Špijunovo novo ruho

Povezani članci

• Kabul: Eksplozija pred policijskom stanicom, deseci povrijeđenih
• Južnoafrički predsednik poziva na ukidanje zabrana putovanja zbog omikrona
• Mogu li građani donositi sudbonosne odluke? Prosječni glasač noćna mora svakog referenduma
• Nekoliko desetina demonstranata uhapšeno na protestu u Moskvi
• Da li će se američka vanjska politika izmijeniti nakon sinoćnje pobjede Republikanaca
• Izrael – nova stvarnost

Piše: Tena Erceg, Novossti

Prošlog petka američki predsjednik Barack Obama održao je dugo očekivani, ali ni po čemu iznenađujući govor na temu skandala s prisluškivanjem koji je izbio početkom prošlog ljeta, kada je bivši suradnik Nacionalne obavještajne agencije (NSA) Edward Snowden otkrio da ta agencija prati i prisluškuje praktički svaki oblik telekomunikacija u cijelom svijetu. Unatoč tome što je formalno predstavio “reformu” programa nadzora, polovicu 45-minutnog govora Obama je posvetio opravdavanju svega za što je Snowden optužio NSA. Druga polovica bavila se kozmetičkim promjenama, čijih će dobar dio biti definiran tek za nekoliko mjeseci, nakon što Bijela kuća dobije preporuke Ministarstva pravosuđa i obavještajne zajednice, a o dijelu njih očituje se Kongres.

“Ljudi u NSA-i naši su susjedi, prijatelji i članovi obitelji”, rekao je američki predsjednik, “naša obavještajna zajednica poštuje zakone i puna je domoljuba” koji “slijede protokole smišljene s ciljem zaštite privatnosti običnih građana”. Obama program neće ukinuti, “ne samo zato što nas je učinio sigurnijima, nego i zato što je početna revizija pokazala da obavještajna zajednica nije kršila zakone niti građanske slobode svojih sugrađana”. Program “ne uključuje NSA-ino pretraživanje telefonskih podataka običnih Amerikanaca”, rekao je, a “SAD ne špijunira obične ljude koji ne prijete našoj nacionalnoj sigurnosti”.

Zbog ovih riječi neki su kritičari Obamu optužili da laže, s obzirom da su Snowdenova otkrića pokazala da je NSA prikupljala telefonske podatke običnih građana Amerike i drugih zemalja, dok je vodeći dnevni list “Washington Post” predsjednikove mentalne bravure prokomentirao nešto elegantnije: Obami je pošlo za rukom izračunati “kvadraturu kruga”, piše ovaj dnevnik, time što se koristio iznimno suženom definicijom špijuniranja prema kojoj prikupljanje takozvanih meta-podataka (“metadata”), odnosno podataka o brojevima telefona, trajanju i lokaciji poziva, ali ne i sadržaja razgovora, nije špijuniranje. Isto tako, Obama se u svom govoru nije bavio programima nadzora elektroničke pošte i SMS komunikacije, koji podrazumijevaju ne samo prikupljanje meta-podataka, već i sadržaja, pa mu se, eto, ne može spočitnuti da o tome nije govorio istinu. Istoga dana, međutim, Snowden je isporučio novu tranšu dokumenata, koji ovog puta govore o tome da su NSA, ali i britanska tajna služba GCHQ, svakoga dana prikupljala sadržaje 200 milijuna SMS poruka iz cijelog svijeta, a s njima i bonus informacije poput onih o roamingu, lokacijama, financijskim transakcijama i svemu ostalome što pametni telefoni mogu kroz sebe propustiti.

Američki mediji danima su nagađali hoće li Obama u svom govoru spomenuti Edwarda Snowdena. Većina ih je vjerovala da neće, no predsjednik ga je spomenuo imenom i prezimenom, rekavši da je on “otkrio naše metode neprijateljima”, pa je sada Amerika manje sigurna. Iako je bjelodano da su Snowdenova otkrića jedini razlog zbog kojeg je Obama uopće održao govor, s obzirom na to da je program hrpimičnog prikupljanja telefonskih podataka započet još 2006. godine, Obama je rekao da je Amerika “posebna nacija” upravo zato jer je spremna voditi javnu debatu o svom programu nadzora, za razliku od Kine ili Rusije, “od kojih to nitko ne očekuje”.

