Sovjetsko nuklearno naoružanje čuva SAD

Povezani članci

• UN upozorava: Afganistan na ‘opasnoj prekretnici’
• Izazovi nove ere u Japanu
• Pronađeni ostaci aviona Malaysia Airlinesa, svi putnici stradali
• EU zabrinuta zbog moguće humanitarne krize na balkanskoj ruti
• Severna Koreja lansirala raketu, sazvan hitan sastanak Saveta bezbednosti
• Turska užurbano uređuje centre za prihvat migranata

Dvadeset godina nakon raspada Sovjetskog Saveza i nakon što su deseci tisuća vojnika ostali bez posla u ovom gradiću na sjeveroistoku Kazahstana sve više jača prisutnost druge velike sile – Sjedinjenih Američkih Država. Naime, američko Ministarstvo obrane uložilo je u bespilotne letjelice i uređaje za praćenje pokreta kojima žele spriječiti krađu ostataka sovjetske opreme te nadzirati mrežu tunela kojim su se Sovjeti koristili u testiranju atomskog oružja, a ponajviše plutonija i visoko obogaćenog urana koji bi se mogli iskoristiti za izradu improvizirane nuklearne bombe.

Rusi su vrlo oprezni što se tiče pružanja uvida u arhivske materijale o testiranjima iz sovjetske ere, a SAD ulaže sredstva kako bi osigurali i uklonili materijal koji se upotrebljava u izradi naoružanja. Kazahstan je izažao u susret što se tiče radne snage, no s obzirom na to da ta zemlja nije nuklearna sila, dužnosnici ne smiju doznati što zapravo čuvaju.”Ljudi me pitaju je li dobro što smo zabranili pristup tunelima”, kaže Kairat Kadiržanov, izvršni direktor Državnog nuklearnog centra u Kazahstanu. “Kažem im da ne znam što se u njima nalazi niti na to imam pravo.” Kad je Sovjetski Savez 1948. godine užurbano radio na razbijanju američkog nuklearnog monopola, odabran je teren na kojem su se počela obavljati ispitivanja. Otkako se Sovjetski Savez raspao, bez posla je ostalo od 20.000 do 30.000 vojnika, a lokaciju je ostalo čuvati tek 500 Kazahstanaca, kaže Kadiržanov. Otkako je vojska napustila to mjesto, SAD je u velikoj brizi, naročito što je ondje ostala gomila iskoristivog materijala. Kazahstanske su vlasti 2003. godine novinaru časopisa Science progovorile o “Operaciji svizac”, tijekom koje su zemlju zagađenu plutonijem prekrili slojem armiranog betona debelim dva metra. U transkriptima koje je lani objavio WikiLeaks nalazi se i hitan nalog “da se ostatak nuklearne materije skrije što dalje od mogućeg domašaja terorista”, kako je to vodeći dužnosnik za državnu obranu sročio 2009. godine. Nakon što su zabranjena testiranja na zemlji, provedeno je ukupno 295 detonacija u 181 tunelu koji se nalazi ispod planine Degelen.

Kako stoji u izvješću Kazahstanskog instituta za sigurnost od radijacije i ekologiju, svakom je eksplozijom uništeno od 1 do 30 posto tekućeg materijala, a ostatak goriva stopio se s otopljenim stijenama i ostacima raspadnute opreme. Nakon Obamine inauguracije, američke su vlasti, prema riječima Kairata Kadiržanova, zatražile da se posao ubrza pet puta. Kako je Rusija godinama odbijala ustupiti arhivske dokumente iz sovjetskog doba, u posljednje vrijeme mnogo spremnije surađuje. “Sad manje strahujemo od toga da nam Rusi nešto taje”, kaže. Prema izvješću Državnog nuklearnog centra, rad na razvoju nuklearnog materijala obustavljen je tako naglo da je naprava koju su u jedan tunel spustili radi testiranja stajala netaknuta do 1995. godine, kad su je tehničari uspjeli uništiti bez izazivanja nuklearne reakcije. Dotad je golema lokacija bila u potpunosti napuštena, a kradljivci su obilazili tunele u potrazi za bakrenom žicom koju su prodavali Kinezima. “Od uvlačenja u tunele i udisanja kontaminiranog zraka umrlo je desetak ljudi”, kaže Jurij Strilčuk, voditelj programa za obuku i informiranje pri Državnom nuklearnom centru. U početku se činilo kao da se ne radi o većem problemu. Republikanski senator iz Indiane Richard Lugar 1999. godine najavio je da će Amerikanci financirati zatvaranje posljednjih otvorenih tunela, no lokalni su ih kradljivci buldožerima i eksplozivom ponovno otvorili te na pojedinim mjestima čak uspjeli razoriti plombe od armiranog željeza, kaže Kadiržanov.

Do 2004. godine otvoreno je čak 110 od ukupno 181 prethodno zapečaćenih tunela. Nakon toga krenula je žurna, znatno skuplja i tajnija kampanja, vjerojatno i zbog posljedica napada 11. rujna 2001. godine, jer su se američke vlasti uzbunile da bi se radioaktivni materijal mogao iskoristiti za izradu improviziranih eksplozivnih naprava. U jednom od transkripata stoji da su do 2009. godine Amerikanci pojačano vršili pritisak na Kazahstance da u dvije godine dovrše pečaćenje tunela jer nije bilo sigurno koliko će se dugo održati suradnja triju zemalja. Kadiržanov tvrdi da su komore ispunili betonom koji je upio ostatke plutonija “pa je sad znatno teže vaditi plutonij iz okamenjene mase nego stvoriti nove zalihe”. Ako na vlast u Kazahstanu, kaže Kadiržanov, dođe netko loših namjera i naredi izvlačenje plutonija iz ovih zaliha, “morat će se itekako pomučiti. Mi ćemo sad ovo začepiti pa buduće generacije nikako neće moći pristupiti ostacima plutonija”.

The New York Times