Naprijed u prošlost

Povezani članci

• Broj poginulih u napadu na džamiju povećan na 305
• Ultradesničari širom istočne Evrope i Balkana aplaudiraju nasilju na Capitolu
• Jemenski Huti nude primirje nakon napada na saudijska naftna postrojenja
• Zemlje Evropske unije prihvatile samo 31.500 izbjeglica
• WikiLeaks objavio poruke Hillary Clinton
• SAD traži sjednicu Vijeća sigurnosti UN-a zbog Sjeverne Koreje

Foto: DPA – Navala na šaltere National Penny Bank u Westminster 1888. Predstoje li Velikoj Britaniji slična nemirna vremena?

Nijedna zemlja u Evropi ne prolazi tako loše kroz sadašnju krizu kao Velika Britanija. Je li došlo vrijeme za laburiste?

Piše: Michele Auga – ipg-journal.de – 29.11.2022.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

„Draga, smanjio sam državu“, tako ili slično morao bi britanski ministar finansija Jeremy Hunt izvjestiti na večeri, nakon što je u parlamentu predstavio svoj najnoviji prijedlog budžeta. Nakon katastrofe takozvanog Mini budžeta Liz Truss, koja je dala ostavku, sa napetošću je očekivana izjava vlade o izvještaju „Biroa za budžetsku odgovornost“ (OBR). Podaci OBR, koji je uporediv sa njemačkim ekonomskim mudracima, su dramatični istorijski loši: Velikoj Britaniji prijeti izgubljena decenija. Prosječan prihod domaćinstva nakon poreza pašće na nivo iz 2013. godine.

Sniženje poreza je pripadalo do sada temeljnoj oznaci torijevaca. U budućnosti će ipak britanski građani morati plaćati više poreze a za to će međutim dobiti manje protuusluga. U Westminsteru se govori o „Shrinkflation“ dakle o zastrašujućoj kombinaciji padajućeg gospodarskog rasta na jednoj i visokoj inflaciji na drugoj strani. Još pripada Velika Britanija najbogatijim zemljama svijeta, ali komentatori su ipak jedinstveni: Cijela zemlja biće siromašnija i socijalne nejednakosti će se povećati.

Mnogi se Britanci dive skandinavskom modelu s njegovom socijalnom politikom, uspješnim nivoom obrazovanja i pametnom obiteljskom i rodnom politikom – drugim riječima, snažnom državom. Međutim, oni istovremeno sanjaju američki nivo poreza. Sada dobijaju najlošije iz oba ta svijeta. Na svakoj platnoj listi vidjeće se u malom kakvu katastrofu za društvo znači politika vlade posljednjih godina. U budućnosti će biti još manje raspoloživih sredstava za državu koja brine o ljudima.

Nijedna zemlja u Evropi ne prolazi tako loše kroz sadašnju krizu kao Velika Britanija.

Gospodarstvo Velike Britanije ne raste nego od 2000-ih godina stoji na relativno niskom nivou. Društvo stari, kamate na kredite rastu, politika štednje kao i korona ostavili su duboke ožiljke a Brexit čini to sve još gorim. Već odavno ljudi ne opažaju državu u svojoj svakodnevnici. Lista čekanja nacionalne zdravstvene službe NHS je sve duža. Kriminalitet raste, stopa razjašnjenja krivičnih djela opada.

Samorazumljivost javnih službi od opšteg interesa – kao što je funkcionirajući javni prevoz, snabdijevanje vodom, odvoz smeća kao i snabdijevanje gasom i strujom po pristupačnim cijenama – sukcesivno se gubi. Talas štrajkova prolazi zemljom jer ne postoji uhodano socijalno partnerstvo. Pritom se stručnjaci žale ne samo na već godinama nedostajuće državne investicije. Nedostaje ne samo novac, nego i politička volja da se problemi posebno u zdravstvenom i obrazovnom sistemu rješavaju u korijenu. Nakon dvanaest godina na vlasti i velike samozaokupljenosti Brexitom i oko njega, više nije jasno za što se torijevci programski zalažu.

Nijedna zemlja u Evropi ne prolazi tako loše kroz sadašnju krizu kao Velika Britanija. Sada se sveti politika koja je dva faktora spojila u otrovnu mješavinu: u osamdesetim godina od Margret Thatcher postavljene ukorijenjene strukture društvene nejednakosti i stagnirajući gospodarski rast. Kombiniraju li se ovi faktori dobija se otrovni koktel koji, prije svega za domaćinstva sa srednjim i niskim prihodima, nije više probavljiv. Veoma mala, bogata britanska elita uskoro će stajati nasuprot prekarijatu koji nakon godina štednje, poslije korone i nakon „Crnog petka“ od oktobra ove godine ne raspolaže nikakvim rezervama ili dodatnim sredstvima.

