Ostvaruje li se san o kurdskoj državi?

Povezani članci

• Opozicija ponovo na ulicama u Venecueli
• Paragvaj: Evakuisano 150.000 ljudi
• Antiteroristička akcija u Egiptu: Vojska zabunom ubila 12 turista
• Putin i Erdogan: ‘Istorijski’ dogovor bez vizije
• Aarhus: Radnici i antifašisti radikalne ultradesničare “istjerali iz grada”
• Ukrajina: Demonstranti napuštaju Gradsku vijećnicu, glavni štab revolucije

Blizu 40 miliona Kurda unutar tri velike nacije pita se do kada će im biti uskraćeno pravo na nacionalni identitet

Piše: Khurshid Daly-Al Jazeera

Za razliku od ranijih posjeta predsjednika autonomne pokrajine Irački Kurdistan Massouda Barzanija Sjedinjenim Američkim Državama, nedavno su osobe bliske Barzaniju plasirale informaciju da će se sa američkim predsjednikom Barackom Obamom razmatrati pitanje uspostave kurdske države.

Ovakve priče potakle su niz pitanja kao što su: kada će se predložiti osnivanje kurdske države pred američkom administracijom, da li su zaista ostvareni svi uvjeti za proglašenje ove države i da li možda postoji neka interna korist iza ovoga poziva?

A najvažnije pitanje glasi: Postoje li određene promjene u američkom stavu u pogledu osnivanja kurdske države?

Uvod u proglašenje države

Na samom početku, neophodno je reći kako san o osnivanju nacionalne kurdske države ujedinjuje Kurde rasprostranjene po Iraku, Iranu, Turskoj i Siriji.

Taj stari san prati Kurde još od perioda iscrtavanja političkih karata u regiji nakon Prvog svjetskog rata, i to je san koji zagolica osjećaje Kurda svaki put kada vide da postoje odgovarajuće okolnosti i regionalne varijable za njegovo ostvarenje, iako su uvjereni da se taj isti san sudara sa zidovima spomenutih država, budući da dotiče njihove granice, teritoriju i suverenitet.

Tokom proteklih stoljeća, Kurdi su nastojali svoje nacionalne parole učiniti prihvatljivim kako bi izbjegli sukobe sa sistemima ovih država, naročito zbog toga što su međunarodni interesi uglavnom išli u korist ovih država, a ne kurdskih nacionalnih aspiracija.

Danas, uz sve reperkusije revolucija Arapskog proljeća, ratova i dramatičnog razvoja situacije u regiji, Kurdi su više nego ikada uvjereni u to da je pred njima historijska prilika za ostvarenje njihovog starog-novog sna koja se možda više nikada neće ponoviti.

Možemo reći kako je Barzanijev prijedlog u Washingtonu, koji dolazi upravo u ovom trenutku i tiče se osnivanja kurdske države, zasnovan na nizu faktora i razloga od kojih su možda najvažniji:

1. Kurdi u Iraku i Siriji, pa čak i Turskoj (Radnička partija Kurdistana PKK) predstavljaju savezničke snage Sjedinjenih Američkih Država i generalno Zapada u ratu koji se vodi protiv grupe Islamska država Irak i Levant (ISIL).

Pored toga, oni predstavljaju i oslonac Sjedinjenim Američkim Državama u ovom ratu za ostvarenje njihovih ciljeva.

U najmanju ruku, bez Pešmergi, koji su se istakli u svojoj sposobnosti ratovanja, ne mogu voditi bitku za povratak Mosula iz ruku ISIL-a.

U ovom slučaju, Kurdi povezuju sigurnosnu potrebu koju Zapad vidi u njima sa svojim aspiracijama za dobijanje međunarodnog priznanja njihovih prava.

No i pored toga, cijela ova stvar sa sobom pokreće i mnoga druga pitanja o historijskoj vezi između iračkih Kurda i Washingtona, preciznije iskustva Barzanijevog oca.

2. Autonomna regija Irački Kurdistan, praktično je uspjela proširiti svoj utjecaj nad teritorijama koje su bile predmet spora između njih i Bagdada, naročito Kirkuka koji je bogat naftom i gasom.

Preuzimanjem kontrole nad ovim područjem iscrtane su geografske granice regije i osigurani su njeni finansijski resursi.

Na taj način ova regija osigurava svoju nezavisnost od Bagdada koji je još za vrijeme vladavine Nourija al-Malikija isključio regiju iz budžeta i obustavio izdavanje plata njenim uposlenicima.

Što se tiče Sirije, kurdska autonomija počinje s velikom mukom probijati svoj put po uzoru na ono što se dešava u regiji Iračkog Kurdistana. Za ovo područje možemo ukratko reći kako dešavanja na terenu iscrtavaju novu geografsku mapu koja ide u korist kurdskog identiteta.

