Moral i interesi nuklearnog sporazuma

Autor/ica 👤tačno.net 4.8.2015. u 08:38

Povezani članci

Iranski nuklearni sporazum je mnogo više od dokumenta – to je proces u kojem će analize i debate igrati važnu ulogu

Piše: Marwan Bishara- Al Jazeera

U proteklom periodu nije nedostajalo analiza i mišljenja o iranskom nuklearnom sporazumu. Većina se oslanjala na mnoštvo argumenata, koji su uključivali moralne, pragmatične, tehničke, strategijske, pa čak i “antropološke” – čitaj orijentalističke – argumente. Ali, ono po čemu su se razlikovali je način na koji su ti argumenti uobličeni ili izdvojeni da potvrde ili diskreditiraju sporazum.

Ovo opažanje dolazi sa dva upozorenja. Prvo, ono ne sadržava metodičku studiju bilo kakve vrste, niti se fokusira na nekog određenog analitičara.

Priznajem da sam većinu analiza o sporazumu pročitao na mom pametnom telefonu. Što je loša navika. I, drugo, uzimam zdravo za gotovo da su u mnogim slučajevima argumenti bazirani na unaprijed smišljenim ideološkim i političkim temeljima.

Korištenje moralnih argumenata se prožima među ideološkim kritičarima američkog predsjednika i iranskim vjerskim vođama.

Prvi tabor optužuje američkog predsjednika Baracka Obamu, da je izdao Sjedinjene Američke Države i Izrael time što je postigao takav sporazum koji će osnažiti iranski režim, koji se pokazao zlim, autoritativnim, lukavim, zlobnim, pakosnim i, prije svega, nepokajničkim režimom; režimom koji ostaje strahovito neprijateljski nastrojen prema SAD-u i Izraelu, zemlji koju želi (navodno) uništiti.

Drugi tabor ismijava “licemjernu” Islamsku Republiku zbog njenog popuštanja, pa čak i njenog prihvatanja “Velikog Sotone”, dok istovremeno njeni revolucionarni prvaci pjevaju “Smrt Americi”.

Moralni argumenti su najsenzacionalniji i najlakši za diskreditiranje, posebno onda kada oni koji ih iznose ni sami nisu ništa manje licemjerni.

Niko se ne trudi da spomene, primjera radi, da je Izrael jedina nuklearna sila u regiji, koja navodno ima između 100 i 200 nuklearnih bojevih glava, koje mogu dobaciti do Irana i uništiti ga.

Države su, generalno gledajući, motivirane interesima, a ne moralnim imperativima. I dok je apeliranje na moralnu savjest nacije vrijedan poduhvat, čini mi se da većina onih koji govore o moralu i nuklearkama uglavnom žele za sebe zadržati nuklearke, a za svaki slučaj žele slobodu da ubijaju ljude sa Bliskog istoka bez inhibicija nuklearnog zastrašivanja.

Jednako je manjkava orijentalistička perspektiva, posebno kad je plasiraju stručnjaci trusta mozgova sa Bliskog istoka, ili stručnjaci koji vuku porijeklo sa Bliskog istoka, koji daju dodatnu draž i autentičnost manjkavom, da ne kažem rasističkom, pristupu.

Takve analize doprinose različitostima u pregovaračkim strategijama kontrastnih kultura za pregovaračkim stolom – zapadnjačkim i perzijskim. Oni smatraju da iza sporazuma leži svjetovni, pragmatični i utilitaristički američki mentalni sklop, s jedne strane, dok se, s druge strane, nalazi drevni, mistični i povremeno eratični perzijski mentalni sklop.

Fotografije američkog državnog sekretara Johna Kerryja, kako vozi bicikl ulicama Beča i fotografije zamišljenog iranskog ministra vanjskih poslova Javada Zarifa tokom molitve petkom, iscrtavaju slike suprotnosti.

Neki idu toliko daleko da objašnjavaju sporazum kao vrhunac dugotrajnih pregovora između modernih i drevnih sila: tamo gdje je strategija Washingtona limitirana na četverogodišnje cikluse, dok pregovaračka strategija Teherana vjerovatno leži u njegovom historijskom obimu.

Možda je ovo argument koji treba uvažiti, ali nema sumnje da tabor [iranskog predsjednika Hassana] Rouhanija i Zarifa, nije ništa manje svjestan važnosti zaostavštine te je zabrinutiji za parlamentarne izbore, koji će biti održan naredne godine, nego što je to u slučaju tabora Obama-Kerry, koji uopće ne učestvuju na narednim američkim izborima.

Izabrani iranski zvaničnici su svjesni da je uspjeh ili neuspjeh pregovora ključan za njihov politički kredibilitet i za budućnost zemlje.

