Mihail Hodorkovski: Čovjek sa rubljama

Povezani članci

• Izraelska mornarica zauzela brod za Gazu
• Papa u Turskoj o pomirenju s pravoslavljem: Mi smo braća koja su odrasla razdvojena
• Izraelske snage bombardovale izbjeglički kamp Bureidž
• Stepen sigurnosti u Briselu podignut na najviši mogući nivo
• Turska monetarna kriza: Riskantna igra globalnog finansijskog kapitalizma sa dugovima
• Rouhani: Rat s Iranom majka je svih ratova

Piše: Benjamin Bidder

Preveo: Ešref Zaimbegović

On je najprominentniji bivši zatvorenik na svijetu – međutim ko je Mihail Hodorkovski? Dubioznim poslovima zaradio je milijarde a onda je morao u zatvor za greške za koje drugi nisu optuživani. U zatvoru je postao ikonom ali on nikada nije bio svetac.

Ima jedna slika koja pokazuje Mihaila Hodorkovskog i njegovog rivala Vladimira Putina. Naslikao ju je moskovski umjetnik Dmitrij Wrubel, autor poznatog “Bratskog poljupca” na Berlinskom zidu. Putin je predstavljen sa pištoljem u ruci. Pištolj je uperen na Hodorkovskog koji se u nadnaravnoj veličini mudro smije između zatvorskih rešetaka. Mihail Hodorkovski je tokom deset godina koje je proveo u radnom logoru postao ikonom. Svetac nije bio nikada.

 “Mi ne krijemo da smo nadahnuti bogatstvom. Naši ciljevi su jasni, zadaci su postavljeni – mi želimo postati milijarderi. Preko glave nam je život poslije Lenjina! Naš kompas je dobit ostvarena u skladu sa najstrožim pridržavanjem zakona. Naš idol je njegovo veličanstvo, kapital.” Citat iz: M.Hodorkovski/L.Newslin: “Čovjek sa rubljom”, 1993.

Kad je Hodorkovski objavio ove redove bio je već na najboljem putu ka cilju za koji je napinjao svu svoju snagu: prva milijarda dolara. Bilo mu je tek 30 godina a kapitalistička Rusija još sasvim mlada.

Kamen temeljac za svoj uspon on je postavio već za vrijeme Sovjetskog saveza. Hodorkovski je bio član komunističke omladinske organizacije Komsomol. Njezini kadrovi su bili dobro povezani. Pošto je planska privreda zakazala Komunistička partija je pustila izabrane aktiviste Komsomola da eksperimentišu sa tržištem i trgovinom. Aktivisti su nabavljali džins ili računala, pomogli su im dobri odnosi sa partijom.

Otac Hodorkovskog ima jevrejske korijene što u Sovjetskom savezu praktično znači da nema ništa od njegovog sna da jednog dana bude direktor fabrike. Kao mladi preduzetnik on sjedi u malom birou u prizemlju u ulici Prva Twerskaja – Jamskaja u centru Moskve. Obziri nisu dobri za poslove. Hodorkovski sa svojim partnerom Leonidom Newslinom prodaje i alkohol. Oni pišu na flašama “Cognac Napoleon” i dovode svoje kupce u zabludu. Ovi vjeruju da su kupili plemeniti “Brandy Napoleon” međutim u flašama je samo jeftini špiritus.

Kao pravi rudnik zlata pokazao se jedan drugi posao. U Sovjetskom savezu postojala su tada dva sistema plaćanja. Privatne osobe su plaćale u rubljama. Pored toga kolale su velike količine industrijske valute u kojoj se vršio obračun tvornica i isporučilaca. Ta valuta je bila praktično virtualna, za normalne građane ona nije bila od koristi niti relevantna – sve dok Hodorkovski i Newlin nisu našli put da ova dva toka međusobno spoje. Oni su smjeli industrijsku valutu, koje je bilo u velikim količinama, pretvarati u jednostavne rublje. To je bilo kao licenca za štampanje novca.