3. Zapadna i regionalna otvorenost prema Iračkom Kurdistanu, s obzirom na to da autonomna regija Irački Kurdistan kroz svoje institucije (Parlament, Vladu, vojsku…) slijedi pragmatičnu politiku koja je uspjela uskladiti odnose sa Amerikom i Evropom, a na regionalnom nivou i sa Turskom, Jordanom te zemljama Arapskog zaljeva, a donekle i sa Iranom.

Zahvaljujući ovakvoj politici, ovaj region postaje bitan igrač u iračkoj i regionalnoj jednadžbi, naročito zbog toga što jake relacije sa preostalim dijelom snaga na drugim kurdskim teritorijama čini od njega veoma važan faktor u trenutnim regionalnim dešavanjima.

Na osnovu navedenog, izvori Demokratske stranke Kurdistana (KDP), na čijem čelu se nalazi Barzani, navode kako se do sada 20 država slaže sa tim da se prizna kurdska država čim dođe do njenog proglašenja, te da se u Londonu, Washingtonu i Parizu radi na tome da odluka o proglašenju kurdske države ugleda svjetlo dana.

4. Vezano za stepen zakonitosti zahtjeva za nacionalnom državom, Kurdi se u svojim potraživanjima oslanjaju na niz etičkih, pravnih i političkih načela koja govore o pravu naroda na samoopredjeljenje i identificiranje političkih opcija.

Kurdi, kojih ima blizu 40 miliona, žive unutar tri velike nacije (Arapi, Turci i Perzijanci) zbog čega se pitaju do kada će im biti uskraćeno pravo na nacionalni entitet koji bi ih okupio po modelu njihovih susjeda?

Barzanijeva situacija danas svjedoči tome da su granice Sykes-Picotovog sporazuma nestale, te da se nove granice iscrtavaju krvlju.

Ključ je u Washingtonu

Barzani je više puta ukazao na to da postoji mogućnost proglašenja nezavisnosti Kurdistana.

Ponekad se naglašavalo pravo na samoopredjeljenje, a drugi put opet nemogućnost suživota sa Bagdadom zbog nagomilanih hroničnih nesuglasica koje su samo prenesene iz doba vladavine Al-Malikija u doba Haidera al-Abadija.

Na osnovu toga, može se reći kako glavnu opsesiju, koja trenutno zaokuplja pažnju Barzanija, predstavlja vrijeme u kojem će biti proglašena država Kurdistan.

Barzani je čovjek koji potiče iz porodice koja je nosila zastavu kurdske nacionalne borbe tokom proteklog stoljeća.

Upravo zbog toga, on sada nastoji ući u historiju kao prvi kurdski vođa koji je uspio ostvariti san o nezavisnoj kurdskoj državi u moderno doba.

Dok razmišlja o nezavisnosti, pred njim stoji nekoliko opcija, počevši od iskustva Južnog Sudana gdje je postignut cilj bez prolijevanja krvi, a onda je tu i palestinsko iskustvo obraćanja Ujedinjenim nacijama, kao i neke druge opcije.

Činjenice ukazuju na to da on ozbiljno razmišlja o ovoj prvoj opciji, posebno zbog toga što je formirao komisiju sa zadatkom da provede referendum o sudbini regije po uzoru na Južni Sudan.

Ali bez obzira na sve ove opcije, Barzani smatra da se ključ kurdske države nalazi u Washingtonu, s obzirom na njegov jak utjecaj u regiji, zatim ulogu koju ima na svjetskoj sceni, utjecaj na odluke država i autoritet u međunarodnim organizacijama, što faktički znači da može osigurati uspjeh bilo kakve odluke, ili je pak osujetiti.

U okviru aspiracija Barzanija da dobije odobrenje Sjedinjenih Američkih Država za proglašenje kurdske države, predsjednik Iračkog Kurdistana uspješno uspostavlja nove odnose sa američkom administracijom.

U nekoliko proteklih godina tri puta je dočekan u Bijeloj kući, i to pod kurdskom zastavom, kao i da je formirana posebna komisija za saradnju između ove dvije strane, čiji je zadatak istražiti trenutno stanje u regiji i formulirati zajedničku politiku.

Međutim, Barzani je i pored toga svjestan da ova otvorenost Amerike nije dosegla nivo saradnje u kojoj bi se kurdskom pitanju pristupilo kao problemu jednog naroda koji traži svoju nezavisnost u onoj mjeri koliko to potpada pod američku strategiju spram ove regije i položaju Kurda u okviru te strategije.

Stvarnost je da se računice interesa dvije strane razlikuju u američkoj strategiji. Tako američku administraciju vežu jaki interesi za države na čijim teritorijama se nalaze Kurdi, posebno s Turskom koja predstavlja historijskog saveznika Amerike i njihovi zajednički interesi prevazilaze koristi odnosa sa Kurdima.

No Barzani, također, shvata da američka strategija počiva na novoj viziji o formiranju države u Iraku.

