Petr Pelz: O KORJENIMA RATA U UKRAJINI

Povezani članci

• Zatvoren najveći zagađivač Bajkalskog jezera, ugašeno hiljadu radnih mjesta
• Scholz: NATO ne može i neće direktno intervenirati u Ukrajini
• ISIL-ovo ubijanje prošlosti (I): Obračun sa civilizacijom
• Libija: Naoružani demonstranti opkolili zgrade vlade i nekoliko ministarstava
• Švedska neće vakcinisati djecu protiv korona virusa
• Bali: Skoro 60.000 evakuisanih zbog moguće erupcije vulkana

Foto: Petr Štefan/iDNES.cz

General-major Petr Pelz bio je od 1996. do 2001. čelnik vojne obavještajne službe Češke Republike, a potom česki ambassador u Afganistanu. U tekstu što slijedi naveo je, iz svojega ugla gledanja, od godine 1990. najvažnije političke i vojne događaje vezane uz rat u Ukrajini. Zaključak, prepušta, kao što sam kaže, čitateljima.

Ovo se važni događaji i činjenice, sažetak onoga što se zbivalo, a što smatram važnime. Možda sam u brzini neke značajne činjenice i zaboravio, druge sam svjesno ispustio, kako bi stvari bile što jasnije. Pozivam hrabrog čitatelja/icu da nakon ove kronologije sam/a donese vlastite zaključke.

16. lipnja/juna 1990.: objava državne suverenosti Ukrajine. U IX. poglavlju ‘Vanjska i unutarnja sigurnost’ nalazimo ovu izjavu: ‘Ukrajinska SSR svečano objavljuje namjeru da postane trajno neutralna država koja se neće vezati za vojne blokove i poštivat će tri načela odricanja od nuklearnog oružja – neće nabavljati, ni proizvoditi, ni kupovati nikakvo nuklearno oružje.’

1990.: tokom razgovora o njemačkom ujedinjenju predsjednik Sovjetskog Saveza, Mihail Gorbačov, dobiva obećanje da se NATO neće pomaknuti ni centimetra prema istoku; to se obećanje proteže i na druge čelnike SSSR-a, odnosno u kasnijim godinama – Ruske Federacije.

24. kolovoza /augusta 1991.: Ukrajina proglašava neovisnost.

25. prosinca/decembra 1991.: disolucija Sovjetskog Saveza.

5. prosinca/decembra 1994.: u Budimpešti se održava konferencija Organizacije za sigurnost i suradnju u Evropi (OESS). Bjelorusija, Kazahstan i Ukrajina pristupaju Ugovoru o neširenju nuklearnog oružja. Time se Ukrajina odriče nuklearnog oružja (koje je, doduše, bilo stacionirano na njezinom teritoriju, ali uvijek pod kontrolom Moskve), a za uzvrat dobiva sigurnosna jamstva od Rusije, Sjedinjenih Država i Velike Britanije.

12. ožujka/marta 1999.: Češka Repubika, Poljska i Mađarska službeno ulaze u članstvo Atlantskoga pakta (NATO).

24. ožujka/marta 1999.: bez odobrenja (zaključka) Vijeća sigurnosti UN, Atlantski pakt pod vodstvom Amerike počinje bombardiranje Srbije koje će potrajati 78 dana.

7. svibnja/maja 2000.; Vladimir Putin postaje predsjednik Ruske Federacije.

7. listopada /oktobra 2001.; američke i NATO trupe ulaze u Afganistan bez odobrenja (zaključka) Vijeća sigurnosti UN.

13. lipnja/juna 2002.: Amerika se povlači iz ABM ugovora (ugovor o ograničavanju antibalističkih obrambenih sistema).

19. ožujka/marta 2003.: bez odobrenja (zaključka) Vijeća sigurnosti UN Sjedinjene Države započinju rat u Iraku.

2004.: Litva, Letonija, Estonija, Rumunjska, Bugarska i Slovenija ulaze u članstvo NATO.

Od studenog/novembra 2004. do siječnja/januara 2005. ‘narandžasta revolucija’ u Kijevu, u korist pro-zapadnih snaga.

2005.: konkretiziraju se razmatranja američke vlade o stacioniranju komponenti ‘raketnog štita’ u Evropi.

Veljača/februar 2007.: Putin drži važan govor na Konferenciji o sigurnosti u Muenchenu i predlaže novi sigurnosni sustav u Evropi.

