Ništa ne teče, sve ostaje

Izdvajamo

• Prelazna vlada pod Juanom Guaidom je u svakom slučaju prošlost. Nova faza odnosa između vlade i opozicije biće određena kroz predsjedničke izbore najavljene za 2024., na kojima Nicolas Maduro ponovo nastupa i obećava sebi legitimiranje svoje vladavine i priznanje od strane međunarodne zajednice. Onda 2025. trebaju se održati regularni parlamentarni i regionalni izbori. Ako opozicija ovdje želi uspjeti mora biti jedinstvena i prije svega razviti politički profil. Iz anketa se zna da većina Venecuelanaca ne vjeruje ni vladi ni opoziciji ali ipak želi promjenu kroz izbore. Pretpostavka za to je u svakom slučaju da se oni provedu uz minimalnu mjeru fer uslova. 

Povezani članci

• Obama: Amerika se mora suočiti s rasizmom u policiji
• Spasite atomske centrale!
• Građanskih ratova dvostruko više nego 2001. godine
• Siromaštvo uzima danak i u Njemačkoj
• SAD protiv Islamske države u Iraku i Siriji ide zračnim napadima, bez kopnenih trupa
• Tillerson u UN: Strateško strpljenje sa Sjevernom Korejom okončano

Venecuela posjeduje najveće zalihe nafte na svijetu – Foto: dpa

U Venecueli predsjednik Maduro nakon neuspjelog prevrata sjedi na čelu čvršće nego prije. Može li zemlja ipak biti isporučilac nafte?

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Nakon što je Rusija zbog rata u Ukrajini ispala kao isporučilac energije, njemačka vlada je sada opet otkrila Latinsku Ameriku. Međutim, zašto kancelar Olaf Scholz prilikom svoje latinskoameričke turneje nije posjetio Venecuelu, jer se ipak radi o zemlji sa najvećim zalihama nafte i osmim najvećim zalihama gasa na svijetu? Venecuela je posljednjih godina velikim dijelom isčezla iz udarnih vijesti nakon što je vođa opozicije Juan Guaido, uz pomoć masovnih demonstracija u glavnom gradu Karakasu, htio srušiti vladu pod vodstvom Nicolasa Madur. To nije uspjelo, a onda je došla korona. Šta se od tada desilo u Venecueli?

Radi sjećanja: Parlamentarni izbori 2015. donijeli su pobjedu opozicionim partijama. Nakon nepravilnosti i zbog loše situacije sa ljudskim pravima međunarodna zajednica država – u svakom slučaju SAD, države članice EU i većina latinskoameričkih država – nisu priznale izbor Madura za predsjednika Venecuele 2018. godine. Guaido iz opozicione partije Voluntad Popular, tada predsjednik nacionalnog parlamenta, uz odobravanje gore navedenih država proglasio se u januaru 2019. za privremenog predsjednika. U decembru 2020. održani su ponovo parlamentarni izbori u Venecueli, koji su međutim bili bojkotovani od partija koje podržavaju privremenu vladu. Umjesto toga proglasio se 2015. izabrani parlament kao i dalje jedini legitimni narodni predstavnik Venecuele i potvrdio predsjedništvo Guaidosa.

Kao pravnu podlogu za ovo samoovlaštenje korišten je član venecuelanskog ustava prema kome u slučaju odsutnosti izabranog predsjednika predsjednik parlamenta preuzima taj ured – međutim samo za 30 dana unutar kojih se moraju organizovati novi izbori. Tada se polazilo od toga da će, sa aspekta velikih gospodarskih teškoća Venecuele, tvrdih međunarodnih gospodarskih i finansijskih sankcija protiv zemlje i gledajući na masovne proteste na ulicama prije svega Karakasa, sa predsjedništvom Madura vrlo brzo biti kraj. Ova očekivanja dijelio je i veliki dio međunarodne zajednice.

Prevarili su se. Predsjednik je do danas u uredu i sjedi na vlasti čvršće nego ikada. Osnova za to je strategijska vještina Madura i njegovih saveznika i ograničeno dejstvo sankcija. Uz to dolaze greške opozicije pod Guaidom, kao što je loše upravljanje i nedostajuća transparentnost u korištenju finansijskih sredstava kao i početna podrška neuspjelog diletantskog pokušaja vojne invazije u maju 2020. godine. Od Guaida već prognozirani prelaz oružanih snaga na stranu opozicije – odlučujući faktor u borbi za moć – nije se dogodio.

Predsjednik je do danas u uredu i sjedi na vlasti čvršće nego ikada

Dominacija partije Voluntad Popular u odnosu na ostale opozicione partije koje podržavaju privremenu vladu vodila je u toku četiri godine do sve većih napetosti između njih, a konačno je i podrška u stanovništvu stalno opadala. Razlog za to je da privremena vlada i njene partije nisu nikada razvili politički profil. One su se u osnovi koncentrisale na to da sruše vladu Madura. Diskusije su se uglavnom odvijale u virtualnom svijetu socijalnih medija bez velikog značaja za život stanovništva. Nasuprot tomu vlada Madura mogla je uprkos sankcijama od 2019. kroz faktičko priznanje američkog dolara kao platežnog sredstva i parcijalnom deregulacijom venecuelanskog gospodarstva poboljšati životne uslove u zemlji i profilirala se u suzbijanju pandemije korone.