Riječ je o viziji koju je praktično pokrenuo zamjenik američkog predsjednika Joe Biden, koja se zasniva na podjeli Iraka u tri regije, odnosno tri države koje bi bile bliže sistemu konfederacije nego federacije, kao što je to trenutno na snazi.

U tom kontekstu, posljednji nacrt odluke koji je predložen u Kongresu, i predviđa pružanje podrške Pešmergama i sunitskim plemenima nezavisno od pristanka iračke Vlade, predstavlja ključnu tačku u daljem toku američkog priznavanja nezavisnosti pokrajine Kurdistan.

Možda je odbijanje kurdskih predstavnika u iračkom Parlamentu da daju svoju saglasnost prilikom odbacivanja projekta američkog Kongresa upravo pokazatelj njihovih aspiracija za nezavisnost.

Također, Barzanijeva posjeta u ovom tajmingu uslijedila je kao posljedica njegovog uvjerenja da je američka administracija više nego ikada prije, spremna priznati kurdsku državu kada dođe do njenog proglašenja, ili barem da pitanje sudbine Kurdistana stavi na sto Bijele kuće.

Ostaje otvoreno pitanje hoće li Obama odobriti Barzaniju kurdsku državu i prije nego što dođe do njenog proglašenja?

Interne i regionalne računice

Prije svega, postoji historijska jednadžba sumirana u dogovoru država na čijim teritorijama se nalaze Kurdi o zabrani uspostavljanja kurdske države u regiji, zbog toga što su ove države uvjerene u to da bi se osnivanjem kurdske države na bilo kojem dijelu teritorije pokrenulo kurdsko pitanje i na ostalim teritorijama, što bi dovelo do potraživanja njihovih dodatnih prava pa sve do zahtjeva o uspostavi jedinstvene nacionalne države.

Između ovih država su postojali veoma česti dogovori i saradnja u borbi protiv kurdskih pokreta koji su inicirali ovakve zahtjeve.

Ali nakon što su se Kurdi u protekle dvije decenije od regionalne karte u rukama ovih država pretvorili u regionalnog igrača, te nakon uništavanja geografskog faktora i brisanja Sykes-Picotovih granica, kao i osiguravanja drugih elemenata moći, pojavilo se uvjerenje kako se san o kurdskoj državi sada pretvara u javu, te da ono što je nekada bilo nemoguće sada je ostvarivo u trenutnim okolnostima i varijablama i postaje sve bliže realnosti.

U doba vladavine Recepa Tayyipa Erdogana, Turska svjedoči sve veću otvorenost prema Kurdima. Šta više, relacija koju Turska ima sa regijom Iračkog Kurdistana dosegla je nivo partnerstva i strateške saradnje.

Tokom proteklog perioda pokazuje se sve veće priznavanje kurdske stvarnosti nakon decenija poricanja i neprijateljske politike.

To ide dotle da pojedini vide Tursku kao prvu državu koja će priznati kurdsku državu kada dođe do njenog proglašenja, posebno ukoliko će ta država doprinijeti pronalasku rješenja za kurdski problem unutar Turske.

Ukoliko se Iran usprotivi uspostavi kurdske države, pod izgovorom očuvanja jedinstva Iraka, veliki broj država, naročito Jordan i države Arapskog zaljeva, kao što su Kuvajt i Emirati, pokazat će svoju veću otvorenost prema Iračkom Kurdistanu.

Možda se to najbolje može uočiti kroz obostrane posjete i pozitivne izjave, a naročito kroz izjave jordanskog kralja Abdullaha II o pravima Kurda.

Pored navedenih regionalnih stavova, izgleda da Izrael pokazuje najviše entuzijazma prema osnivanju kurdske države u regiji, s obzirom da su izraelski lideri u svojim izjavama već ranije iskazali podršku osnivanju ove države.

Štaviše, govori se kako postoje izraelski pritisci i napori njihovih lobija u Sjedinjenim Američkim Državama da se stvari usmjere u tom pravcu.

Ustvari, pojedini smatraju kako se dešavaju pozitivne promjene u regionalnom stavu u pogledu priznavanja kurdskog entiteta, ali na takve se promjene ne može baš osloniti s obzirom da pitanje uspostavljanja kurdske države dovodi do geografskih promjena u regiji ,čime se otvaraju vrata za nove ratove na tom području.

Ali i pored toga, jasno je kako to neće ostaviti značajnijeg utjecaja na kurdsko viđenje situacije, prema kojem je pitanje uspostave države samo pitanje vremena i ništa više.

I na kraju, ostaje da se kaže kako momenat u kome Barzani pokreće pitanje o sudbini Kurdistana pred Bijelom kućom nosi sa sobom i neke interne kurdske zahtjeve, koji se tiču i budućnosti samog Barzanija čiji mandat ističe za nekoliko mjeseci.

Barzani smatra da će mu američko zeleno svjetlo za proglašenje kurdske države, pa čak i ako do toga ne dođe odmah, poslužiti kao pasoš za dobijanje novog mandata, pa makar i kroz novi ustav pokrajine Kurdistan.