Putinov pogled na svijet: Ideologija o nadmoćnom narodu

Povezani članci

• Na antiratnim protestima u Rusiji tokom nedjelje uhapšeno više od 4.300 građana
• Objavljena satelitska snimka masovne grobnice u ukrajinskom gradu Buči
• Raab: Okončava se sloboda kretanja za državljane EU
• Nafta i rat – ekologija i mi
• Libijska demokracija u srazu sa žustrinom džihada
• Kontra poslovnih banaka: U Švicarskoj referendum o reformi monetarnog sustava prema kojoj bi novac, u interesu građana, mogla kreirati samo centralna banka

Ruski predsjednik Putin: “ Smrt je strašna, zar ne?”

Kolumnu piše: Jan Fleischhauer
Preveo i odabrao: Ešref Zaimbegović

Vladimir Putin kao ideološki naslijednik lijevičarskih sovjetskih vođa? Besmisao. Ko čita govore ruskog predsjednika može prepoznati: njegove idejne tačke poveznice leže u fašizmu.

Da bi se razumjelo Vladimira Putina morate slušati šta govori. Mora se čitati šta on želi i još više šta on pokušava spriječiti. O jednom političaru više od njegovih namjera i obećanja govore njegove averzije i strahovi.

Dakle šta je to što progoni Putina? Centralna tema svih govora je okruživanje, prijetnja raznih sila koje žele držati ruski narod na dnu jer se boje njegove unutrašnje snage. „Oni stalno pokušavaju da nas bace u stranu jer mi stvari nazivamo pravim imenom i nismo licemjeri“, rekao je u svome martovskom govoru poslanicima Dume. „Ima dosta snaga u svijetu koje imaju strah od naše jačine, naše veličine i zato pokušavaju da nas dijele.“

Prijetnja ruskoj duši

Do sada se nova ruska vanjska politika uglavnom razumjevala geopolitički kao da se radi o tome da se vrate neke oblasti koje su izgubljene raspadom Sovjetskog saveza. Međutim to je nesporazum. Kad Putin govori o neprijateljima ruskog naroda on razmišlja temeljitije, dublje. Snage, kojima on najavljuje borbu ne teže samo tome da svoje područje interesa prošire na istok, one posežu za ruskom dušom. To je on šta on misli kada govori o tome da se Rusija mora braniti od Zapada.

Kako izgleda ta ruska duša? I tu je Putin dao razjašnjenje: “Mislim da ruski čovjek ili uopšte čovjek u ruskom svijetu misli prije svega na svoje moralne obaveze, na najvišu moralnu istinu.” Nasuprot tomu stoji Zapad sa svojim fiksiranjem na uspjeh i dobrostanje ili kako se Putin izrazio: “na samoga sebe”. Radi se o ideološkoj borbi koju Rusija, po viđenju svoga predsjednika, vodi: protiv površnosti materijalizma, protiv gubljenja vrijednosti, protiv feminizacije i slabljenja društva koje dolazi nestankom tradicionalnih veza, ukratko: protiv svega neruskog.

Pažnja: opasnost zabune!

Da danas je uloženo puno napora da de razazna priroda čovjeka koji upravo hoće da preobrati evropsko mirovno uređenje. Možda ne smijemo da napravimo ispravno poređenje jer nas ono podsjeća na vrijeme za koje smo mislili da je zauvijek iza nas. U ljevičarskim partijama i dijelovima socijaldemokratije Putin se još uvijek posmatra kao čovjek u tradiciji sovjetskih partijskih vođa koji zastupaju kao i uvijek jednu vrstu ideje socijalizma. Zato tamo funkcionišu još uvijek stari refleksi solidarnosti. Međutim tu se radi o zabuni: Putin nije postkomunist, on je postfašist.

Kada se traže istorijska poređenja tada to nije Sarajeevo 1914. nego Rim 1919. Ko se kreće u prostorima odjeka i metafora kojima se danas služi Putin prepoznaje cijeli niz stvari koje su kumovale pri rođenju fašizma. To je kultura tijela, patetička retorika samopotvrđivanja, potcjenjivanje protivnika kao propalog i degenerisanog, preziranje demokratije i zapadnog parlamentarizma, pretjerani nacionalizam.

Ekstremni desničarski neprijatelji slobode procjenili su ova strujanja puno ranije. Oni su odmah razumjeli da kroz Putina Evropi govori neko ko dijeli njihove opsesije i osjećanja. Putin se revanšira svojim obožavateljima time da ih priznaje kao rođake u duhu. “Što se tiče  razmišljanja o vrijednostima vidimo u Evropi isti proces”, rekao je Putin u svome nastupu na TV prošlog četvrtka i ukazao na “pobjedu Viktora Orbana u Mađarskoj i uspjeh Marine Le Pen u Francuskoj”. To je bilo jedino mjesto u četverosatnom intervjuu u koje je rečeno nešto pozitivno o Evropi

Istorijska misija ruskog naroda

Zakonodavstvo protiv homoseksualaca nije se potpuno razumjelo kada je pokrenuto prije jedne godine. Sada se vidi da se tu po prvi puta može prepoznati nova Rusija. To što je započelo sa zakonom o homoseksualcima nastavlja se na drugim mjestima: podsticanje mišljenja da su određene grupe manje vrijedne je ustvari vjerovanje u nadmoć vlastitog naroda.

Ako  Putin pokrene mit o Moskvi kao “trećem Rimu” biće jasno da on ruskom narodu pripisuje istorijsku misiju. Rusiji ne pripada samo uloga da na svojim granicama odoljeva zapadnoj dekadenciji, ona za sve koji su već izgubili nadu  postaje poslednji bastion u u tom nadmetanju. Time je međutim također rečeno da Rusija nikada ne smije popostiti.

 “Smrt je strašna, zar ne?” pitao je Putin svoje gledaoce na kraju svoga Tv nastupa. “Ali ne, izgleda da bi mogla biti veoma lijepa ako služi nekome drugome: smrt za prijatelja, za narod ili za otadžbinu, da upotrebimo umjerene riječi.” To nije samo malo, to je kristalno jasni fašizam.

 spiegel.de