Rane zabilješke Kenedija: Fasciniran Hitlerovom Njemačkom

Povezani članci

• Novi Zeland počeo s otkupom oružja od vlasnika nakon napada u Christchurchu
• Sjeverna Koreja ubrzava testiranje balističkih projektila, ispaljena još dva u Japansko more
• Ko pisne, vlast ga stisne
• Trump nakon 100 dana na funkciji predsjednika: Mislio sam da će biti lakše
• Oland i Merkelova poručili Putinu i Porošenku: Ne gubite vreme
• Peking pozdravio ‘početak nove historije’

By: Johanna Lutteroth

Preveo: Ešref Zaimbegović

Oba mladića imala su za sobom prvu godinu koledža na elitnom univerzitetu Harvard, bili su stari 20 godina i željni avanture. U putovanju su uživali u punoj mjeri, proslavljali su, flertovali i susretali se sa poznanicima. Istovremeno su aktivno proučavali političke sisteme – prije svega fašizam u Italiji i u Njemačkoj. Lem Bilings sjećao se kasnije da je Kennedy bio „ potpuno zaokupljen interesom za Hitlerov pokret“. Slijedeća dva puta išao je kasniji američki predsjednik u Njemačku kao student: u ljeto 1939. pripremao je svoj diplomski rad koji je obrađivao Minhenski ugovor iz 1938. godine. 1945. godine bio je u pratnji tadašnjeg američkog ministra mornarice Jamesa Forrestala na jednom kružnom putovanju.

Svaki puta on je dokumentirao svoje doživljaje u dnevniku (1937.), u pismima roditeljima i Lemu Billingsu (1939.) i u detaljnim izvještajima sa puta (1945.). Ove dokumente je sada objavila njemačka izdavačka kuća „Aufbau-Verlag“ prvi puta objedinjene u njemačkom prevodu pod naslovom „ Među Nijemcima: putni dnevnici i pisma 1937.-1945.“ Kroz zabilješke se kao crvena nit provlače Kennedijeve refleksije o fašizmu. Na prvi pogled bi se mogao steći utisak da je Kennedy fašizam odobravao a Hitleru se čak divio.

„Nijemci su stvarno previše dobri“

„Dolazim do zaključka da je fašizam prava stvar za Njemačku i Italiju“, piše Kennedy 3. augusta 1937. u svoj dnevnik i pita:“ Šta su to zla fašizma u poređenju sa komunizmom?“ A 21.augusta 1937. tvrdi: „Nijemci su stvarno previše dobri – zbog toga se neki organizuju protiv njih da bi se zaštitili.“ Jedan dan kasnije hvali on njemačke autoputove: „To su najbolje ceste na svijetu.“

Pa i 1945. izgleda mladi posmatrač još fasciniran Hitlerom. 1. augusta on piše nakon posjete  Obersalzbergu: “Ko je posjetio ova dva mjesta (Obersalzberg und Kehlsteinhaus – d. Red.) može sebi, bez daljnjega, predstaviti kako će se Hitler, iz mržnje koja ga sada okružuje, za nekoliko godina pretvoriti u jednu od najznačajnijih ličnosti koje su ikada živjele.“

Je li bio Kennedy opčinjen Hitlerom? Tačno je da ga je inscenacija fašizma impresionirala – kao i mnoge inostrane posjetioce prije njega, među ostalim i američkog stvaraoca dokumentarnih filmova Juliena Bryana ili Marthu Dodd, kćerku američkog ambasadora u Berlinu (1933. – 1937.) Susan Sontag je sedamdesetih godina ocjenila ove zabilješke ovako: Kennedy je podlegao „fascinaciji fašizma“. Međutim inscenacija ga nije zaslijepila.