Je li došlo vrijeme za Labour Party? Britanski politički sistem ne predviđa nikakve izbore za donji dom u ovom trenutku. Konzervativna partija živi politički od ostavštine Borisa Johnsona, dobre parlamentarne većine od 80 glasova. Nije vjerovatno da će prije 2024. doći do izbora. Hoće li se istorija tada ponoviti? Mnogi politički posmatrači trenutno doživljavaju deja vu.

Mnogo od trenutne krize podsjeća na „Crnu srijedu“ 16. septembra 1992. kada je Bank of England pokušala milijardskim kupovinama suprotstaviti se špekulacijama protiv britanske funte i kada su torijevci pod John Majorem doživjeli ogroman gubitak prestiža. Pet godina kasnije preuzeli su Tony Blair i New Labour poslove vlade. Birači su se tada pokazali uvrijeđenim iako je posljednji konzervativni ministar finansija Kenneth Clarke mogao prikazati rastuće gospodarstvo. U potpunom kontrastu sa tim OBR je projicirao već sada, dvije godine prije sljedećih izbora, veliki pad rasta i duboke rezove u životnom standardu. Ima li dakle opozicija utakmicu na domaćem terenu? Ankete u novembru pokazuju jednoznačan trend: Konzervativni 25 posto, Labour 48 posto.

Keir Starmer ne uživa istu popularnost kao nekada mladi Tony Blair.

Govori li se sa okruženjem Keira Starmera, mnogi savjetuju na oprez. Da, popularnost laborističke partije je nakon provedenih interno partijskih reformi opet porasla i biro opozicionog vođe je popunjen sa stručnjacima za kampanju. Sa Ravom Athwalom Starmer je jednog dokazanog ekonomskog stručnjaka povjerio sa zadatkom da piše novi izborni program. On stoji za novu gospodarsku agendu sa kojom laburisti žele sasvim očito stupiti u sljedeću kampanju.

Ali ostaje još puno posla. Keir Starmer ne uživa istu popularnost kao nekada mladi Tony Blair. Škotska bije više obojena crveno nego je čvrsto u rukama Partije neovisnosti SNP od Nicole Strugeons. Prema trenutnom većinskom izbornom sistemu laburisti bi na sljedećim izborima morali osvojiti 326 od 650 mjesta (trenutno imaju samo 195 mjesta). To bi bio veći  Swing nego onaj koji se podario Margret Thatcher 1979. ili Davidu Cameronu 2010. godine. Ako bi laburisti osvojili samo 280 mandata bila bi neizbježna koalicija sa SNP – partijom, koja svoje opravdanje za postojanje izvodi prije svega iz nastojanja za neovisnost od Londona i to žele svom silom provesti. Ako bi se htjelo odustati od SNP morali bi laburisti u svakom slučaju povratiti mandate od torijevaca u takozvanom Red Wall, tradicionalnom uporištu laburista koji su 2019. izgubili u korist Borisa Johnsona. (Još) vladajući torijevci učiniće međutim sve da u preostalom vremenu rade na novom ustrojstvu izbornih okruga tako da nove većine bude sve teže osvojiti.

Laburisti će slijedećih mjeseci biti u predizbornom modusu. Svaka riječ biće stavljena na zlatnu vagu, također i upravo u pitanjima politike identiteta kojima bez dvojbe pripada Brexit. I opterećeni odnos sa sve jačim sindikatima mora se ponovo objasniti. Nakon državne krize iz oktobra partija se mora neočekivano brzo strategijski nanovo postaviti. Međutim, iza koje programatike stoje laburisti sada, gdje je na zadnjem kongresu predstavljeni program modernizacije za socijalno – ekološku transformaciju koji se još veoma teško može finansirati? Znači li politika nakon „Crnog petka“ i kraj progresivnih programa?

Dodatno uzimanje kredita za državu trenutno nije bez daljnjega moguće finansirati. Čime laburisti mogu još bodovati? Porez na dodatnu dobit već je uveden. Socijalna pomoć, penzije i minimalna plata usklađeni su u okviru mogućnosti. Najveća prednsot laburista će vjerovatno biti da ne mogu biti napravljenim odgovornim za krizu. I tako pomaže samo jedno: Pored ubjedljivog odgovora na jednu od najvećih kriza u zemlji, Keir Stramer mora prije svega zračiti samouvjerenjem kao nekada mladi Blair u svome najpoznatijem izbornom sloganu: „Things can only get better“ – „Može biti samo bolje“.

Michele Auga vodi biro zaklade Friedrich Ebert u Velikoj Britaniji. Prije toga vodila je referate Subsaharske Afrike i Zapadne Evrope/Sjeverne Amerike u Berlinu kao i biroe zaklade u Maliju, Palesninskim oblastima i UN u Njujorku.

ipg-journal.de