Kada je konačno prešao na “reformu”, kao najbombastičniji njezin dio Obama je najavio da NSA više neće čuvati meta-podatke o telekomunikacijama. No neće ih se ni odreći, već će zajedno s državnim odvjetništvom i obavještajnom zajednicom pronaći način kako da se ti podaci daju na čuvanje nekoj “trećoj strani”. Spomenuo je mogućnost da ih preuzmu telekomunikacijske kompanije, no one su već najavile da im to ne pada na pamet, ne samo iz logističkih razloga. Državno odvjetništvo i obavještajna zajednica s rješenjem bi se trebali oglasiti 28. ožujka, prije roka za ponovnu autorizaciju NSA-inog programa, a kada se to riješi, NSA više neće moći slobodno pristupati podacima, kako je bilo do sada, već će morati dobiti odobrenje takozvanog FISA suda. FISA sud je specijalizirani federalni sud koji se bavi isključivo odobravanjem naloga za nadzor navodnih stranih špijuna u SAD-u i djeluje u tajnosti. No kritičari napominju da je FISA sud u svojih 35 godina postojanja odbio samo jedan posto zahtjeva, te da 11 njegovih sudaca odabire direktno predsjednik Vrhovnog suda, pri čemu u trenutnoj garnituri sjedi samo jedan kojega je predložila opozicijska Republikanska stranka. FISA sud trebao bi dobiti i poseban panel neovisnih stručnjaka koji će “predstavljati interese privatnosti”, no samo u “novim” slučajevima.

Prema predloženoj “reformi”, NSA više neće nadzirati sve osobe koje su “za tri koraka udaljene od mete nadzora”, već samo dva. Više se neće prisluškivati ni čelnici “prijateljskih i savezničkih država”, već će predsjednik, kad ga bude zanimalo što takvi misle, “uzeti telefon i nazvati ih”. To, međutim, ne znači da se i dalje neće “sakupljati podaci o namjerama drugih vlada”, a Amerika se “nikome neće ispričavati samo zato što taj posao radi bolje od drugih”. Neke preporuke američki je predsjednik odbio, primjerice onu da i FBI ubuduće bude obavezan tražiti nalog za pristup financijskim podacima osumnjičenih osoba, a odbijen je i apel informatičkih stručnjaka da NSA prestane koristiti mehanizme za razbijanje softverskih enkripcija i provoditi kibernetičke napade jer time razara opću sigurnost interneta. Obamina “reforma” ne obuhvaća ni program nadzora pod imenom Prizma, kojim NSA prikuplja internetsku komunikaciju.

Dio “reformi” ostavljen je na odlučivanje Kongresu, pa je ishod tih mjera teško prognozirati s obzirom da je predsjednik stiješnjen s jedne strane kombinacijom pripadnika ultrakonzervativne skupine Tea Party i demokratskih zagovornika građanskih sloboda, koji su tražili kompletno ukidanje programa, te s druge grupom moćnih pristaša obavještajne zajednice iz oba doma Kongresa, a naročito Senata, koji su se protivili bilo kakvim promjenama. Stoga je Obamina “reforma” odmah po objavi zasuta kritikama, pa su tri člana Senatskog odbora za obavještajna imenovanja dala zajedničku izjavu da će tražiti da se “zatvore rupe” koje NSA-i omogućavaju čitanje elektroničke pošte Amerikanaca bez naloga.