Početna tačka ovdje je da se i Washington i Teheran nalaze u ćorsokaku i da obje zemlje, iako iz različitih razloga, moraju izaći iz tog ćorsokaka i krenuti ka boljoj, znatno unosnijoj situaciji.

Plusevi i minusi

Zaista, od naroda izabrani predsjednici Obama i Rouhani se smatraju demonstracijom želje Amerikanca i Iranaca da idu manje konfrontirajućim putem nego što je to bilo u slučaju njihovih prethodnika, predsjednika Georgea W. Busha i Mahmouda Ahmadinejada. Isto važi i za elite koje su shvatile da sankcije mogu nanijeti dosta štete, ali ipak nedovoljno da ograniče iranski nuklearni program.

U tom kontekstu zaista nije važno da li će neko prihvatiti Kerryjeve i Zarifove tvrdnje da nije bio moguć bolji sporazum za obje strane. Ono što je zaista bitno je da li će sporazum uspjeti da ograniči iranski nuklearni razvoj i da li će omogućiti Iranu da se oslobodi izolacije. Drugim riječima, kako će poslužiti neposrednim interesima obje zemlje.

Mnogi trustovi mozgova i stručnjaci sličnog stava su analizirali sporazum prije svega kao nuklearni sporazum i ništa više. Njihove analize su se fokusirale na motive i ciljeve, na konačnicu i ograničenja te, najvažnije, na balans između kompromisa i nagrada za pregovaračkim stolom.

Oni porede centrifuge, inspekcije te provjerljive mjere s podizanjem sankcija, podržavanjem novih rezolucija Ujedinjenih naroda i odmrzavanjem bankovnih računa. Sve ovo se pretvorilo u neku vrstu bilansa, s plusevima i minusima za svaku stranu, s pretpostavkom da je jedino sporazum koji donosi korist za obje strane održiv u ovim pregovorima. Ali, po svojoj prirodi, ovakvo računovodstvo uzima u obzir opipljive elemente u razmatranje, a zanemaruje neopipljive i dugotrajne implikacije, kao i posljedice sporazuma.

Predsjednik Obama je tražio da se sporazum ocijeni samo kao nuklearni sporazum. Ali, iskreno govoreći, svaka procjena lišena strateških implikacija je posve nekompletna. Strateški argumenti pretpostavljaju da je sporazum vrhunac jedne i početak druge faze; i da može biti ocijenjen samo na osnovu toga kako je oblikovao te eventualno kako će oblikovati strateški regionalni pejzaž. Također se pretpostavlja da ovako veliki sporazum mora utjecati na balans snaga u regiji.

Bliski istok na umu

To uključuje, između ostalog, kako i Iran i SAD mogu ili će koristiti (čitaj – pogrešno koristiti) sporazum u smislu projektiranja svoje sile na širem Bliskom istoku. Opći konsenzus je da se aspekt sporazuma u kojem obje strane dobijaju, širi od neposrednih pozitivnih i negativnih strana dolara i inspekcija, ka dugotrajnim strateškim prilikama za obje strane.

SAD i Iran su možda razgovarali u Beču, ali su njihove misli bile usmjerene ka Bagdadu, Damasku, Rijadu te, uopćeno gledajući, strateškoj situaciji na Bliskom istoku. A sporazum je vjesnik povećanja njihovog regionalnog utjecaja. Pitanje je da li će ih on učiniti više ili manje odgovornima? Ili, da li će osmisliti novu stratešku podjelu rada, neku vrstu velike pogodbe? Ne mogu reći da sam optimističan, ali se i dalje nadam najboljem.

Kao i u slučaju svakog pitanja koje se iscrpno i višestruko razmatralo, analize mogu biti perceptivne i originalne. Ali, perceptivne analize su uglavnom neoriginalne, dok se za originalne analize teško može reći da su perceptivne. One su, bez obzira na sve, važne, s obzirom da oblikuju stav javnosti, gdje loši argumenti djeluju na isti broj ljudi kao i dobri argumenti.

A to će se pokazati ključnim u nadolazećim mjesecima i godinama, s obzirom da sporazum nije vrsta predaje kao što je bilo u slučaju SAD-a i Japana na kraju Drugog svjetskog rata, ili, simetrično gledajući, kao što je bilo sa SAD-om i Sovjetima tokom Hladnog rata. Ovo je vrhunac asimetričnih pregovora između svjetskih sila predvođenih SAD-om (P5+1) i Irana, koji odbija kapitulirati. U ovom slučaju, sporazum je mnogo više od dokumenta. To je proces u kojem će analize i debate igrati važnu ulogu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera