Solunsko “ne granicama, ne nacijama”

Izdvajamo

• Unatoč stalnim napetostima između grčke i turske političke elite, solunska luka povezana je s Izmirom novom trajektnom linijom od oktobra lanjske godine. Linija vozi tri puta tjedno, a vožnja traje 13 sati. Mir na Egejskom moru samim svojim bivanjem zagovaraju i ribari, koji transcendentalnu meditaciju prakticiraju žešće nego David Lynch. Prođete šetnicu uzduž i poprijeko, a oni u istoj pozi sjede i čekaju na ulov koji će pri kraju dana položiti u kašete montirane na stražnjim kotačima bicikala.

Povezani članci

• Mosul i Raqqa biće oslobođeni za dvije godine
• Trudeau se pozvao na zakon o vanrednim situacijama kako bi zaustavio demonstracije
• Grčki konzervativci uoči izbora vode ispred Syrize
• U Ženevi nastavak mirovnih pregovora o Siriji
• Patriotsko izveštavanje
• ‘Islamska država’ potvrdila odgovornost za napad u Tadžikistanu

Spomenik u Stavroupoliju u čast antifašističkih boraca i borkinja (foto Ivana Perić)

U Stavroupoliju, predgrađu na sjeverozapadu Soluna, antifašistički slogani i murali podsjećaju da je ovdje tijekom Drugog svjetskog rata bio logor za Židove i antifašiste. Prije dvije godine ispred ovdašnje strukovne škole grupa desničara napala je palicama, kamenjem i molotovljevim koktelima učenike koji su organizirali antifašistički skup.

itko se više ne može natiskati u autobus koji s aerodroma Makedonija vozi prema Solunu, pa vozač zaključuje da je vrijeme da krene. Prije nego što upali makinu pozdravlja ženu bujne crvene kose, koja u tigrastim hlačama i ispranoj jeans jakni ostaje pušiti na peronu.

Spori ritam vožnje i zastajanje na svakoj autobusnoj stanici na putu prema gradu omogućuju nam da između glava putnika kroz prozor hvatamo čitke komadiće krajolika. U nekim su poljima masline zasađene u velikim razmacima, onako kako se sadilo davnije, pa su i stabla u njima starija. Na jakome suncu grane im srebrno bljeskaju, čini se kao da izvana prema autobusu škljocaju fotoaparati.

Istočno od Soluna poznata je maslinarska regija, poluotok Halkidiki. Oko šezdeset tisuća poljoprivrednika ondje se bavi maslinarstvom, a nedavno objavljeno istraživanje sa solunskog Sveučilišta Aristotel upozorava da bi klimatske promjene mogle ugroziti uzgoj maslina u toj regiji. Porast temperatura i smanjenje padalina nagovještavaju nepovoljnu budućnost – nenavodnjavani maslinici na Halkidikiju ubrzo bi mogli postati stvar prošlosti.

Plodovi ovdašnjih maslina izgledom podsjećaju na zelene bajame, a slično i mirišu. Kupujemo paketić u prvom dućanu po izlasku iz autobusa, pa jedemo u parku na klupi na suncu. Velike, mesnate i hrskave, masline u ustima ostavljaju blagi okus papra. S druge strane parka na klupi sjede tri babe, a pred njima stamenog stava muškarac s kojim nešto ljudikaju. Čitavo vrijeme dok pričaju babe ispred lica drže komade kartona kojima se štite od sunca.

Iz centra se uspinjemo prema Stavroupoliju, predgrađu na sjeverozapadu grada. Antifašistički slogani i murali na zidovima podsjećaju da je ovdje tijekom Drugog svjetskog rata bio koncentracijski logor u kojem su Židovi i antifašisti ubijani ili iz njega slani u druge logore. U Solunu je prije Drugog svjetskog rata stoljećima živjela velika židovska zajednica. Ovamo su se masovno doselili iz Španjolske, iz koje su izgnani dekretom iz Alhambre 1492. godine. Kako je mnogim Židovima postao novi dom, Solun je dobio nadimak “la madre de Israel” (majka Izraela) i Jeruzalem Balkana.

