Mogu li građani donositi sudbonosne odluke? Prosječni glasač noćna mora svakog referenduma

Povezani članci

• Nobelovi laureati kao prikaz evropskih linija podjela
• Stiv Benon – iskorištavanje pristalica populizma za lično bogaćenje
• Venecuela kaže da je spremna braniti se od SAD-a
• Više od polovice zemalja s niskim dohotkom blizu je dužničkog ropstva
• EU odbija učešće na sirijskoj konferenciji o izbjeglicama
• SAD optužile Rusiju za napad na konvoj humanitarne pomoći u blizini Alepa

Prošlotjedni Brexit, odnosno referendum na kojem su britanski građani odlučili izbaciti sami sebe iz Europske unije na iznimno je šokantan način podsjetio na svu kompleksnost direktne demokracije i njenu klasičnu »dilemu«: jesu li glasači dovoljno sposobni odlučivati o sudbonosnim pitanjima. Pitanje svakako nije novo, štoviše predmet je bezbrojnih istraživanja i rasprava i aktualizira se ama baš svaki put kad građani dobiju priliku neposredno odlučivati o važnim društvenim temama.

No, britanski referendum o ostanku ili izlasku iz EU, iniciran više kao panični politički ustupak za ostanak na vlasti nego kao rezultat opsežnih analiza, već je sad zaslužio mjesto na listi povijesnih demonstracija direktne demokracije koje imaju dalekosežne posljedice ne samo za Veliku Britaniju, već i za cijelu Europsku uniju. S tom činjenicom na umu, nije teško biti zgrožen nekim okolnostima u kojima je odluka donesena.

Za početak, tzv. »Leave« kampanja kojom se propagirao izlazak mjesecima se temeljila na posve netočnim, no lako provjerljivim informacijama, pri čemu je čak i centralni argument kampanje – da Velika Britaniji Europskoj uniji svakog tjedna daje 350 milijuna funta bio u javnosti opetovano raskrikavan kao netočan. To doduše nije spriječilo vodeće zagovaratelje izlaska da atraktivnu »brojku« neprekidno ponavljaju u medijima, sve dok u post-referendumskom otrežnjenju nisu, na zgražanje dijela »Leave« glasača, i sami priznali da je sve bila laž.

Google trends

Političke manipulacije glasačima i prljave kampanje također nisu novost, no primjer Brexita vrlo jasno pokazuje da se u internetsko doba, kad je s jednim »klikom« ili tek s mrvicom »guglanja« dostupno nemjerljivo više informacija, glasačima paradoksalno mogu uspješno »prodavati« i najočitije laži. Upravo je »guglanje« doduše ukazalo i na još jedan šokantan referendumski fenomen – prema Google trends statistici pretraživanje odgovora na osnovna pitanja tipa »što je EU« i »što se događa ako Velika Britanija izađe iz EU« dramatično je poraslo tek u noći brojanja referendumskih rezultata i, još indikativnije, dan poslije Brexita.

I ovaj nam primjer dakle govori da poanta nije u dostupnosti informacija, nego u sposobnosti njihovog procesuiranja i sposobnosti predviđanja posljedica odluke. Brojna istraživanja diljem svijeta svjedoče o već tradicionalno ogromnom postotku neinformiranih birača, kao i o tome da mnogi građani informacije »upijaju« tek putem trominutnog sažetka vijesti ili pak samo na temelju novinskih naslova. Ne čudi stoga da prevagu za ostanak ovog puta nije donijela ni činjenica da su tu stranu opetovano zagovarali praktički svi ekonomski i neovisni društveno-politički stručnjaci, pa čak i doslovno sva britanska Sveučilišta. Ipak, koliko god se zastrašujućom činila ideja o tome da o budućnosti jedne države ima pravo odlučivati svaki prosječni, potpuno nezainteresirani i posljedično neinformirani građanin skloniji povjerovati populističkim lažima, no argumentima stotina stručnjaka, brojni politički znanstvenici tvrde da sama neinformiranost birača u konačnici ne igra toliko značajnu ulogu. Za razliku od parlamentarnih izbora, navodi primjerce američki znanstvenik Arthur Lupia, referendumska pitanja »nude« tek dva moguća odgovora o kojima većina ljudi na kraju glasa u skladu sa svojim već prethodno dobro utvrđenim općim uvjerenjima.