2. do 4. travnja/aprila 2008.: sastanak na vrhu NATO-a u Bukureštu: zaključeno primanje u Atlantski pakt Hrvatske i Albanije; predsjedniku Bushu ne uspijeva uvjeriti saveznike u potrebu primanja i Ukrajine i Gruzije.

Kolovoz/august 2008.: gruzijski predsjednik Sakašvili pokušava vojno anektirati Abhaziju i Južnu Osetiju koje su u vrijeme Sovjetskog Saveza pripadale Gruziji. Rusija je u te republike odaslala svoje mirovne snage. U gruzijskom napadu ubijeno je više ruskih vojnika. Intervenira ruska armija i borbe su okončane za nekoliko dana. Rusija priznaje neovisnost Abhazije i Južne Osetije.

2009.: Hrvatska i Albanije ulaze u članstvo NATO-a.

19. ožujka/marta 2011.: prekoračujući mandat Vijeća sigurnosti UN zračne snage Francuske, Britanije i Sjedinjenih Država napadaju Libiju.

2012.: američki i britanski specijalci uključeni su najkasnije od te godine u operacije protiv legitimnog predsjednika Sirije, Bashara Assada i naoružavaju oporbu koju uglavnom čine razne grupacije Al-Qaide.

2013.: demokratski izabrani predsjednik Ukrajine, Viktor Januković, opire se rastućem pritisku Washingtona i Moskve.

Studeni/novembar 2013.: Januković zamrzava pregovore o ugovoru o pridruživanju Evropskoj uniji, u Kijevu izbijaju neredi.

13. prosinca/decembra 2013.: u National Press Clubu u Washingtonu zamjenica šefa američke diplomacije, Victoria Nuland, javno obznanjuje da su Sjedinjene Države od proglašenja neovisnosti Ukrajine godine 1991. uložile više do pet (5) milijardi US dolara u ‘razvoj demokratskih institucija, jačanje sposobnosti civilnog društva da se širi, itd’.

Siječanj i veljača/januar i februar 2014.: jačaju i šire se nemiri u Kijevu.

4. veljače/februara 2014.: ‘čuveni’ fuck EU (Je . . EU) telefonski razgovor između Victorie Nuland i američkog ambasadora u Kijevu, Geoffreya Pyatta, objavljen je na youtubeu. Razgovaraju o tome tko može ući u novu ukrajinsku vladu, a tko ne. Najveće krvoproliće događa se između 18. i 23. veljače/februara 2014. Djelujući s krovova udaljenih zgrada i s lokacija što ih kontroliraju ‘revolucionari’, snajperi ubijaju i demonstrante i policajce. Snajperisti su Gruzijci koji su došli u Kijev na poziv tadašnjeg gruzijskog predsjednika Mihaela Sakašvilija.

21. veljače/februara 2014.: ministri vanjskih poslova Poljske i Njemačke, Radoslav Sikorski i Frank Steinmeier i direktor odjela za istočnu Evropu u francuskom ministartvu vanjskih poslova, Eric Fournier, potpisuju u prisutnosti ruskog ombudsmana, Vladimira Lukina, i ambasadora Mihaila Zarubowa sporazum o prijevremenim izborima što će biti održani pod nadzorom OESS. Do tada Januković treba ostati na vlasti. Iste večeri, međutim, Januković bježi u Harkiv, potom ostaje nekih tjedan dana na Krimu, a zatim odlazi u Rusiju. Pitam se što se dogodilo u večernjim satima 21., kada je sve napokon bilo utvrđeno? Sjedinjene Države ‘uživo’ prave budalu od Evropske unije. Mijenjaju se predsjednik, vlada i parlament. Sigurnost održavaju neonacistički borci Desnog sektora i bataljona Azov. Ukrajina postaje jedina država na svijetu u kojoj su neonacističke jedinice sastavni dio nacionalnih oružanih snaga. Nova vlada najavljuje namjeru podnošenja zahtjeva za primanje u članstvo NATO-a.

16. ožujka/marta 2014.: na Krimu je održan referendum. Od 83% birača koliko ih je na referendum izašlo, njih 96% izjasnilo se za pripojenje Rusiji.

6. travnja/aprila 2014.: u Donjecku i Luhansku izbija građanski rat.

2. svibnja/maja 2014.: u zgradi sindikata u Odesi u namjerno izazvanom požaru pogibaju deseci pro-ruskih demonstranata.