Na spomeniku kojim se odaje počast antifašističkim borcima i borkinjama, jednom je partizanu podno dupeta netko nacrtao malu petokraku i uz nju dobitnu kombinaciju brojeva 1312. Zadnjih su godina u ovome kvartu učestali sukobi desničara i ljevičarskih organizacija i aktivista. Da fašistima nije mjesto u školama i da se unatoč sudskim procesima protiv članova Zlatne zore neonacisti i dalje okupljaju pod zaštitom političara i policije, više su puta na prosvjedima ponavljali srednjoškolci i studenti. Prije dvije je godine ispred strukovne škole u Stavroupoliju grupa desničara palicama, kamenjem i molotovljevim koktelima napala učenike koji su u školi organizirali antifašistički skup.

Trenutno su učenici na raspustu pa je školsko igralište prazno, tek se jedna mačka lagano prešetava po bijeloj liniji ispod koša. Mirno je u čitavom kvartu, s balkona koji krase zgrade na ulice dopiru klackanje pribora od ručka i glasovi voditelja televizijskih emisija. Noge smo naumili dobro protegnuti pa hodamo dalje prema stadionu Kaftanzoglio, na kojem domaće utakmice igra nogometni klub Iraklis. Klub je osnovan 1908. godine, a trenutno je drugoligaš.

Prizori uz lučku šetnicu (Foto: Ivana Perić)

“Ne granicama, ne nacijama, stop deportacijama”, poruka je na zidu koji vodi direkt do ulaza na stadion, a slične su parole ispisane svuda uokolo, uz tegove “Autonomni Gate 10”, što je naziv ultrasa Iraklisa. Grupa je to sastavljena uglavnom od navijača lijevog političkog spektra, a naročito je u tom kontekstu zanimljiv njihov agitacijski rad za glasanje protiv prihvaćanja plana štednje EU-a na referendumu 2015. godine. Podrška organiziranih nogometnih navijača općenito je bila važna na tom referendumu – navijači različitih klubova diljem zemlje pozivali su građane da na njemu zaokruže “ne” – transparentima i skandiranjem na stadionima, medijskim istupima i kampanjama. Priopćenja koje je tada objavljivao Autonomni Gate 10 bila su politički najeksplicitnijeg i najšireg zamaha. Iako su priznali da među članovima kluba postoje nesuglasice oko vizija željene budućnosti, pozivalo se na ujedinjeno odbacivanje svega sadržanog u glasanju “za”: nepravde prema siromašnima, zatvaranja zbog dugova, migracija zbog nezaposlenosti. Istodobno su, kako pišu Theodoros A. Spyros i Yiannis Balabanidis u radu “Nogomet, politika i kriza u Grčkoj”, dovodili u pitanje čitav sustav vlasti u zemlji, ograđujući se od političkih stranaka i razlažući kako “glasanjem ‘protiv’ ljudi čine skok naprijed i razbijaju strah od vlade”.

Blizu nogometnog stadiona nalaze se i drugi sportski tereni Iraklisa. U dvorištu unutar kompleksa uz bistu Jerzyja Iwanow-Szajnowicza procvjetala je trešnja. Poznati poljsko-grčki antifašist, plivač i član Iraklisa bio je 1934. prvak Grčke na sto metara slobodno, a 1943. strijeljan je na stratištu Kaisariani. Na klupi nedaleko od njegove biste upoznajemo Minasa, dugogodišnjeg navijača kluba, inače i pasioniranog vrtlara.

– Najviše pratim žensku košarku, često idem na utakmice. Autonomni Gate 10 jako podržava tu sekciju. Naše su košarkašice bile i prve prvakinje Grčke 1968. godine. Ali nisu titule važne, važno nam je da opstaju druženje i međusobno podržavanje kroz sport – govori Minas.