Sjenka nad Hodorkovskim

1990. Hodorkovski kupuje banku, koju će kasnije preimenovati u Menatep. To je jezgra njegova carstva. Pod predsjednikom Borisom Jeljcinom Hodorkovski radi u Odjelu za energetiku, ali i dalje vodi svoj privatni posao. On je član Vijeća za industrijsku politiku Vlade i sudjeluje na sastancima kabineta, gdje  se odlučuje o kontroverznoj privatizaciji državnih preduzeća.

Hodorkovski kupuje naftni koncern Jukos za oko 309 miliona dolara što je samo dijelić tadašnje tržišne vrijednosti. To je podozreli manevar jer je banka Menatep sama bila organizator prodaje. Prigovore je Hodorkovski odbacio. On je 2010. rekao SPIEGLU da je uložio novac u “polurazoreno preduzeće” i to samo nekoliko mjeseci “prije izbora na kojima su svi očekivali pobjedu komunista”.

Izbore je međutim dobio još jednom predsjednik Jeljcin zahvaljujući podršci oligarha kao Hodorkovski.

1998. godine Jukos je obustavio plaćanje poreza gradu Neftejugansk. Umjesto toga Hodorkovski je novac direktno dijelio bolnicama. On je to opravdavao nabujalom korupcijom međutim time je de facto svoj koncern proglasio državom u Neftejugansku. Tvrdoglavi gradonačelnik mjesta, koji je tražioce pomoći odbijao sa natpisom pred svojim biroom „Nema novaca“, bio je nešto kasnije ubijen.

2006. šef sigurnosti Jukosa zbog višestrukog ubistva osuđen je na 24 godine robije. Vladimir Putin je za TV izjavio da je on ubjeđen da je šef sigurnosti “radio po uputstvima svoga šefa”. Povezanost ovih ubistava sa Hodorkovskim nije međutim nikad dokazana. Sam magnat je rekao da nijedan konflikt u Jukosu nije rješavan “fizički”.

Hodorkovski i Jukos su tada započeli sa promjenama. Za razliku od drugih oligarha Hodorkovski je modernizirao koncern. Čak je pokušao sa transparentnošću jer je htio udjele u firmi prodati Amerikancima.

Sukob sa Putinom

Ti planovi se nisu dopali novim vlastodršcima u Kremlju. Putin 2000. godine postaje predsjednik a sa njim mnogobrojni veterani ruskih tajnih službi dolaze do moći. Oni imaju vlastite planove za sirovinski sektor. On treba da služi kao oslonac za ojačanu velesilu Rusiju.

Hodorkovski počinje stvarati političke koalicije. Finansira liberalne partije a njegove kolege daju novac opozicionim komunistima. 2003. Hodorkovski optužuje, pred uključenim kamerama, jednog od najvažniji saradnika Putina – Igora Sečina – za korupciju. Kasnije će Sečin igrati glavnu ulogu u razbijanju Jukosa. Veliki dio firme pripašće državnom koncernu Rosneft. Sečin je danas šef Rosnefta.

25. oktobra 2003. zaustavlja se avion Hodorkovskog na jednom međupristajanju u Novosibirsku. To će biti za više od deset godina njegov poslednji let u privatnom avionu. Specijalne jedinice upale su u avion i uhapsile ga. Napravljen mu je proces zbog pronevjere i neplaćanja poreza. Hodorkovski je bio optužen za prekršaje koji kod drugih oligarha nikada nisu spominjani ukoliko su se podredili Putinu.

On je odbio da ode u inostranstvo kao neki drugi magnati. Postao je simbol borbe za građanska prava u Rusiji. Pisci traže komunikaciju sa njim.

Ali na kraju ipak ostaje nedoumica: da li bi se milijarder Hodorkovski na slobodi isto tako zalagao za slobodu štampe i razbijanje povezanosti privrede i države kao zatočenik Hodorkovski? Ekonomski stručnjak i nekadašnji vicepremijer Alfred Koch je ovu nedoumicu jednom sažeo u tvrdi sarkazam: “Značajan dio intelektualnog establišmenta saznao je da je demokrata tek nakon njegovog hapšenja”.

spiegel.de