Škola u kojoj afganistanske djevojčice skidaju burke i uče da kažu “ne” diktaturi

Povezani članci

• Raspala se i posljednja netaknuta ledena ploča na kanadskom Arktiku
• U Siriji ubijen komandant grupe Al-Nusra Front
• Parlamentarni izbori u Makedoniji 2016: Balkanska verzija Putinizma
• Rusija od danas predsjeda Vijećem sigurnosti UN-a
• Kenijske snage bezbednosti preuzele kontrolu nad tržnim centrom
• Pink Floyd digao glas protiv izraelskog hapšenja

Škola u afganistanskom selu Dah Yaya uči djevojčice o drugačijoj budućnosti te kako da kažu “ne” diktaturi svojih starješina.

Dah Yaya je seoce ogrezlo u tradiciji koja ograničava prava žena i posmatra ih kao nižu klasu. Međutim, škola koju je pokrenula žena afganistansko-američkog porijekla, djevojčice iz ovog sela uči kako da progovore za svoja prava.

Žene ovog sela nose burke. Samo kada su iza sigurne kapije Edukativnog centra Zabuli, one ih skidaju i ostavljaju na vješalici. Centar je osnovala Razia Jan kako bi edukovala djevojčice u ruralnim oblastima Afganistana. Ova škola se bori za promjene u zemlji ozloglašenoj po uskraćivanju ženskih prava.

“Imam 400 učenica. Naučili smo ih da govore same za sebe te ukoliko im se nešto loše desi, one će se boriti protiv toga. Sada imaju snagu da kažu ‘ne’. Što su obrazovanije, to im se otvara više vrata”, kaže Jan, koja je školu pokrenula 2008. godine i nudi besplatno obrazovanje svojim učenicama. Školu finansiraju privatni donatori.

Nakon pada talibanskog režima 2001. godine, došlo je do značajnog rasta djevojčica koje pohađaju školu. To se smatra jednim od najvećih podviga zapadnjačke intervencije u zemlji. Djevojčice čine 42 posto školaraca.

Najveći problem su slaba posjećenost škola i izostanci. Redovni slučajevi zlostavljanja, zastrašivanja i nasilja pokazuju da se za veliki broj žena u ovoj zemlji malo toga promijenilo.

Ipak, centar Zabuli djevojčicama pruža bolje obrazovanje od prosječnog. Djevojčice već u četvrtoj godini uče engleski jezik, a imaju i pristup računarima i internetu.

Prema podacima UN-ove Inicijative obrazovanja za djevojčice, stopa pismenosti afganistanskih žena u dobi od 15 do 24 godine iznosi 18 posto, u poređenju sa 50 posto kod dječaka. Samo 13 posto djevojčica završi osnovnu školu.

Prosječna dob za brak je 17 godina, dok brakovi maloljetnika čine 43 posto svih brakova, što igra veliku ulogu u jazu ravnopravnosti u obrazovanju.

“Kada djevojčica odraste ili postane tinejdžerka, njeni roditelji, posebno otac, prisile je da se uda, pa čak i za 65-godišnjaka”, navodi nastavnik Nahid Alawia.

Škola nije u mogućnosti da se miješa u porodične stvari, ali je njena misija da podrži djevojčice. “Ja ih mogu savjetovati da još nije vrijeme za udaju, ali, nažalost, njihove porodice ih prisile na to”, kaže Alawia.

Rahila Rohullah, učenica devetog razreda, borila se protiv svoje porodice šest mjeseci, kada je njen otac pokušao pretuči i zaprijetio joj da će je udati za oce žene koju je on želio da oženi. Rahila se oduprla, a u školi je pronašla utjehu koja joj pomogla da izdrži sve dok njen otac nije odustao.

“Moja je odluka za koga ću se udati i neću dozvoliti svojim roditeljima da me prisile na to. To je pravo svake djevojke”, kaže Rahila.

Mer Ruhullah, poglavar sela, upisao je četiri svoje kćerke u ovu školu te navodi kako su stavovi počeli da se mijenjaju, a školi zahvaljuje zbog mijenjanja života djevojčica u selu.

“Nema sumnje da postoje ljudi koji ne žele ovakvu školu u selu, a postoje i ljudi koji ne daju svojim kćerkama da se školuju. Ipak, vremena su se promijenila i ljudi su sada više otvoreni”, kaže Ruhullah.

Jan se i dalje boji da će jednoga dana svi njeni pokušaji biti uništeni, ukoliko se Talibani vrate na vlast. “Ne možemo im vjerovati, oni su ubice. Kada vas zmija jednom ugrize, ne idete joj ponovo u jazbinu”, kaže Jan.

klix