Na dan 30.decembra 2022. godine je većina poslanika 2015. izabranog venecuelanskog parlamenta zaključila da ne produži mandat privremene vlade pod Juanom Guaidom. Ova odluka je trebala biti donesena i ranije i ona je kasno priznanje da je propala strategija opozicije i država koje je podržavaju da vladu Madura kroz sankcije stave pod pritisak i da se nadaju da će se ona raspasti na unutrašnjim konfliktima. Guaido, koji se do posljednjeg momenta borio protiv ove odluke, je sada opet samo jedna od više vodećih osobnosti opozicije u Venecueli i samo kao takav internacionalno priznat.

U svakom slučaju postoje odbori parlamentarne skupštine iz 2015. godine za upravljanje imovinom Venecuele u državama koje podržavaju opoziciju tako da se ovi finansijski resursi ne mogu automatski vratiti na raspolaganje vladi Madura. Kod ove imovine radi se prije svega o firmi CITGO – jedan od najvažnijih proizvođa proizvoda iz nafte u SAD – dalje o 30 tona zlata u Velikoj Britaniji kao i o novcu na bankovnim računima u SAD-u i Evropi. Privremena vlada podržavala je do sada ovim novcem svoja predstavništva u inostranstvu i opozicione partije koje je podržavaju, koje inače jedva da imaju finansijskih sredstava. Ova značajna imovina u inostranstvu u rukama opozicije dovela je do toga da se vlada Madura izjavila spremnom da uz posredovanje Norveške sa njom pregovara u Meksiku.

Međutim, ti su pregovori upravo ponovno zapeli. Odluka od 30.decembra 2022. produbila je podjelu u venecuelanskoj opoziciji i dodatno je oslabila. Uzt o dolazi da su posljednjih mjeseci u Latinskoj Americi promjenjene vlade u Čileu, Kolumbiji i Brazilu koje su simpatisale venecuelansku opoziciju. Bidenova administracija kao i neke evropske zemlje kao Španija i Francuska insistiraju sve više na promjenama u Venecueli kroz dijalog sa vladom Madura. Međutim trenutno nema znakova da bi ove države u bližoj budućnosti išle tako daleko da priznaju pravosnažnost vlade Madura. Za to bi bili neophodni znatni ustupci kod tema ljudskih prava i demokratije. Također još nije odlučeno da li će Maduro moći ići na samit EU – Latinska Amerika u junu 2023. ili neće biti pozvan.

Od 2019. nije više bilo toliko ljudi na ulicama

Također je upitno da li se za Madura pozitivan razvoj posljednjih godina može nastaviti. Za dalje poboljšanje morale bi biti ukinute međunarodne sankcije i pored političke provede temeljne gospodarske reforme. Nije vidljivo da li bi vlada bila za to spremna ili u poziciji. Socijalne nejednakosti između siromašnih i bogatih su jako porasle. U međuvremenu uspješno suzbijena hiperinflacija se vratila, cijene – i u američkim dolarima – su se multiplicirale. Od vlade utvrđena minimalna plata nije zato ni u kom slučaju dovoljna za preživljavanje. Zbog toga je 2023. godina započela sa socijalnim protestima u cijeloj zemlji, od 2019. nije bilo toliko ljudi na ulicama.

U ovoj situaciji za Madura bi bilo izuzetno od pomoći kada bi mogao kao njegov prethodnik Čavez i više vlada Venecuele prije toga koristiti ogromne zalihe nafte i gasa – i izuzetni potencijal Venecuele u nefosilnim izvorima energije, da bi dobio hitno potrebne devize za državni budžet. Međutim, nažalost postrojenja za eksploataciju nafte su zbog nedostajućeg održavanja posljednjih decenija u tako lošem stanju da je proizvodnja samo mali dio nekadašnjih količina. Gas skoro da se više uopšte ne eksploatiše nego se pretežno kao opterećujući sporedni produkt eksploatacije nafte sagorijeva – sa odgovarajućim negativnim posljedicama za okoliš. Ideja korištenja nefosilnih energenata još nije mogla zaživjeti u Venecueli, a i ovdje zbog sankcija nedostaje novac za neophodne investicije.

Šansa potrage zemalja kao što je Njemačka, za novim izvorima snabdjevanja energijom, je upravo propuštena. Trenutno nije predvidivo kako će ići dalje u Venecueli. Da li će opet više ljudi izlaziti na ulice? Hoće li vlada kao 2019. reagovati sa više represije? Ovo se barem ne može isključiti.

Prelazna vlada pod Juanom Guaidom je u svakom slučaju prošlost. Nova faza odnosa između vlade i opozicije biće određena kroz predsjedničke izbore najavljene za 2024., na kojima Nicolas Maduro ponovo nastupa i obećava sebi legitimiranje svoje vladavine i priznanje od strane međunarodne zajednice. Onda 2025. trebaju se održati regularni parlamentarni i regionalni izbori. Ako opozicija ovdje želi uspjeti mora biti jedinstvena i prije svega razviti politički profil. Iz anketa se zna da većina Venecuelanaca ne vjeruje ni vladi ni opoziciji ali ipak želi promjenu kroz izbore. Pretpostavka za to je u svakom slučaju da se oni provedu uz minimalnu mjeru fer uslova.

ipg-journal.de