Punim gasom u propast

Izdvajamo

• Psiholog Abraham Maslow je jednom rekao: „Za čovjeka koji drži čekić sve izgleda kao ekser.“ Samo zato što US-Federal Reserve imaju čekić ne znači da bi trebale ići okolo i uništavati gospodarstvo.

Povezani članci

• EU protiv prebacivanja američke ambasade u Jeruzalem
• Kraj Španjolske kakvu poznajemo: Separatisti osvajaju parlament Katalonije?
• Rekord: 34 godine neometano vozio auto bez dozvole
• Separatisti zauzeli zračnu luku kraj Donecka
• Iran traži ponovo ukidanje sankcija prije konačnog sporazuma
• Teroristi u Keniji ubili 36 ljudi

Foto: DPA

Sa povećanjem kamata emisione banke žele suzbiti inflaciju. To će dovesti do velike patnje u cijelom svijetu – pritom postoje mnogo djelotvornije mjere.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Nepokolebljiva odlučnost emisionih banaka da povećaju kamate je stvarno nevjerovatna. U ime suzbijanja inflacije oni su namjerno krenuli kursem koji će prouzrokovati recesiju – ili će je zaoštriti ako ona svakako dođe. Pritom oni otvoreno priznaju patnju koju će prouzrokovoati njihova politika iako ne ukazuju na to da glavni teret neće nositi njihovi prijatelji na Wall Street nego siromašni i marginalizirani. A u SAD-u će ove patnje iznadproporcionalno pogoditi People of Color.

Kako pokazuje novi izvještaj Roosevelt Institute, na kome sam surađivao i ja, svaka korist koja nastaje kroz dodatno smanjenje inflacije uslovljeno kamatama u poređenju sa tim šta bi se svakako dogodilo biće minimalna. Izgleda da inflacija već počinje popuštati. Možda se ublažava sporije nego što su se optimisti prije godinu dana – prije ruskog rata u Ukrajini – nadali ali ona to čini i to tačno iz razloga kojeg su optimisti skicirali. Tako bi, naprimjer, visoke cijene automobila prouzrokovane nedostatkom kompjuterskih čipova padale ako bi uska grla u isporukama bila prevaziđena. To se desilo i zalihe vozila su stvarno u porastu.

Osim toga optimisti su očekivali da bi cijene nafte padale umjesto da i dalje rastu i to je tako i nastupilo. Zapravo, padajuće cijene obnovljive energije sugerišu da će dugoročno cijena nafte pasti ispod sadašnje cijene. Žalosno je da ranije nismo prešli na obnovljive energije. Mi bi smo tada bili puno bolje osigurani protiv neizvjesnosti cijena fosilnih goriva i znatno manje ovisni od volje diktatora iz država proizvođača nafte kao što je ruski predsjednik Vladimir Putin i vladar Saudijske Arabije, podstrekač rata i ubica novinara krunski princ Mohammed bin Salman (široko poznat kao MBS). Trebamo biti zahvalni da obojica nisu uspjela sa očiglednim pokušajem da utiču na ovogodišnje Midterms u SAD-u time što su početkom oktobra poprilično smanjili proizvodnju nafte.

Visoke kamate još više otežavaju da se mobilišu investicije

Dalji razlog za optimizam povezan je sa trgovačkom maržom – iznosom za koji cijena premašuje troškove. Dok su marže na osnovu sve veće monopolizacije američkog gospodarstva već ranije polako rasle one su od početka korona krize krenulo strmo u visinu. Kako gospodarstvo sada sve više ostavlja iza sebe pandemiju (i nadajmo se rat) trebale bi marže padati čime bi se mogla ublažiti inflacija. Doduše, plate trenutno rastu privremeno brže nego prije pandemije ali to je dobro. Postojalo je enormno, dugotrajno povećanje nejednakosti koje se najnovijim smanjenjem realnih plata (očišćenih od inflacije) samo još pogoršalo.

Izvještaj Roosevelt Institute također odbacuje argument da je današnja inflacija prouzrokovana prekomjernim izdacima prouzrokovanim inflacijom i da je za njeno smanjenje potrebna duga faza visoke nezaposlenosti. Inflacija uslovljena potražnjom nastupa ako ukupna potražnja prevazilazi potencijalnu ukupnu ponudu. Ali to pretežno nije slučaj. Umjesto toga pandemija je stvorila mnobrojna sektorska ograničenja ponude i odlaganje potražnje koja su se – zajedno sa asimetrijama prilagođavanja – razvile u primarnog podstrekača rasta cijena.