Što nas, međutim dovodi do idućeg, možda i najšokantnijeg glasačkog fenomena Brexita, a to je činjenica da su veliku ulogu u »Leave« kampanji odigrale anti-imigrantske parole. Igranje na kartu straha »od oduzimanja poslova« išlo je sve do sablažnjivih plakata s fotografijom kolone izbjeglica na kojima ultra desni UKIP poziva glasače da »preuzmu kontrolu nad granicama«. Ako je suditi po mnogobrojnim izjavama koje su u javnosti davali »Leave« glasači, kampanja je ovdje »ubola« krajnje plodno tlo – panični strah bijelih Britanaca od došljaka.

Ljudska priroda

Rastuća ksenofobija – koju ne mogu zaustaviti čak ni ekonomski argumenti da su poslovi koje bi imigranti i izbjeglice navodno trebali ukrasti zapravo deficitarni poslovi koje Britanci ni ne žele raditi, trend je u velikom broju europskih zemalja. Empatija prema tuđoj patnji, čini se, sve je manje popularna europska vrijednost, za razliku od naglašenog i isključivog nacionalizma, što međutim jasno upućuje na realnu opasnost koju donose referendumi, dobro znanu primjerice Hrvatima – ugrožavanje ljudskih prava manjina nauštrb raznoraznih kompleksa većine.

»Ljudska priroda« kao prevladavajući aspekt referendumskih odluka automatski iz povijesti priziva razna poražavajuća demokratska raspoloženja »birača« koja su rezultirala potpuno promašenim odlukama, pa i svjetskim ratom, pa ne čudi stoga da mnogi stručnjaci ovih dana na primjeru Brexita propituju funkcionalnost načina donošenja referendumskih odluka. Ekonomist sa Harvarda Kenneth Rogoff činjenicu da je na britanski referendum izašlo 72 posto birača, što znači da je za odlazak zapravo glasalo samo 36 posto građana s pravom glasa naziva »Ruskim ruletom za države«, postavljajući pitanje koliko je opravdano da referendumskih 52 posto bude dovoljno za odluku koja će oblikovati živote generacijama građana. Države bi, smatra on, trebale referendumske odluke »štititi« konceptom »supervećine«, što je u nekim zemljama i slučaj, no i osiguravajući da najinformiraniji čimbenici imaju najveći utjecaj u javnosti.

Prof. Berto Šalaj s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu ipak misli da se glavna lekcija Brexita ne tiče glasača već političke elite čija je bahatost uzrokovala cijeli niz isključivo »protestnih« glasova za odlazak.

– Puno je istine o ignoranciji prosječnog glasača, no po meni je ovdje najviše do izražaja došlo nepovjerenje jednog ogromnog dijela građana u etablirane političke elite. Jedan veliki dio građana ne osjeća da EU njima išta korisno donosi u životu, bilo ekononski, bilo socijano i tu bih ja prije tražio glavni uzrok ovakvom rezultatu. Upravo zbog tog svog osjećaja da to nije njihova unija, već unija kapitala i bogatih poduzetnika, frustrirani građani su bili spremniji povesti se za nekim populističkim argumentima »protiv«, umjesto za onim što su im govorile vodeće političke stranke, smatra Šalaj dodajući da Brexit mora biti lekcija političkom establišmentu. Slični obrazac »pobune« protiv političkih moćnika Šalaj vidi i u drugim EU zemljama, pa primjerice i u SAD-u gdje građani željni promjene i puni nepovjerenja u sustav i političke elite radije glasaju za ekstremne opcije poput Donalda Trumpa. Iz tog razloga se, navodi on, i u Hrvatskoj događao paradoks da siromašni hrvatski građani glasaju za Željka Keruma jer misle da ih on može zaštiti. Povijest je pokazala da u situaciji krize, upozorava Šalaj, dolazi do jačanja populizma i ekstremističkih stavova i u takvoj je atmosferi teško održati ravnotežu između prava naroda da odlučuje i očuvanja temeljnih ljudskih prava. Zbog toga, nada se on, Brexit može biti zadnja šansa političkoj eliti u zemljama EU-a da pokušaju popraviti trenutnu situaciju.