Libija, ključanje unutarnjih kriza

Povezani članci

• Trump se odbio obavezati na miran prenos vlasti
• Dramatično preoblikovanje Zapada?
• Država New York tuži Trumpovu fondaciju za protuzakonito djelovanje
• Merkel u krupnom planu, socijaldemokrati skrivaju Steinbruecka
• Asad: Kriza će se riješiti samo na bojnom polju
• Estonija uklanja spomenike iz sovjetskog doba

Šest godina nakon pada Gaddafijevog režima Libija još uvijek nije postigla političku stabilnost. Zemlja koja je pod krinkom „arapskog proljeća“ a zapravo uplitanjem zapada zapala u ovako težak položaj sada prolazi kroz veoma težak period.  Kriza u Libiji datira od 2011, odnosno od pada gaddafijevog režima, i od tada je ova zemlja poprište nestabilnosti, rata i nesigurnosti. A DAEIŠ je iskoristio ovaj „prazan politički prostor“ kako bi u ovoj afričkoj zemlji sa izvorištima bafte ostvario političko-vojni utjecaj. Bivši italijanski premijer Berlusconi, možda najumjereniji od svih zapadnih političara izjavio je  da ono što se desolo u Libiji nije bila revolucija već plod vanjskog uplitanja što je željela Francuska. Nije to bilo ni „arapsko proljeće“ niti narodna revolucija. Gaddafi je bio omiljen u svom narodu. Libijski narod nije imao slobodu ali su kruh i stan bili besplatni. Ono što se dogodilo Libiji proizvod je odluke francuske vlade klako bi došla u ovu zemlju i uplela se  u jedan unutrašnji sukob. A sve je pred međunarodnom zajednicom smješteno u kontekst jedne revolucije.

Francuska, Velika britanija i SAD svrgavanjem libijske vlade mogli su „arapsko proljeće“ prisvojiti za sebe ali su događaji godinama nakon toga pokazali da je Libija suočena sa dubokom krizom izazvanom  prisustvom Al-Kaede i DAEIŠ-a i da se „proljeće“ preobratilo u „arapsku zimu“ i da Zapad neće ostvariti san o potpunoj dominaciji nad energetskimlibijskim izvorima.

Libija je podijeljena na dva dijela: istočni i zapadni. Na sjeveru zapadnog dijela funkcionira Vlada nacionalnog jedinstva, u Tripoliju koja je i zvanično priznata od strane Međunarodne zajednice i EU, a na sjeveru istočnog dijela, u Tabraqu djeluje „samozvana“ vlada koju podržava Zastupnički parlament ove zemlje ali ona nije međunarodno priznata. Obje vlade paralelno djeluju dok opasnost od DAEIŠ-a nije u potpunosti uklonjena iz Libije.

Teroristička skupina DAEIŠ okupirala je u junu prošle godine mediteranski grad Sirt inače Gaddafijevo rodno mjesto, smješteno 450 km. Istočno od Tripolija i od njega napravila  vojno-edukacijski poligon za obavljanje terorističkih napada u Libiji i izvan nje.

DAEIŠ namjerava da korištenjem luke i aerodroma u Sirtu te ovladavanjem nad naftnim izvorima ove zemlje ojača svoju oružano-finansijsku snadu i da proširi svoje napade i izvan Libije. U Sirtu su boravile velike terorističke snage koje su stigle preko Sredozemnog mora i regiona Iraka koji graniče sa Turskom a koje sada bježe iz naseljenog dijela Sirta s obzirom na napredovanje libijske vojske. Najveći izazov pred kojim se našla sadašnja vlada jeste nasilje. Eskalaciju nasilja izazivaju naoružane skupine koje nelegitimno kruže ovim gradom. I dok se DAEIŠ nalazi pred porazom a njegove snage bježe iz Libije ipak u ovoj zemlji još uvijek ne jenjava opasnost od gradskih terorista kao i eskalacija nasilja.

Eksplozija auto-bombe u blizini italijanske ambasade u Tripoliju, američko odbacivanje prijedloga Generalnog sekretara UN-a vezano za postavljenje ranijeg premijera autonomije, u smjeru specijalnog izaslanika Međunarodne zajednice u pitanjima Libije, zajedanje tri ministra vanjskih poslova zemalja susjeda Libije, tj.  Tunisa, Alžira i Egipta i insistiranje na realizaciji uspostave sveobuhvatnog mira u Libiji uz pomoć ove tri susjedne zemlje, kao i pod pokroviteljstvom Međunarodne zajednice, neki su od događaja koji su obilježili dešavanja u Libiji tokom proteklog mjeseca.

Libijci u strahu od masakra bježe u Evropu. Ali veliki procenat ih se utopio u vodama Sredozemnog mora. Evropljani koji su Gaddafija svrgnuli s vlasti sada se suočavaju sa talasom libijskih izbjeglica. Ovo predstavlja veliki izazov za Evropu. Austrija kao jedno od mogućih rješenja izbjegličke krize vidi u preseljavanju libijskih izbjeglica u kampove na sjeveru Afrike. O izbjegličkoj krizi predsjednik evropskog parlamenta je rekao: Očekujemo a s obzirom na težak položaj izbjeglica da ćemo ponovo biti svjedoci „Maršalovog plana“ koji je Njemačka predvidjela za Afriku. Ako to ne učinimo u 20 narednih godina Evropu će preplaviti Afrikanci u potrazi za utočištem u evropskimzemljama. Asharq al-Awsat o najnovijen trilateralnom prijedlogu za rješenje libijske krize kojeg su dali Alžir, Egipat i Tunis piše: Prema ovom prijedlogu formirat će se vlada sa neovisnim predsjednikom a i ministri u kabinetu neće biti povezani ni sa jednim krilom. Također vrhovni vojni zapovjednik će ujedno biti i predsjednik Parlamenta. Međutim, neki izražavaju zabrinutost da je ovaj prijedlog zapravo tuniški i da je nastao na inicijativu „Ganushija“, predsjednika stranke Pokret! Napose, što se libijske strane protive uplitanju Ganushija.

Saudijci se plaše Ganushijeva utjecaja kao predsjednika tuniške islamističke stranke a uloga saudijaca u libijskim dešavanjima je jačanje ekstremističkih grupacija povezanih sa ovom zemljom. Kao i Sirija i Libija je postala poprište sučeljavanja saudijskih, turskih, tuniških, alžirskih i egipatskih interesa. U libiji smo svjedocima jačanja prisustva ne samo DAEIŠ-a već i vojnih snaga AL-Qaede povezanih sa nekim arapskim zemljama. Ukoliko Afrička unija ili Organiozacija za islamsku saradnju ne ulože napor i ne ponude program jačanja centralne vlasti u Libiji i program borbe sa vojnim islamističkim grupacijama nesigurna situacija u Libiji će prouyročiti daljnju eskalaciju prognanika, razaranja i pljačku energetskih izvora ove zemlje.