daju prostor za to.
Laburisti, kao i sve socijaldemokratske i lijeve partije u Evropi stoje sada pred zadatkom da naprave savez od dvije grupe stanovništva sa kojima mogu dobiti izbore: radnici u malim gradovima i činovnici u velikim gradovima. Kako laburistička partija na ovom zadatku nije uspjela pokazuje ne samo loš rezultat u Hartlpulu nego i izgubljenih više od 200 mjesta u savjetima u uporedivim regionima Engleske.
Interno istraživanje koncentrisaće se u velikom dijelu na još uvijek novog predsjednika laburističke partije, Keira Starmara. Njegova je bila odluka da se izrada političkog programa odloži tako da su partijski kandidati u izbornoj kampanji bez tematskih smjernica morali improvizovati. Starmerov biro je bio taj koji je u Hartlpulu postavio antibrexit kandidata i vodio izbornu kampanju.
Opozicione partije su u mogućnosti da pobijede Johnsona ukoliko bi se on odlučio da organizuje nove izbore.
Johnsonov prodor u male gradove Engleske “ne rješava” otvorene probleme Brexita, nego ih još pooštrava. To doprinosi tomu da škotska generacija koja raste i koja se prema istraživanjima oduševljava neovisnošću, traži je još odlučnije. To vodi tome da gradska jezgra u Velsu ostaju čvrsto u rukama laburističke partije, koja zahvaljujući decentralizovanim ovlastima upravlja borbom sa pandemijom i na izborima je od toga profitirala. I to ima za posljedicu da laburisti u Engleskoj istovremeno sjede sa dvije opasnosti za leđima – da, naime, na desnoj strani i dalji birači odlaze torijevcima i da na lijevoj strani birače gube na jačajuće Zelene.
U ovoj krizi britanska socijaldemokratija ne djeluje možda kompletno neplanski, ali je ipak tako duboko podijeljena da je nesposobna za djelovanje. Jedan dio starog desnog krila – socijalkonzervativci iz vremena Tonyja Blaira, koji još uvijek drže oko šestinu zastupničkih mjesta – žudi politički za vremenom od prije 1968: kontrole useljavanja, tvrda ruka države i vojni angažman u cijelom svijetu. „Blairisti“ žele povratak Tonyju Blairu. Mnoge pristalice Jeremy Corbyna, koji je nakon izbornog poraza 2019. napustio mjesto predsjednika partije, žele novo izdanje corbinizma i raduju se Starmerovim neuspjesima. U međuvremenu Starmer, pošto nije izgradio vlastitu široku bazu, kreće se između tih lagera.
Ipak se ukazuje prohodan put za budućnost. Uprkos svim negativnim napisima o laburistima, udio glasova za konzervativce u cijeloj zemlji iznosi stalno oko 36 posto. Pošto laburisti stoje kod 29 posto, a liberalni demokrati, koji su pokazali da mogu pobjeđivati na komunalnim i regionalnim izborima, u međuvremenu dolaze na 18 posto, za opozicione partije apsolutno postoji mogućnost da pobijede Johnsona ukoliko bi se on odlučio da krene u nove izbore.
Plan A laburista jeste i ostaje da Starmer na parlamentarnim izborima privuče glasove zelenih i liberaldemokrata.
Plan A laburista jeste i ostaje da Starmer na parlamentarnim izborima privuče glasove zelenih i liberaldemokrata i time za laburističku partiju dobije nazad dovoljno socijalno konzervativnih radnika da bi srušio Johnsona. Ukoliko to ne uspije postoji još jedan plan B, za koji se zalažu poslanik Clive Lewis iz Norviča i njegove pristalice iz „Remain“ krila laburističke partije: Laburisti bi se mogli potruditi za formalnu koaliciju sa zelenim i liberaldemokratima u Engleskoj, što računski nudi šansu da se Johnson pobijedi jednim udarcem.
Za novinara koji ove taktičke i strategijske dileme slijedi iz unutrašnje perspektive je začuđujuće kako profesionalni političari malo razumiju situaciju. Oni doživljavaju ukupnu situaciju kao zbunjujući nered činjenica koje neugodno razbija realnost za koju su oni školovani. U svijetu od danas sa njegovim izazovnim političkim idejama, tehnološkim promjenama, populizmom i pojačanom retorikom mržnje oni djeluju kao izgubljeni i bez izgleda na uspjeh.
Francuski, holandski i njemački čitaoci znaju suviše dobro kako se ova priča završava. Sukobi oko obnove laburističke partije, koji idu tako daleko da bi stvarno mogla pobijediti Starmerova strategija, zbog toga je manje sukob oko partijskog programa, a puno više borba za razumijevanje.
Autor/ica 👤Paul Mason
