Tamila Imanova: Previše se krvi prolilo

Tena Erceg
Autor/ica 16.10.2022. u 09:27

Tamila Imanova: Previše se krvi prolilo

foto: privatna arhiva

Polovica ruske populacije ili ne razumije razloge zbog kojih se taj rat vodi ili ih razumije i tome se protivi od samog početka. To su ljudi koji definitivno ne žele ubijati, niti biti ubijeni za Putinove političke ciljeve, kaže pravnica ruske nevladine organizacije Memorial

Razgovarala: Tena Erceg Novosti

Memorial je zajedno s Alesom Bijalijackijem iz Bjelorusije i ukrajinskim Centrom za građanske slobode dobitnik ovogodišnje Nobelovu nagradu za mir. U prosincu 2022. sudski je naloženo zatvaranje Memoriala, a na dan objave o nagradi i deložacija iz sjedišta u Moskvi. Što Memorialu znači ova nagrada?

Sretni smo zbog nagrade i drago nam je vidjeti da su rad organizacije u posljednjih trideset godina prepoznala međunarodna društva, ali i kolege, naročito ukrajinski. No što se tiče ruske vlade i njezinih institucija, ne mislimo da će nam nagrada pomoći jer smatramo da je prekasno da itko iz inozemstva na bilo koji način utječe na odluke ruskih sudova. Postojao je pokušaj gašenja Memoriala 2015. i taj je slučaj sud odbacio jer je politički prostor bio nešto slobodniji. Prošle godine, neposredno prije odluke o zatvaranju, imali smo odluku Evropskog suda za ljudska prava da se likvidacija suspendira, no ona je ignorirana. Također, prošle godine glavni urednik Novaje Gazete Dmitrij Muratov dobio je Nobelovu nagradu, a nedavno je sud naredio gašenje lista. To pokazuje da ruske vlasti više nimalo ne mare za mišljenje međunarodne javnosti.

Kakvi su uvjeti u kojima danas radite i čime se sve bavite s obzirom na rat u Ukrajini?

Postoje dva glavna odjela Memoriala, povijesni koji istražuje zločine sovjetske prošlosti, i onaj za ljudska prava koji istražuje i dokumentira zločine sadašnjeg režima. Ukrajinom se bavi Centar za obranu ljudskih prava, koji također pokriva nekoliko područja. Prvo je program Svetlane Ganuškine koji se bavi zakonom o migracijama i pomaže izbjeglicama i migrantima iz Ukrajine u Rusiju. Također, centar za ljudska prava aktivno je uključen u rad na terenu, dakle na mjestima gdje se rat odvija. Naši aktivisti poput Olega Orlova posjećuju područje Donbasa zajedno s Harkivskom grupom za zaštitu ljudskih prava još od 2014. godine i sudjeluju u dokumentiranju uloge ruskog režima u kršenjima ljudskih prava u Donbasu za izvještaje organizacija kao što su OESS i Amnesty International. Ovih dana nemamo svoje ljude na terenu jer je ruskim državljanima sve teže dobiti vizu za Ukrajinu, no i dalje podržavamo kolege koji su tamo. U Rusiji pomažemo ljudima koji protestiraju protiv rata i imamo program za političke zatvorenike.

Što se trenutno događa s mobilizacijom ruskih građana, koliko je rašireno dezertiranje?

Mislim da je udio ljudi koji ne žele ići u rat izrazito visok. Nitko ne zna precizan broj, ali rekla bih da polovica ruske populacije ili ne razumije razloge zbog kojih se taj rat vodi ili ih razumije i tome se protivi od samog početka. To su ljudi koji definitivno ne žele ubijati, niti biti ubijeni za Putinove političke ciljeve. Imamo i one koji su cijelo vrijeme podržavali rat ali su sada odjednom odlučili da nije njihov posao da u tome sudjeluju, tako da i oni bježe od mobilizacije. Rekla bih da je mobilizacija najuspješnija kod one skupine koja ne poznaje dovoljno dobro zakone i ne zna kako se izvući. Regruteri i policija koja im je u pratnji ljudima govore da je nepojavljivanje u mobilizacijskom centru nakon primitka poziva kažnjivo s deset godina zatvora. Neki od njih boje se zatvorske kazne i podvrgavaju se tom takozvanom zakonu, koji to zapravo nije. Posao mojih kolega je objasniti tim ljudima da nejavljanje u mobilizacijski centar nije kažnjivo kaznenim zakonom, kao i pravila o tome tko nije obavezan ići u rat.

Često se raspravlja o tome zašto se Rusi aktivnije ne odupiru režimu. Kako biste vi na to odgovorili?

Prije svega, ruska protestna arena već se godinama postupno i sustavno čisti, pa se tako 2014. nakon aneksije Krima protestiralo puno više, a izražavanje mišljenja o događanjima u Ukrajini nije bilo kažnjivo kaznenim zakonom. I nakon toga je bilo puno protesta, primjerice zbog krađe izbora ili zdravstvene situacije izazvane pandemijom. Najveći protesti od 2011. naovamo bili su lani kada je uhapšen opozicijski političar Aleksej Navaljni, čak i u regijama za koje nikada ne biste očekivali da budu opozicijska središta. Kao posljedica niza novih članaka kaznenog zakona, poput onoga o huliganizmu ili pružanju podrške njegovim organizacijama, do početka 2022. mnogi aktivisti, a naročito njihovi vođe, završili su u zatvoru ili su bili prisiljeni napustiti zemlju. Opozicijska scena danas je vrlo siromašna i uplašena, s bitno rigidnijim kaznenim zakonom. U protestima protiv rata u Ukrajini pritvoreno je šesnaest tisuća ljudi, tisuće njih skrivaju se od policije unutar zemlje, a deseci tisuća su otišli.

Vjerujete li u mogućnost diplomatskog rješenja i što bi trebalo učiniti da se zaliječe odnosi između Ukrajinaca i Rusa?

Smatram da nije moje da govorim što bi ukrajinska strana trebala raditi, ali kao Ruskinja apsolutno sam uvjerena da, u bilo kakvim pregovorima, teritoriji koji su ilegalno anektirani moraju biti vraćeni Ukrajini. Što se tiče odnosa između običnih Ukrajinaca i Rusa, ne vjerujem da će se oni popraviti desetljećima. Previše se krvi prolilo. Od proljeća živim u Poljskoj i svaki put kada sudjelujem u protestima s drugim Rusima vidim jako puno animoziteta. Ne bih to nazvala rusofobijom jer je to izraz koji zloupotrebljava Vladimir Putin. Smatram da se radi o reakciji na činjenicu da mnogi Rusi podržavaju rat iako za njege ne postoji nikakav opravdan ili pravedan razlog, odnosno o psihološkoj traumi između dva naroda s kojom ćemo svi morati živjeti barem cijelu jednu generaciju.

 

Tena Erceg
Autor/ica 16.10.2022. u 09:27