Kurspahić: Trampov izgubljeni ‘rat s medijima’

Povezani članci

• Autokratija i ravnodušnost
• Brisel o sigurnosnoj prijetnji nakon napada u Parizu
• UN kaže da je broj ukrajinskih ratnih izbjeglica prešao 2,3 miliona
• Pozivi u Italiji za istragu o svešteničkom seksualnom zlostavljanju
• Rusi zloupotrebili Zbignjeva Bžežinskog, a Balkanci, po običaju, naseli
• Xi Jinping ponovo izabran za predsjednika Kine

Otkako je američki predsjednik Donald Tramp (Trump) prvoga dana na poslu u posjeti američkoj obavještajnoj agenciji (CIA) rekao kako je „u trajućem ratu sa štampom“ i kako su novinari „među najnepoštenijim ljudima na planeti“ gotovo svakodnevno – u javnim nastupima ili u objavama putem svog Twitter računa – nastavlja da vodi taj svoj rat s medijima.

Naziva novinare „neprijateljima američkog naroda“; na konferencijama za štampu predstavnike medijskih kuća čije izvještavanje ne voli podrugljivo naziva „lažnim medijima“ koji šire „lažne vijesti“; optužuje novinare da su „lažovi“ i „bolesni ljudi“ koji „nastoje da ukradu našu istoriju i naše nasljeđe“ uz zaključak: „Ja zaista mislim da oni ne vole našu zemlju, ja zaista vjerujem u to“; prijeti da će aktivirati sudsko gonjenje za klevetu i čak „oduzimanje licenci“ televizijskim kućama čije izvještavanje ne voli.

Ovdje poštovanom čitaocu dugujem priznanje kako u vezi s tim napadima predsjednika na američke medije imam i sasvim lični, iskustveni razlog dubokog neslaganja.

Ranih osamdesetih, 1981.-85, bio sam stalni dopisnik Oslobođenja iz Njujorka pokrivajući i Sjedinjene Države i Ujedinjene nacije.

Osim nastojanja da taj elitni posao dopisnika obavim na najbolji način, u čemu su najveća profesionalna zadovoljstva bili intervjui sa tadašnjim američkim predsjednikom Ronaldom Reganom (Reagan) i generalnim sekretarom Ujedinjenih nacija Havierom Peresom de Kueljarom (Javier Peres de Cuellar), te četiri godine u Njujorku doživio sam i kao jedinstvenu priliku za specijalizaciju u novinarskom poslu kojem sam se posvetio.

Dolazeći iz zemlje jednopartijskog državnog uređenja, sa nesumnjivo manje ograničenja nego u zemljama sovjetskog bloka ali i daleko od medijskih sloboda garantovanih Prvim amandmanom, doživljavao sam kasno večernje čitanje sutrašnjeg Njujork tajmsa (The New York Times) i gledanje televizijskih analitičkih i dijaloških programa i kao svojevrsnu školu novinarstva.

Inspirativno je bilo nastojanje da se najvruće teme dana osvijetle iz što više relevantnih uglova; da se čuju – i javnosti ponude – mišljenja najkompetentnijih javnih ličnosti, uključujući i autore knjiga o tim temama i bivše i sadašnje diplomate; analize u najširem spektru pogleda od krajnje „lijevih“ do krajnje „desnih“; sučeljavanja pred kamerama ličnosti suprotstavljenih viđenja događaja dana.

Bilo je, recimo, poučno gledati kako u redovnoj polusatnoj emisiji pred ponoć (Nightline) televizijske mreže ABC daju riječ čak i otvorenom sovjetskom propagandisti koji – na pitanje šta bi preporučio Amerikancima u slučaju izbijanja nuklearnog sukoba – kaže: „Krenite prema groblju ali polako, da se ne stvara panika“.

Twitter rat s medijima: Donald Trump

Iskustvo s američkim medijima ranih osamdesetih potaklo me da nakon povratka u Sarajevo tražim priliku da postanem urednik lista čiji sam dopisnik bio od prvog razreda gimnazije u Sanskom Mostu. Sve što smo dobro uradili i prije rata, kad smo u anketi Slobodne Dalmacije bili proglašeni za List godine u Jugoslaviji 1989, i posebno tokom rata kad smo dobili neka od najvećih priznanja u svjetskom novinarstvu, nosilo je pečat te njujorške inspiracije i naravno talenta i lične žrtve desetina onih s kojima sam tih godina radio.

Medijska slika u Bosni i Hercegovini, pa i na Balkanu, od tada se prilično zamutila. Raniju jednopartijsku kontrolu nad medijima zamijenilo je privatno vlasništvo u kojem, sa rijetkim časnim izuzecima, mediji služe za bestidnu promociju političkih i poslovnih interesa vlasnika, uz minimalna ulaganja u informativnost medija. Može li drugačije?

Moralo bi ako bi se društveno podrazumijevalo i očekivalo da mediji budu u službi javnosti kako je to nakon što je 1933. godine kupio tada bankrotirani Vašington Post (The Washington Post) na javnoj aukciji rekao Judžin Mejers (Eugene Meyers): „Odgovornost lista je prema svojim čitaocima i javnosti uopšte a ne prema privatnim interesima svojih vlasnika. U traženju istine, list treba da bude spreman na vlastite materijalne žrtve ako je to potrebno za javno dobro. List ne smije biti saveznik bilo kakvih specijalnih interesa već treba da bude fer i slobodan i svoj u pogledu na javne poslove i javne ličnosti“.

Nakon što je decenijama Vašinton Post vodila njegova kći Ketrin Grem (Katherine Graham) a zatim njen sin Donald, od 2013. vlasnik lista postao je najbogatiji čovjek na svijetu – vlasnik Amazona – Džef Bezos(Jeff Bezos) i on nastavlja da vodi list u istom duhu potpune posvećenosti javnom interesu.

Jedan primjer: upornost u provjeri činjenica u vezi s izjavama američkog predsjednika. Vašington post je, u izvještaju 10. oktobra objavio da je do tog dana – 264. dana na dužnosti – Tramp iznio 1.318 neistinitih tvrdnji, pet dnevno, i ne vidi se kako bi njegov „rat s medijima“ mogao promijeniti posvećenost američkih vodećih medija javnom interesu.

RSE