Savjetuje nam da u daljnjim istraživanjima grada zastanemo i pomirišemo cvijeće, doslovno. Posebno preporučuje zumbule kojih je najviše po dvorištima i javnim nasadima blizu centra grada i lučke šetnice. Ljubičasta im zvonca mirišu toliko slatko da (rubno) izazivaju mučninu. Skrušeno priznajemo Minasu da im miris ipak preferiramo iz daljine, malo razvodnjen u zraku.

Tragom procvjetalih zumbula spuštamo se do solunske luke, jedne od najvećih na istočnom Mediteranu. Na putokazima za pojedine lokacije u luci uz udaljenost u metrima i prosječno vrijeme za koje se može pješački prijeći, istaknut je i broj kalorija koje će pješaci potrošiti ako se odluče na takav pothvat. Grčka vlada je 2017. godine u sklopu kriznih rasprodaja prodala i većinski udio u luci – 67 posto prodano je za 232 milijuna eura konzorciju grčkih, francuskih, njemačkih i kineskih investitora. Koncesija traje do 2051., a posljednjih godina lučka uprava najavljuje da je poslovni plan da se od industrijskog gospodarstva što više pomaknu prema uslužnom poslovanju. Mnoge su tvornice stavile ključ u bravu tražeći jeftiniju radnu snagu i povoljnije poreze. Ranije je ovdje bio golemi industrijski kompleks, 1960-ih su osnovane rafinerija nafte, čeličana i petrokemija, od kojih danas na horizontu strše zahrđali kosturi.

Unatoč stalnim napetostima između grčke i turske političke elite, solunska luka povezana je s Izmirom novom trajektnom linijom od oktobra lanjske godine. Linija vozi tri puta tjedno, a vožnja traje 13 sati. Mir na Egejskom moru samim svojim bivanjem zagovaraju i ribari, koji transcendentalnu meditaciju prakticiraju žešće nego David Lynch. Prođete šetnicu uzduž i poprijeko, a oni u istoj pozi sjede i čekaju na ulov koji će pri kraju dana položiti u kašete montirane na stražnjim kotačima bicikala.

Na štandovima uz šetnicu prodaju se kuhani kukuruz i slatkiši raznih vrsta. Zastajemo na štandu uokvirenom vrećicama šećerne vune u duginim bojama, koji vodi prodavačica Iris. Kaže nam da su ranije imali aparat za šećernu vunu, ali sada je prodaju na gotovo, u plastičnim pakiranjima. Primjećujemo da u tome Solun nije izuzetak, sve je češća takva praksa kada je u pitanju gastronomska ponuda šećerne vune u gradovima.

A lijepo je bilo zastajati uz štandove i promatrati zagrijane metalne posude s malim rupama, montirane na osovinu elektromotora. Kako se u njih sipa šećer, koji centrifugalna sila gura kroz rupice pa se kovitla i stvrdnjava u tanke niti koje vješte ruke skupljaju na štapić ili papirnu tubu, sve dok se vreteno ne pretvori u cukreni oblak.

– Ne isplati nam se to više, aparat treba održavati, čistiti, popravljati, nabavljati novi. Kupujemo na veliko ova pakiranja, ispadne jeftinije, a djecu privlači što su u šarenim bojama. Ali prodajemo svega manje nego ranije. Sve češće čujem da roditelji djeci brane šećernu vunu. Govore da je preslatko i loše za zube – objašnjava nam Iris.

Da je loše za zube zabavna je konstatacija jer su stroj za šećernu vunu 1897. godine izumili stomatolog William Morrison i slastičar John C. Wharton, a prvi je put predstavljen široj publici na Svjetskoj izložbi 1904. kao “Vilinski konac”. Unaprijeđenu verziju aparata 1921. godine patentirao je i predstavio Joseph Lascaux iz New Orleansa, po zanimanju također stomatolog.

Kraj štanda koji vodi Iris stariji čovjek skida sportsku majicu i ostaje samo u kratkim hlačama, kričavo narančastom dresu. Pali veliki zvučnik koji je ponio sa sobom i s mobitela pušta hit Londonbeata iz 1990. godine “I’ve Been Thinking About You”. Par minuta kasnije, svi su prolaznici upoznati s njegovim plesno-akrobatskim trikovima, a turisti ga odmah dolaze pitati da se skupa fotografiraju.

