Sa punim gasom u pravcu provalije

Povezani članci

• Medvedev prijeti Ukrajini zbog dugova
• Niger pati dok radnici bježe iz Libije
• Papa uporedio migrantske centre sa koncentracionim logorima
• UNICEF: U Jemenu od početka sukoba ubijeno 398, ranjeno 605 djece
• SAD: Ukrajina neće koristiti silu protiv demonstranata
• Američki ministar financija: SAD neće bankrotirati

Foto: DPA – Hej, sklanjaj se! Mi smo na preticajnoj traci u pravcu carstva.

Deal ili No-Deal: U završnoj fazi pregovora o Brexitu britanska vlada nema nikakvu strategiju – je li joj svejedno kakav ishod će biti?

Piše:  Paul Mason

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Za nekoliko dana britanski premijer Boris Johnson će nakon završetka pregovora o Brexitu  sa Evropskom unijom držati u ruci „tanak“ dogovor ili će tu stajati sasvim bez dogovora. Ja ne vjerujem da ga pitanje „Dogovor ili nikakav dogovor“ posebno nije mučilo. I također ne vjerujem da se on već opredijelio za jednu od te dvije opcije. Na kraju tu nema velike razlike.

Ovako ili onako Ujedinjeno Kraljevstvo će napraviti carinske barijere prema najvećoj zoni slobodne trgovine u svijetu i u nevrijeme okrenuti leđa jednom geopolitičkom partneru, koji želi da radi na svojoj strategijskoj autonomiji. Razlika je samo u tome hoće li sve to proći sa praskom ili cviljenjem.

Ministarstvo finansija je izračunalo da pri dogovoru koji reguliše samo promet roba, Velika Britanija – posmatrano u periodu od 15 godina – se mora pripremiti na gospodarski pad u veličini od 4,9 posto bruto domaćeg proizvoda. Ukoliko ne dođe do nikakvog dogovora u istom periodu treba računati sa 7,7 posto. Za poređenje: Covid – 19 je za manje od 12 mjeseci oborio BDP za oko 9,7 posto.

Pošto je vrijeme daleko odmaklo 1. januara će, čak i sa dogovorom, doći do kolapsa. Bez dogovora ovaj kolaps će ispasti žešći međutim, krize su za Johnsona zadovoljstvo. Njegovo prvo djelovanje u mandatu premijera sastojalo se u tome da parlamentu nakon ljeta 2019. odredi prinudnu pauzu dok mu pravosuđe nije naredilo zaustavljanje. Njegova druga smicalica bila je najava prijevremenih izbora u decembru i treća haotična strategija za suzbijanje pandemije.

Niko ne može sa sigurnošću reći ali cjelokupno dosadašnje ponašanje vlade ukazuje na to da će ona do kraja držati otvorenom opciju No – Deal u nadi da će EU u posljednjem momentu popustiti i ponuditi im pristup unutrašnjem tržištu pod uslovima koji Velikoj Britaniji donose jednostranu prednost.

Bez dogovora ovaj kolaps će ispasti žešći međutim krize su za Johnsona zadovoljstvo.

Da su konzervativna vlada i njena velika biračka baza tako bezbrižni, kako će se završiti ova odlučujuća faza, ima u stvarnosti jedan drugi razlog: Obje imaju jasan strategijski cilj više pred očima.

2018. cilj je bio jednoznačan. Željelo se napustiti EU i u jednom, od finansijske krize oporavljenom gospodarstvu, postati slobodno pokretna „globalna Velika Britanija“. Šta bi se izgubilo na mogućnostima u Evropi bilo bi uveliko izravnano kroz potencijal šansi u trgovini sa anglosferom, Kinom i Indijom. Gubici bi u svakom slučaju bili mali. U julu 2018. Johnsonova prethodnica Theresa May dobila je saglasnost njenog kabineta za svoj plan, da ispregovara nesmetani promet roba kao protu uslugu za fer uslove konkurencije.

Godinu kasnije Johnson je preuzeo kontrolu nad partijom, odstranio je njen liberalnokonzervativni vodeći kadar i strategijsku viziju iz temelja promijenio. Kao “Britain Trump” (sic!) vidio je svoju zemlju u budućnosti kao dio atlanstkog trgovinskog bloka, kao saveznika i vojnu predstražu SAD. Uvezan u jedan novi politički poredak koji se stvara on je imao predstavu da Velika Britanija ostaje samostalna, neomerkantilistička piratska sila.

Ovu viziju predstavio je Johnson u februaru 2020. u londonskom Old Royal Naval College, čija istorija seže u 18. stoljeće. On je pritom opušteno objasnio da ga pretjerana reakcija na corona virus neće odvratiti od njegovog kursa. Međutim Covid – 19 doveo je britansku vladu u tešku zbrku. Ona je na svim nivoima dospjela u probleme.