Hitlerovo najjače oružje

Jer riječi oduševljenja u Kennedijevim zabilješkama su samo jedna strana njegovih razmišljanja. Od početka je naprimjer spoznao da se uspjeh nacističkog režima prije svega bazira na propagandi i posmatrao je događanja sa distance i sa pregledom: „Hitler izgleda ovdje tako obljubljen kao Mussolini u Italiji, a propaganda je njegovo najjače oružje“, rezimira on 17. augusta u Münchenu. Dvije godine kasnije on ocjenjuje krizu oko Danziga posebno kritički – U maju 1939. piše on Billingsu: „Ukoliko se Njemačka odluči za rat pokušaće gurnuti silom Poljake u ulogu agresora a onda će uraditi svoj posao.“ Tri mjeseca kasnije piše Kennedy svome prijatelju: „Ne izgleda dobro, jer su Nijemci svojom istorijskom propagandom oko Danziga i koridora otišli tako daleko, da je teško i zamisliti da bi mogli još napraviti zaokret.“

Konačno oscilirali su njegovi izvještaji, kao i kod mnogih drugih inostranih posmatrača, između averzije i privlačenja. Iz njegovih notica može se ipak jasno isčitati da su mu Nijemci bili  neobični. On se divio njihovoj tehničkoj osposobljenosti. Naprimjer kada je u ljeto 1945. sa ministrom mornarice Forrestalom posjetio jedno brodogradilište gdje su se za vrijeme rata proizvodile podmornice. Jedna na dan, kako Kennedy sa priznanjem piše u svome izvještaju. Istovremeno strašila ga je bezuslovna poslušnost Nijemaca: „ Na poslušnosti njemačkih činovnika pokazuje se kako je u Njemčkoj jednostavno prigrabiti moć. Oni ne posjeduju ni znatiželju Amerikanaca niti njihovu urođenu otpornost – Ja sam iz Missouri, prvo mi to objasni. Poslušni su prema autoritetu.“

Sa ovom nesigurnosti oko naravi Nijemaca u svome prtljagu doputovao je Kennedy 1963. konačno u Evropu. Okvirni uslovi ovoga putovanja bili su veoma teški. Kratko prije toga Berlinska kriza i kriza oko Kube doveli su svijet u vanredno stanje. Izgledalo je kao da se ponovo stoji pred ratom. Kennedy je trebao jake partnere u Evropi. Ipak predsjednik francuske države Charles de Gaulle „odbio je partnerstvo sa američkim predsjednikom“, kako je to SPIEGEL formulisao u junu 1963. godine.

Je li on Berlinac?

Kennedy je time bio upućen na podršku zapadne Njemačke. Ali hoće li uspjeti pridobiti Nijemce? Američki predsjednik je u Njemačkoj važio kao izraziti neprijatelj Njemačke. „Ledeno inje prekrilo je njemačko-američke odnose nakon stupanja na dužnost novog predsjednika“, opisao je situaciju SPIEGEL kratko pred Kennedijevu legendarnu posjetu Njemačkoj 1963. godine i započeo je tekst citatom iz pisama apostola Pavla Korinćanima: „Jer ja se bojim, kada dođem, da vas neću naći onakvim kakvim bi htio a da vi mene nećete naći onakvim kakvim želite.“

Uprkos sumnjama na obje strane Kennedy je samo jednom rečenicom osvojio srca Nijemaca: „ Ja sam Berlinac“ uzviknuo je on na trgu pred Schönebergskom vijećnicom i dobio trešteći aplauz. Sa ove tri riječi dao je do znanja da USA nikada neće ostaviti Berlin.

Egon Bahr, arhitekta istočne politike, sjeća se u predgovoru „ Među Nijemcima“ kako je Kennedy na gala večeri poslije svoga velikog nastupa djelovao veoma opušteno. Bahr nije nikada stvarno razumio zašto – sve dok nije pročitao rane bilješke Kennedija. Američki predsjednik očigledno nije unaprijed bio siguran da li će uspjeti za sebe zadobiti poslušne Nijemce.

spiegel.de