Republikanac Justin Amash Obaminu “reformu” nadzora telefonskih komunikacija opisao je kao “nastavljanje protuustavnog napada na privatnost Amerikanaca, samo s malo manje žara”, dok je u vezi nadzora interneta konstatirao da će vlada i dalje od internetskih kompanija moći u tajnosti zahtijevati pristup komunikacijama korisnika. Amash, inače, nije jedini koji je u kritici ponašanja NSA-e upotrijebio riječ “protuustavno”. Prema mišljenju federalnog suca Richarda Leona, NSA-in nadzor “najgori je zamisliv arbitrarni napad” na privatnost i jasno kršenje Četvrtog amandmana američkog Ustava, kojim se jamči sigurnost od “neopravdanih pretraga i zapljena” građana i njihove imovine. Prema Leonu, već je i samo prikupljanje meta-podataka kršenje Četvrtog amandmana, a posebno sadržaja e-mail i SMS komunikacija. Istog je mišljenja i republikanski senator Rand Paul, koji već mjesecima priprema građansku tužbu protiv vlade zbog kršenja Ustava.

Obama se u svome govoru nije dotaknuo još nekih važnih pitanja, primjerice onoga o samoj svrhovitosti NSA-inog programa. Njezin šef Keith Alexander u lipnju je rekao da su zahvaljujući njemu spriječeni “deseci terorističkih napada”, no savjetodavni odbor Bijele kuće doprinos toga programa nazvao je “zanemarivim”. Kao što je ranije spomenuto, nije pomno proanalizirana ni uloga FISA suda, koji bi trebao funkcionirati kao protuteža obavještajnost zajednici, ali se umjesto toga svodi na birokratsko tijelo koje udara pečate na njezine zahtjeve. Neki mediji primijetili su i da su Alexander i direktor obavještajne zajednice James Clapper u svojim ranijim izjavama pod zakletvom lagali Kongresu, negiravši da NSA uopće provodi program sveobuhvatnog prikupljanja meta-podataka, uz argument da “za to nemaju ovlasti”, no unatoč tome nikakve disciplinske mjere protiv njih nisu poduzete.

Američki mediji smatraju da je za površnost Obamine “reforme” dijelom zaslužno i javno mnijenje jer nije vršilo dovoljno snažan pritisak na vladu. Prema nedavnoj anketi “Washington Posta” i televizijske kuće ANC News, većina Amerikanaca ne odobrava način na koji vlada kontrolira NSA-u i smatra da im ona zadire u privatnost, no manje od polovice ispitanih smatra i da je agencija “otišla predaleko”. Također, većina ih drži i da je Edward Snowden naštetio nacionalnoj sigurnosti i da nije smio doturiti podatke novinarima. U sličnom istraživanju Gallupa 63 posto ispitanih reklo je da nije zadovoljno programom nadzora, no samo 42 posto njih taj problem smatra prioritetom. Na ljestvici ponuđenih tema ispitanima su od problema masovnog nadzora manje važna samo pitanja pobačaja, rasnih odnosa i prihvaćanja seksualnih manjina, dok su im ekonomija, obrazovanje i zdravstvo važniji, baš kao i energija, zaštita okoliša, kriminal, oružje i međunarodni odnosi.

Od građanina do predsjednika

Barack Obama u svojoj je političkoj karijeri prešao put od kritičara države nadzora do njezinog apologeta. U kampanji za izbor u Senat 2004. kritizirao je Bushov Patriotski zakon zbog “kršenja temeljnog prava na privatnost”, a godinu kasnije bio je dio skupine senatora koja se protivila ponovnoj autorizaciji toga zakona, no na koncu se ipak predomislio. Nakon otkrića 2007. da se Bushova administracija koristi prisluškivanjem bez naloga, tada već predsjednički kandidat Obama obećao je da “više neće biti ilegalnog prisluškivanja američkih građana”, no do ljeta iduće godine, kada je pobjeda postala izgledna, glasao je za ratifikaciju Bushovih programa. Kada je konačno došao na funkciju tim se pitanjem više nije bavio, a Snowdenova otkrića “iznenadila” su ga u petoj godini predsjednikovanja. Kao prijelomni trenutak u njegovim stavovima navodi se neuspjeli teroristički napad krajem 2009., kada nigerijski terorist nije uspio aktivirati eksploziv u avionu iz Amsterdama za Detroit. Anthony Romero iz nevladine organizacije ACLU prisjeća se kako je početkom mandata otišao Obami reći da ukine Bushove programe. “Podsjetio me”, ispričao je Romero, “da on sada igra drugu ulogu, da je vrhovni zapovjednik i da mora štititi američki narod”.