Treba uzeti u obzir da danas ima manje Amerikanaca nego što se prije pandemije očekivalo. Nije samo Covid-19 politika Trumpove ere u SAD-u dovela do gubitka više od miliona ljudskih života (i to je konačno zvanična brojka) nego se i useljavanje smanjilo na osnovu novih ograničenja i jednog općenito manje gostoljubivog, prema strancima više neprijateljskog, okruženja.

Rast stanarina nije zato bio podstaknut jakim rastom potrebe za stambenim prostorom nego puno više kroz široko rasprostranjeni prelazak na rad u Home-Office, koji je promijenio gdje ljudi (posebno naučni radnici) žele živjeti. Pošto su mnogi stručnjaci mjenjali svoje mjesto stanovanja povećale su se najamnine i troškovi stanovanja u nekim oblastima, a pale su u drugima. Ipak su najamnine u mjestima sa rastućom potražnjom rasle više nego što su padale u mjestima sa opadajućom potražnjom. Pomjeranje potražnje doprinijelo je zbog toga ukupnoj inflaciji.

Vratimo se na veliko političko pitanje o kojem se ovdje radi. Hoće li veće kamatne stope povećati ponudu čipova za automobile i ponudu nafte (ukoliko se MBS nekako pokrene da više isporučuje)? Da li će cijene životnih namirnica opadati, kroz toliko jako smanjenje globalnih prihoda, da ljudi moraju ograničiti svoju ishranu? Naravno da ne. Upravo suprotno. Visoke kamate još više otežavaju da se mobilišu investicije koje bi mogle ublažiti nedostatak ponude. I kako u izvještaju Roosevelt Institute tako i mome ranijem, zajedno sa Antonom Korinekom urađenom, pokazuje se da postoji još mnogo drugih puteva kako visoke kamate mogu zaoštriti inflacioni pritisak.

Nakon više od decenije veoma niskih kamatnih stopa razumno je da se one „normaliziraju“

Dobro usmjerena fiskalna politika i druge, preciznije koordinirane mjere imaju veću šansu da zauzdaju današnju inflaciju, nego tupe, potencijalno kontraproduktivne novčano-političke mjere. Odgovarajuća reakcija na visoke cijene životnih namirnica, naprimjer, sastoji se u tome da se ukine decenijama stara politika subvencija za poljoprivrednike jer se oni plaćaju da ništa ne proizvode, a trebali bi se potaknuti da proizvode više.

Na sličan način bila bi odgovarajuća reakcija na povećanje cijena koje rezultira iz neopravdane tržišne moći bolja provedba kartelskog prava, a metoda kako reagovati na visoke kirije za siromašna domaćinstva sastoji se u podsticanju izgradnje stanova, dok veće kamate djeluju suprotno. Ako bi postojao nedostatak radne snage (tipičan signal za to je rast realnih plata – suprotnost onome šta sada doživljavamo) reakcija na to bi se trebala sastojati u jačoj ponudi mjesta u obdaništima, prijateljskoj politici za doseljavanje i mjerama za povećanje plata i poboljšanje radnih uslova.

Nakon više od decenije veoma niskih kamatnih stopa razumno je da se one „normaliziraju“. Međutim, podizanje kamata iznad ove mjere u nerealnom okušaju da se inflacija brže zauzda neće sada izazvati samo patnje. Ona će ostaviti trajne ožiljke – osobito kod onih koji su najmanje u stanju da nose glavni teret pogrešno planirane politike. Nasuprot tomu većina ovdje opisanih fiskalnih i ostalih reakcija imala bi dugoročne socijalne prednosti čak i kad bi se inflacija pokazala prigušenijom nego što se očekivalo.

Psiholog Abraham Maslow je jednom rekao: „Za čovjeka koji drži čekić sve izgleda kao ekser.“ Samo zato što US-Federal Reserve imaju čekić ne znači da bi trebale ići okolo i uništavati gospodarstvo.

Joseph E. Stiglitz je profesor na Columbia University i bio je predsjednik Council of Economic Advisers vlade Billa Clintona kao i Senior Vice President i Chief Economist Svjetske banke. Godine 2001. dobio je Nobelovu nagradu za ekonomske znanosti.

ipg-journal.de