17. srpnja/jula 2014.: iznad područja Donjecka srušen je malezijski putnički avion MH/MAS 17. Zapad optužuje Rusiju, Rusija poriče bilo kakvu krivnju, nepobitnih dokaza nema – što je neobično. Čak ni Malezija ne vjeruje da je Rusija odgovorna.

5. rujna/septembra 2014.: pod pokroviteljstvom OESS, Njemačke, Francuske i Rusije održavaju se razgovori ‘Minsk 1’ između ukrajinske vlade i predstavnika regija Donjecka i Luhanska.

12. veljače/februara 2015.: ‘Minsk 2’. Nakon što sporazum Minsk 1 nije proveden u djelo, postignut je novi dogovor. Njegovi su najvažniji aspekti prekid vatre između vladinih snaga i separatista i prijelaz na federalizaciju Ukrajine. Vladine snage, a potom i separatisti jedva da se pridržavaju dogovora o prekidu vatre, a u konkretne razgovore o federalizaciji vlada u Kijevu nikada nije ušla: dokazano je kako su Francuska, Njemačka i Sjedinjene Države savjetovale ukrajinskoj vladi da se tako ponaša. I tu je već u godini 2015. sve moglo biti riješeno.

1. listopada/oktobra 2015.: odazivajući se pozivu sirijskog predsjednika, Rusija u Siriji počinje vojne operacije podrške predsjedniku Basharu al-Assadu, a protiv islamističkih terorista.

14. ožujka/marta 2016.: Rusija počinje s povlačenjem svojih trupa iz Sirije.

2017.: Crna Gora ulazi u NATO.

2017.: Amerika počinje naoružavati Ukrajinu djelotvornijim oružjem, poput protutenkovskih raketa Javelin. Protiv koga?

2016., 2018.: NATO raketne baze postavljaju se u Rumunjskoj i Poljskoj. Protiv koga?

2. veljače/februara 2019.: Sjedinjene se Države povlače iz ugovora o eliminiranju raketa kratkog i srednjeg dometa u sastavu Nuklearnih snaga za djelovanje na srednjim udaljenostima (INF).

2020.: Sjeverna Makedonija ulazi u NATO.

20. studenoga/novembra 2020.: Sjedinjene se Države povlače iz ugovora ‘Otvoreno nebo’ (Open Sky).

Prosinac/decembar 2021.: Rusija prenosi svoje zahtjeve i prijedloge Sjedinjenim Državama i Atlantskom paktu – najprije diplomatskim putem, potom javno. Najvažniji su zahtjevi da Sjedinjene Države prekinu širenje NATO-a prema istoku, što uključuje i Ukrajinu i da nikakvi elementi raketnih uporišta ne budu stacionirani u blizini ruskih granica. Ako Sjedinjene Države ne budu u bliskoj budućnosti pozitivno reagirale na ruske zahtjeve, Ruska će Federacija biti prisiljena pribjeći vojno-tehničkim mjerama koje se pobliže ne opisuje.

Siječanj/januar 2022.: SAD i NATO odbijaju najvažnije ruske zahtjeve, jačaju trupe NATO u istočnoj Evropi i povećavaju isporuke oružja Ukrajini. Protiv koga?

19. veljače/februara 2022.: na Konferenciji o sigurnosti u Muenchenu ukrajinski predsjednik Zelenski izjavljuje kako Ukrajina razmatra povlačenje iz Ugovora o neširenju nuklearnog oružja, drugim riječima – razmatra mogućnost nabave takvoga oružja. Protiv koga?

24. veljače/februara 2022.: bez odobrenja (zaključka) Vijeća sigurnosti UN ruska vojska ulazi u Ukrajinu. Njezin je cilj ‘osloboditi narod od režima u Kijevu, te demilitarizacija i denacifikacija Ukrajine’.

O autoru: Petr Pelz rođen je godine 1953. Od 1996. do 2001. bio je direktor vojne obavještajne službe Češke Republike. Od 2002. do 2006. u New Yorku je kao posebni savjetnik za sigurnost češkog ambasadora u Ujedinjenim narodima. U godinama 2006. i 2007. savjetnik je češkog ministra obrane za pitanja obavještajnih službi i odnosa s inozemstvom. Od 2010. do 2013. ambasador je Češke Republike u Afganistanu.

(globalworld.ch)