I onda je došla pobjeda Joe Biden na izborima za predsjednika SAD. Johnsonova politička pratnja bila je dobro povezana sa neposrednim okruženjem Donalda Trumpa. Oni su vjerovatno kao Trump smatrali da ankete griješe i da bi jedna kombinacija iz rezultata izbora i izbornih manipulacija mogla omogućiti da Trump ostane u Bijeloj kući. Zašto bi inače sa novim zakonom o unutrašnjem tržištu (Internal Market Bill), koji reguliše britansko „unutrašnje tržište“ nakon Brexita i u kome se izričito prijeti sa kršenjem međunarodnog prava, trebali praviti EU i Bidenov tim protivnicima?

Sa ili bez dogovora Ujedinjeno Kraljevstvo će se naći u novoj geopolitičkoj realnosti.

Zaključak glasi: Sa ili bez dogovora Ujedinjeno Kraljevstvo će se naći u novoj geopolitičkoj realnosti. Svijet ide prema deglobalizaciji – možda ne tako katastrofalno kao u 1930-im godinama, ali ko zna?

SAD će kao strategijska sila i dalje slabiti. Kina će jačati i preuzeti dominirajuću ulogu i novoosnovanom  Regional Comprehensive Economic Partnership (RCEP), koji tvori trgovinski blok 15 zemalja a EU će slijediti dvostruki cilj tehnološke suverenosti i strategijske autonomije.

A gdje je mjesto Velike Britanije u ovom novonastalom poretku? Na duže staze je veoma vjerovatno da će se SAD i dalje izolirati i proizvesti drugoga Trumpa. Ukoliko bi Torijevci i dalje, kako je rekao Lav Trocki,  “razmišljali u stoljećima i kontinentima” mogli bi možda izdržati Bidenovo predsjednikovanje i poslije 2024. pokušati sa republikanskom vladom napraviti strategijski trgovinski dogovor. Međutim, u momentu je jednostavno sve u kretanju.

Torijevci u osnovi ne prate nikakvu „Grand Strategy“ i to im nije bilo potrebno ni u prošlosti. Oni su sjedili na periferiji EU i igrali su ulogu “perfidnog Albiona“, kad se radilo o socijalnim pravima, ali su prisvajali finansijske prednosti – pomalo kao krupje u kazinu: Banka dobija uvijek – i kad je to samo malo.

Na duže staze je veoma vjerovatno da će se SAD i dalje izolirati i proizvesti drugoga Trumpa.

Odsada je progresivno krilo britanske politike u obavezi da šire razmišlja i utvrdi jasnu strategiju. EU će sredinom 21. stoljeća biti tu kao suverena i strategijski autonomna sila. Ili  se udaljiti od nje ili joj se priključiti – čak i kao satelit.

Ljevica – time mislim na većinu birača koji se trenutno osjećaju pripadnicima liberalizma, socijaldemokratije, zelenih ili progresivnog nacionalizma – se mora dogovoriti na držanje orijentisano na EU. Drugim riječima: Ona mora težiti drugačijem trgovinskom dogovoru ili, ako ne bude dogovora sa EU, sveobuhvatnom sporazumu sa EU prema norveškom uzoru.

Trenutno niko na lijevom spektru – čija razjedinjenost daruje Johnsonu, na osnovu većinskog biračkog prava, znatnu većinu u Westminsteru – ne želi razmišljati u ovim kategorijama. Laburistička parija se boji da izgubljene biračke okruge takozvanog „Red Wall“ nikada neće povratiti. Škotska nacionalna partija raduje se trenutno mogućnosti drugog referenduma o nezavisnosti, nakon što ankete ukazuju na rastuću saglasnost sjeverno od granica. Sinn Fein želi da se cijela Irska zauvijek oprosti od Ujedinjenog kraljevstva. I liberalni demokrati orijentišu se doduše opet na lijevo ali su nakon brodoloma prošloga decembra, za koji je bila kriva njihova oholost, proigrali puno povjerenja.

Veliki dijelovi gospodarstva, akademski svijet, obrazovani i mladi ipak prepoznaju neophodnost da se u budućnosti orijentišu u pravcu Evrope. U momentu vlada političko zatišje. Niko trenutno ne misli strategijski – a ambis je primjetno sve bliži.

Paul Mason je autor i TV novinar. Njegova knjiga Postkapitalizam: Osnove dolazeće ekonomije objavljena je 2016. a Jasna, svijetla budućnost – Radikalna odbrana humanizma 2019. godine.

  27.11.2020 – ipg-journal.de