Nogometni klub Iraklis osnovan je 1908., a trenutno je drugoligaš (Foto: Ivana Perić) 

Zadnje zrake sunca upijaju i psi koji kraj lučkog muzeja leže kao zaklani, a u sličnoj im se mrtvačkoj pozi pridružila i jedna žena kojoj ne smetaju ni golubovi koji se gegaju oko njene glave kao da čekaju pravi moment da od nje naprave gnijezdo. Svugdje uz luku tragovi su starih željezničkih šina, presijecaju asfalt pa se prekidaju naglo, razbacane tetive kružnice koju nikako da ugledamo u cjelini.

Diljem Grčke ljudi su krajem februara prosvjedovali zbog pogibije 47 ljudi u sudaru putničkog i teretnog vlaka na glavnoj pruzi Atena – Solun. Više od 80 ljudi ozlijeđeno je u nesreći, a neki se putnici još uvijek vode kao nestali. I grčke su željeznice privatizirane 2017. godine, TrainOSE je tada prodan talijanskom državnom prijevozniku Ferrovie dello Stato za 45 milijuna eura. Od 12 tisuća nekadašnjih radnika i radnica, nakon “bolnih rezova” koje je zahtijevala EU, za OSE danas radi oko 800 ljudi. Novi su si gazde, među ostalim, osigurali i pravo da do 2024. godine ne plaćaju nikakvu odštetu putnicima u slučajevima nesreće.

Sljedećeg se dana rano izjutra opet spuštamo prema luci, ali od nje ovoga puta skrećemo dalje prema zapadnim periferijama grada. Kada se iz grada izvučemo, oči nam dočekuje delta Vardara, riječni rukavci dojmljivi čak i pod namrgođenim nebom. Vrste ptica kojima ne znamo i vjerojatno nikada nećemo naučiti imena kruže nacionalnim parkom, nadlijeću solane, voćnjake i rižina polja. Oko nogu nam se izmjenjuju pijesak i šaš, oblutci i šikare, livade i obale. Miriše i močvara i more. Prisjećamo se lekcije o deltama iz geografije iz osnovne škole, toga kako nam je profesor pričao da je Herodot prvi deltu nazvao deltom, promatrajući kako se Nil ulijeva u Mediteran u trokutastom obliku tog grčkog slova.

Gusta kiša prati nas na povratku u grad, na ulicama gotovo da nema ljudi. Između zgrada se provlačimo do mora, kojim u daljini plovi MSC-ov teretnjak. Kompanija je to osnovana 1970. godine u Napulju. Kapetan Gianluigi Aponte kupio je tada svoj prvi brod “Patriciu”, a nakon njega “Rafaelu”, kojom je pokrenuta brodska linija između Mediterana i Somalije. Početkom lanjske godine MSC je postao najveća brodarska kompanija za prijevoz kontejnera na svijetu (također i jedna od najvećih za krstarenja), prestigavši danski Maersk. U martu ove godine dva su puta oborili i rekord najvećeg kontejnerskog broda na svijetu – brodovima naziva “Tessa” i “Irina”. Što je to sa ženskim imenima i brodovima, samo more zna!

Od kiše koja je čitav dan padala uvečer se uz šetnicu more čini visoko, a nebo duboko, obrnuto dakle pjesmi Livija Morosina. Jedno golo stablo usamljeno se kostriješi uz obalu, pa nam na um pada pjesma Elene Penge objavljena 2016. u zbirci “Mjere štednje”: “Stabla trešnje u susjedovom dvorištu godinama ne rađaju. Ulaze četiri čovjeka noseći štapove. U susjedovo dvorište dolaze s kišom. Došli su disciplinirati stabla i posjeći ih ako ne cvjetaju. Gledam muškarce kako udaraju o drveće. Gledam kako kiša tuče po muškarcima.”

Novosti