Priča o izborima: SAD kontra Irana

Povezani članci

• Vilijamson: Britanska vojska posle Brexita ostaje prvorazredna sila
• EU: Pet promjena koje donosi ‘Brexit’
• Katalonija i pravo na otcepljenje
• Zbog karikatura u Charlie Hebdo iranske vlasti zatvorile francuski institut u Teheranu
• Američki tenkovi i vojska ulaze u Poljsku
• Kerry u Kataru o iranskom nuklearnom programu

U objema državama pažnju treba usmjeriti na skrivene društvene sile, koje se tek trebaju razmahati.

Piše: Hamid Dabashi-Al Jazeera

Kako je sudbina odredila, ove godine i Iran i Sjedinjene Američke Države su poprišta historijskih izbora. U Iranu, država se priprema za dvoje ključne izbore 26. februara: u jednim se bira Islamska savjetodavna skupština, a u drugim Vijeće eksperata za vodstvo.

Istovremeno, SAD je u punom zamahu primarnih izbora koji vode do nominacija dvoje kandidata iz vodeće dvije političke stranke: Demokratske stranke i Republikanske stranke, koji će se potom takmičiti za mjesto narednog predsjednika SAD-a.

Površinski gledano, poređenje Irana i SAD može biti smiješno: Iran je potpuno funkcionalna svećenička teokratija u čvrstim rukama šiitske svećeničke klase, dok je SAD domovina jedne od najstarijih živućih demokratija svijeta.

Kad se ovo kaže, možda ćete podići obrvu i zapitati se šta je ustvari „super delegat“, očito neizabrani delegat slobodan da podrži bilo kojeg kandidata na predsjedničkim nominacijama na stranačkim nacionalnim konvencijama. Možda ćete reći da su oni 80-godišnji članovi Vijeća eksperata, zapravo, iranske „supermule“, kao što i jesu. Trenutno vam ništa ne mogu ponuditi da spustite tu obrvu.

Oligarhijska mahinacija novca i moći

Dok je kontrola izbora u Iranu pitanje sirovog i napadnog inženjeringa vladajućih frakcija, u SAD-u oligarhijske mahinacije novcem i moći ograničavaju izbore koje ljudi imaju, te uobičajeno suprotstavljaju jednu frakciju vladajuće elite drugoj.

Hillary Clinton govori u Goldman Sachsu i dobija astronomsku novčanu nadoknadu, te predviđa veišemilionske sume koje će „Super PAC-i“ (komiteti koji se bave prikupljanjem novca u kampanjama) sakupiti i potrošiti kako bi ona bila izabrana. Sada bi se ona obrva mogla mrdati i sugerirati da su nezamrznuta sredstva koja idu nazad vladajućim mulama u Iranu također neka vrsta „Super PAC-a“.

Sticajem okolnosti tokom ovih izbora svjedočimo dvjema dijametralno suprotnim izbornim scenama. Dok vladajući režim u Iranu koristi sve u svojoj moći, sistematski i stalno, da smanji polje političkog spektra, u SAD-u porast popularnosti Bernieja Sandersa u redovima demokrata otvorio je spektar do historijski velikih dimenzija bez presedana, a čak je dozvoljen i tabu termin „demokratski socijalizam“ u američkom političkom rječniku.

Takvog nečega nema u Iranu, gdje se političko polje stalno sužava u takmičarskim faktorima i silama statusa quo – to je u tolikoj mjeri prisutno da predsjednik Rouhani izgleda kao Ernesto Che Guevara u poređenju sa protivnikom na suprotnoj strani.

Sa samo jednim komentarom o Henryju Kissingeru, Bernie Sanders je otvorio stare rane rata u Vijetnamu iz dalekih ’60-ih godina. To se sve desilo prije više od 50 godina i dosta prije Iranske revolucije.

Uporedite to sa zagušujućom rupom koju je Islamska republika pokušala stvoriti u historijskom sjećanju nacije, sa ekipom visokopozicioniranih svećenika koji sistematski brišu historijsko sjećanje nacije, pa se tako mora birati između jedne frakcije vladajućeg režima i druge.

Glasati ili ne

Nasuprot ove pozadine, bez obzira da li će glasati ili ne, važna činjenica o iranskim izborima je odlučna genijalnost iranskog naroda na nadigra duboko korumpirani i nelegitimni vladajući režim i slične duše među podmuklim opozicijskim prognanicima koji pokušavaju mobilizirati američke ili izraelske vojne udare na Iran.

Jedina mjera stalnih promjera koje ostaju Irancima je to šta uspiju uraditi u svojoj domovini, pod vlašću duboko korumpirane i kategorički ilegalne teokratske države.

Sve je više dokaza za to da je demokratski proces izlaska na izbore i glasanje (i u Iranu i u SAD-u) sve manje relevantan u aktuelnom ishodu i više značajan u skrivenim društvenim silama, koje tek trebaju nastupiti tokom ovih izbora.

Bernie Sanders je pokrenuo takvu silu, ne svojom ličnošću, već kroz vrline negiranih i skrivenih društvenih sila pokreta Occupy ili pokreta Black Lives Matter, koje su se sada okupile oko njega.

On sada radi u SAD-u ono što je Mir Hossein Mousavi uradio tokom Zelenog pokreta tokom izbora 2009. godine. Nije od velike važnosti to što je Mousavi sada u kućnom pritvoru ili što Bernie Sanders još nema šansu da se bori sa cijelošću američkog političkog establišmenta, prije nego i sam postane tek drugi Obama.

Ono što je bitno je korištenje takvih izbornih praksi, što otkriva inače skrivene sile koje vladaju nacijom: činjenica da demokratija kao politički ideal ne boravi u svome već ugovorenom ishodu, već u socijalnim silama koje je pokrenula da nacija sebe upozna.

Brisanje sjećanja

U Iranu, vladajući Iran pokušava (uzaludno) sistematski izbrisati historijska sjećanja čak i posljednjih izbora, a kamoli duboke osnove ove beskrupulozne svećeničke tiranije. U SAD-u Sanders uspijeva ponovno dozvati sjećanja na pokrete iz ’60-ih protiv rata i za građanska prava.

Ovo se može uporediti sa predsjedničkim izborima 2009. godine u Iranu, kada je jačanje Zelenog pokreta ne samo otkrilo nemilosrdne korijene Islamske republike u šiitskoj svećeničkoj tiraniji, već dovelo do inauguralnih momenata Ustavne revolucije u Iranu 1906-1911.

Ono što je zajedničko i važno objema nacijama je činjenica da su ovi periodični izbori prilika da negirane, represirane i obezvlaštene podzemne sile problematičnog društva podsjete na svoje postojanje i povrate svoju zakonitu i ojačavajuću historiju.